Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5315/23 (D. S.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5315/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5315/23, rješavajući apelaciju Dževada Spahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Spahić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 310620 23 Rev od 17. oktobra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 310620 23 Rev od 17. oktobra 2023. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 310620 23 Gž od 12. aprila 2023. godine.
Uvodne napomene
2. D. S. kao poklonodavac i apelant kao poklonoprimac (sin D. S.) zaključili su ugovor o poklonu od 7. maja 2008. godine. Predmet navedenog ugovora je određena nekretnina u Banjaluci, koju u naravi čine kućište, dvorište, kuća i zgrada. Navedenim ugovorom je, između ostalog, ugovoreno da poklonodavac zahtijeva da se poklon ne uračunava u nasljedni dio poklonoprimca u postupku raspravljanja zaostavštine iza nje i da ne zadržava nikakva prava na poklonjenoj nekretnini.
3. D. S. kao poklonodavac i H. D. kao poklonoprimac (unuk D. S.) zaključili su ugovor o poklonu od 18. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora je suvlasnički i suposjednički dio poklonodavca od 4/10 dijela na nekretninama u Banjaluci, koje u naravi čine kućište, kuću i zgradu, odnosno kućište i dvorište (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
4. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 29. novembra 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 10. maja 2019. godine, u ostavinskom postupku odlučeno je da se neće raspravljati zaostavština iza umrle D. S. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) jer iza ostaviteljice nije ostala imovina o kojoj bi se moglo raspravljati.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Apelant je 31. jula 2019. godine podnio tužbu protiv H. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja nužnog nasljednog dijela.
6. Presudom Osnovnog suda utvrđeno je da je spornim ugovorom povrijeđen apelantov nužni nasljedni dio u visini od 1/10 dijela na spornim nekretninama, a koje čine ostavinsku masu iza ostaviteljice. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je sporni ugovor u navedenom dijelu ništavan. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant na osnovu navedene presude uknjiži kao suvlasnik s 1/10 dijela na spornim nekretninama. Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je apelant ostaviteljicin sin, te da je shodno tome njen nužni nasljednik i može tražiti nužni nasljedni dio u skladu s odredbom člana 45. Zakona o nasljeđivanju. U odnosu na tvrdnje tuženog da je apelant s ostaviteljicom, također, zaključio ugovor o poklonu i da je dobio nekretnine koje bi trebalo da nadomjeste njegov nasljedni dio, sud je ukazao na sadržaj navedenog ugovora (vidi tačku 2. ove odluke). U vezi s tim, istakao je da apelant zadržava pravo na nužni nasljedni dio iza ostaviteljice, u skladu sa članom 51. stav (3) Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da se poklon ne uračunava u nasljedni dio ako je ostavilac u vrijeme poklona ili kasnije ili u testamentu izjavio da se poklon neće uračunati u nasljedni dio ili se iz okolnosti može zaključiti da je to ostaviočeva volja. Budući da su zaostavštinu ostaviteljice činile nekretnine koje su predmet spornog ugovora i da je njen idealni dio na spornim nekretninama iznosio 4/10, a da apelantov nužni nasljedni dio iznosi ¼ zaostavštine (budući da su apelant i njegova sestra bili zakonski nasljednici iza ostaviteljice), sud je istakao da mu pripada 1/10 dijela spornih nekretnina. Nadalje, imajući u vidu da je sporni ugovor pravno valjan jer je zaključen u propisanoj zakonskoj formi, da su ga ugovorne strane potpisale i da je ovjeren kod notara, sud je istakao da je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje njegove ništavnosti.
8. Presudom Okružnog suda uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj svari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka odbijen.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je pobijanu presudu ispitao u granicama razloga iznesenih u žalbi i po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku. Dalje je ukazao na sadržaj odredbi člana 30. stav 1, člana 31. st. 1. i 2, člana 39, člana 33. stav 1, te člana 35. Zakona o nasljeđivanju. Sud je ukazao da ostaviteljica na svom imenu u trenutku smrti (14. decembra 2017. godine) nije imala imovine koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine te je ukazao na odluke donesene u ostavinskom postupku (vidi tačku 4. ove odluke). Dalje je ukazao na ugovor koji je ostaviteljica zaključila s apelantom te sporni ugovor zaključen s tuženim. U vezi s tim, ukazao je da, saglasno odredbi člana 33. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, obračunska vrijednost zaostavštine sadrži sva nasljeđivanju podobna prava koja je ostavilac imao u trenutku smrti (aktiva) umanjena za vrijednost pasive (dugovi, troškovi popisa i procjene i sahrane), kojoj se dodaje vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio nekom zakonskom nasljedniku. Dalje je ukazao da se dodaje i vrijednost poklona učinjenih nasljednicima koji su se odrekli naslijeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, te poklona koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona. Sud je ukazao da se na osnovu vrijednosti tako utvrđene ostavinske mase (čiste imovine), koju je ostavilac imao na raspolaganju za svog života, izračunava vrijednost nužnog dijela, koji kao cjelina treba ostati nužnim nasljednicima, i utvrđuje se na podlozi zbira vrijednosti nasljednih dijelova zakonskih nasljednika kao nužnih nasljednika. Dalje je ukazao da je ostala imovina ostavioca njegov raspoloživi dio imovine. Sud je ukazao da u dokazima koje je apelant izveo, a na kojem je teret dokazivanja, nema elemenata za utvrđivanje vrijednosti raspoloživog i nužnog dijela imovine ostaviteljice i da li se raspolaganje ostaviteljice izvršeno spornim ugovorom – uzeto kao cjelina kreće u granicama vrijednosti raspoloživog dijela ili ga prekoračuje. Imajući to u vidu, istakao je da se žalbom osnovano ukazuje da odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev nije pravilna i zakonita, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant „zadržao pravo“ na nužni dio jer se i vrijednost poklona koji je ostaviteljica učinila apelantu u smislu člana 33. stav 1. Zakona o nasljeđivanju dodaje obračunskoj vrijednosti zaostavštine. U konačnici, istakao je da je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je na apelantu teret dokazivanja navoda o povredi nužnog dijela i da je radi utvrđenja relevantnih činjenica morao dokazivati vrijednost zaostavštine i svog nužnog dijela u odnosu na zaostavštinu. Naime, sud je istakao da je apelant trebao dokazati da je vrijednost raspoloživog dijela koji je poklonjen tuženom veća od vrijednosti njegovog nužnog dijela, a što nije dokazao. Osim toga, istakao je da apelant neosnovano tvrdi da ne treba izračunavati vrijednost zaostavštine jer je ostaviteljica raspolagala svom zaostavštinom koju je imala u trenutku smrti. U vezi s tim, zaključio je da se, kada nužni nasljednik traži da se utvrdi njegov nužni dio, mora postupati u skladu s odredbom člana 33. Zakona o nasljeđivanju jer bez tog utvrđenja nije moguće ni cijeniti da li je došlo do povrede nužnog dijela.
11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je ostaviteljica na svom imenu imala suvlasnički dio od 4/10 dijela na nekretninama koje je tuženom poklonila dva mjeseca pred smrt, te smatra da je time povrijeđen njegov nužni nasljedni dio koji iznosi 1/10 dijela sporne nekretnine. Apelant smatra da je sporno pitanje, u slučaju kada je ostavilac raspolagao cjelokupnom imovinom, da li se odmah pristupa utvrđenju da li je i za koliko nužnom nasljedniku povrijeđen nužni nasljedni dio. Dalje smatra da je Okružni sud izašao iz okvira preispitivanja sudske odluke po žalbi tuženog. U vezi s tim, navodi da se u žalbi nije ukazivalo na povrede materijalnog propisa koje je Okružni sud našao. Dalje ukazuje da se stavovima koje je zauzeo Okružni sud, a potvrdio Vrhovni sud, dovodi u pitanje već zauzeto pravno shvatanje izraženo u Presudi Vrhovnog suda broj 91 1 P 002458 17 Rev od 7. marta 2018. godine (apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu odluku).
Relevantni propisi
12. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav (1)
Utvrđivanje vrijednosti zaostavštine (1) Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:
a) prvo se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa,
b) od utvrđene vrijednosti dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca i
v) dobivenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
d) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ukazuje na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse u predmetu na koji se pozvao (vidi tačku 11. ove odluke), Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu.
20. Nadalje, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili da je apelant trebao postupati u smislu člana 33. stav 1. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano na koji način se utvrđuje vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio. Dakle, obrazloženo je da je apelant morao dokazati vrijednost zaostavštine i svog nužnog dijela u odnosu na zaostavštinu, odnosno da je vrijednost raspoloživog dijela koji je poklonjen tuženom veća od vrijednosti njegovog nužnog dijela, a što nije dokazao. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 33. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud u ovakvim obrazloženjima ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je i u predmetu broj AP-2903/09 razmatrao isto pravno pitanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je povrijeđen njihov nužni nasljedni dio. Redovni sudovi su obrazložili da apelantice nisu izvele dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost zaostavštine njihovog prednika, kao ni vrijednost poklona, na osnovu čega bi se moglo utvrditi da li je povrijeđen njihov nužni dio. Ustavni sud u takvim zaključcima redovnih sudova nije utvrdio proizvoljnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2903/09 od 30. oktobra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelant navodi da je drugostepeni sud izašao iz okvira žalbenih razloga budući da je našao povrede materijalnog propisa na koje se žalbom nije ukazivalo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku, između ostalog, propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je pobijanu presudu ispitao u granicama razloga iznesenih u žalbi, ali i po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, Ustavni sud u postupanju Okružnog suda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
21. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman