Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5186/24 (A. T.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5186/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5186/24, rješavajući apelaciju Aleksandra Trkulje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Trkulja protiv Zaključka Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 314241 19 I od 26. oktobra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Trkulja protiv Zaključka Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 314241 19 I od 26. oktobra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 314241 19 I od 26. oktobra 2024. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „stavio van snage osporeni zaključak“. Apelant je 21. i 28. oktobra 2025. godine dopunio apelaciju.

Uvodna napomena

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 3. decembra 2019. godine na osnovu izvršne isprave – pravosnažne i izvršne presude tog suda od 29. marta 2019. godine, po prijedlogu tražilaca izvršenja (N. T. i N. T.), protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje radi namirenja potraživanja na način pobliže naveden u prijedlogu za izvršenje. Takođe, određeno je da će se nakon isplate neisplaćenih obroka izvršenje nastaviti zapljenom 30% apelantove plate sve do drukčije odluke suda.

Osporena odluka

3. Zaključkom Osnovnog suda od 26. oktobra 2024. godine naloženo je apelantovom poslodavcu da u roku od tri dana od dana prijema tog zaključka obavijesti taj sud o razlozima djelimičnog postupanja po rješenju o izvršenju tog suda od 3. decembra 2019. godine i da postupi u skladu s navedenim rješenjem, pod prijetnjom izricanja novčane kazne. Takođe, naloženo je apelantovom poslodavcu da u navedenom roku dostavi obračun razlike između uplaćenog iznosa i dosuđenog iznosa na ime alimentacije za svaki mjesec.

4. Osnovni sud je u obrazloženju osporenog zaključka naveo da je rješenjem o izvršenju od 3. decembra 2019. godine određeno izvršenje na apelantovoj plati radi namirenja iznosa alimentacije u ukupnom iznosu od 30% apelantove plate. Takođe, naveo je da se apelantu nakon donošenja rješenja o izvršenju povećala plata. U vezi s tim, naveo je da je odredbom člana 159. stav (2) Zakona o izvršnom postupku propisano da se rješenje o izvršenju odnosi i na povećanje plate do kojeg dođe nakon dostavljanja rješenja o izvršenju, kao i na sva primanja izvršenika po osnovu rada. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 164. stav (3) navedenog zakona propisano da administrativna zabrana, odnosno saglasnost izvršenika na zapljenu plate, nema uticaja na sprovođenje izvršenja na plati radi namirenja potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja. S obzirom na to, zaključio je da isplata tražiocu izvršenja ne odgovara dosuđenom iznosu od 30% apelantove plate, te da stoga poslodavac u cijelosti ne sprovodi rješenje o izvršenju.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je njegov poslodavac na osnovu osporenog zaključka nezakonito blokirao preostali dio plate, čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Takođe, apelant je u dopuni apelacije od 21. oktobra 2025. godine dostavio krivičnu prijavu koju je podnio protiv više lica. U dopuni apelacije od 28. oktobra 2025. godine apelant je dostavio rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 22. avgusta 2023. godine ( koje se odnosi na druge stranke i koje se bavi pitanjem opravdanosti izricanja novčane kazne poslodavcu u tom postupku).

Dopustivost

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju osporenim zaključkom Osnovnog suda naloženo je apelantovom poslodavcu da u cijelosti sprovede pravosnažno rješenje o izvršenju, koje je doneseno na osnovu izvršne isprave, odnosno da se u konkretnom postupku isključivo odlučivalo o provedbi izvršne isprave. Stoga, Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-746/23 od 27. juna 2025. godine).

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je sprovođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kada izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. Takođe, Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja obaveza utvrđenih izvršnom ispravom, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obaveza ne može izbjeći. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5186/24 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio