Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2585/21 (Z. B.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2585/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2585/21, rješavajući apelaciju Zdravka Bakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. ožujka 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravka Bakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 010913 21 Kž 2 od 7. lipnja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Baković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Jasna Dunđer, odvjetnica iz Novog Travnika, podnio je 23. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 010913 21 Kž 2 od 7. lipnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 128 0 K 010913 20 K 3 od 5. studenog 2020. godine

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Travnik (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su radi eventualnog izjašnjenja dostavljeni apelantu. Apelant se nije izjasnio.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Presudom Općinskog suda od 28. studenog 2015. godine apelant je proglašen krivim da je počinio produljeno kazneno djelo krivotvorenja, ovjeravanja neistinitog sadržaja i prijevare. Istom presudom osuđena je i I. K. zbog izvršenja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. Kantonalni sud je djelomično uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Razlog ukidanja navedene presude bile su bitne povrede odredaba kaznenog postupka (nerazumljivost presude). U svezi s tim, navedeno je da se prvostupanjska presuda temelji „na materijalnim dokazima koji su pobrojani u pobijanoj presudi, ali nisu navedeni u zapisniku o glavnom pretresu, pa se smatra da nisu ni izvedeni“. Sud je ukazao na odredbu članka 296. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), kojim je propisano da se presuda ne može temeljiti na dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu.

Osporene odluke

5. Općinski sud je donio Presudu broj 128 0 K 010913 20 K 3 od 5. studenog 2020. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je na način opisan u presudi izvršio produljeno kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz članka 375. stavak 1. KZ-a i kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. KZ-a. Sud je za navedena djela utvrdio pojedinačne kazne pa je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe u dijelu u kojem mu je stavljeno na teret počinjenje određenih radnji u okviru istih kaznenih djela. Sud je opisao tijek postupka, te naglasio da je 17. rujna 2020. godine, uz suglasnost stranaka, razdvojen postupak u odnosu na optuženu I. K. jer je ona na glavnom pretresu 14. srpnja 2020. godine prihvatila odgovornost za kazneno djelo koje joj se optužnicom stavljalo na teret i zbog činjenice da živi u inozemstvu. Općinski sud je u presudi naveo dokaze koje je izveo u ponovljenom postupku uvidom i čitanjem te su nabrojani materijalni dokazi. Također, navedeno je da je sud izveo dokaz saslušanjem 36 poimenično navedenih svjedoka i saslušanjem tri poimenično navedena vještaka. U tom dijelu presude nigdje se ne spominje svjedok I. K.

6. Sud je dalje naveo da je optužba prezentacijom originalnih i usporedo s njima falsificiranih obrazaca jedinstvenih carinskih isprava dokazala da je registracija vozila izvršena korištenjem falsificirane dokumentacije. Sud je, uz falsificirane jedinstvene carinske isprave, ukazao i na druge krivotvorene dokumente koji su korišteni u postupku carinjenja vozila. Obrana je istaknula da apelant nije znao da se radi o falsificiranim dokumentima, a optužba je tvrdila suprotno. U svezi s tim, Općinski sud je naglasio da se radi o 32 vozila koja su registrirana falsificiranom dokumentacijom, što ne ostavlja sumnju da je apelant bio upoznat s karakteristikama dokumentacije, a koristio je i isti model registracije vozila. Također, sud je utvrdio da je apelant poznavao i poslovao s ljudima koji su označeni kao glavni organizatori poslovne prijevare širih razmjera, koja se temeljila na sačinjavanju lažnih carinskih deklaracija koje su glasile na drugu robu kako bi se izbjeglo plaćanje carine, te se sačinjavala lažna dokumentacija i tim automobilima u BiH dalje prometovalo. Sud je posebno ukazao na moment prve registracije tih vozila, što je, kako je istaknuo, „najosjetljiviji korak“ jer je apelant znao da se vozila registriraju na temelju falsificirane dokumentacije. Zato su prilikom prve registracije vozila registrirana na apelantove bliže srodnike i prijatelje, kao i osobe koje su poznate uposlenicima PS Jajce. Te osobe nisu izazivale previše pozornosti, a toliko su bliske s apelantom da, kako je sud naveo, nisu ni pomišljale da se bave provjerom validnosti priložene dokumentacije. Netko tko namjerava za vozilo isplatiti određenu sumu novca, prema mišljenju suda, imao bi sasvim drugačiji odnos i možda bi se odlučio provjeriti dokumentaciju. Nakon dobivanja prometne dozvole i vlasničke knjižice, prostor za provjeru dokumentacije se smanjuje i samo službene osobe imaju pristup toj dokumentaciji. Za navedenu uslugu neke od tih osoba su dobile novac, a druge su to činile zbog rodbinskih i prijateljskih veza s apelantom. Zajedničko svim tim osobama jest da su znale da ne postaju stvarni vlasnici vozila. Razmatrajući prigovor obrane, ali i upute iz rješenja drugostupanjskog suda iz postupka koji je prethodio toj presudi, sud se pozvao na iskaz drugooptužene I. K. koji je dala u svojstvu svjedoka. I. K. je u svom iskazu navela da su već u trenutku registracije vozila postojale i znale se osobe koje su trebale postati pravi vlasnici vozila. Vozila su ipak registrirana na osobe koje su bliske s apelantom, čime je potvrđena teza suda o osjetljivosti prvog koraka i načina kako da se to prevlada. Sud je odbio prigovore obrane o tome da apelant nije osobno podnosio zahtjev za registraciju vozila, da nije sudjelovao u registraciji, da nije navodio službene osobe na ovjeravanje neistinitog sadržaja, te da su vozila ponovno prodavana i vožena preko državne granice bez problema. U svezi s tim je naveo da je utvrdio da je apelant cijeli postupak organizirao i nadzirao te da se „pri uporabi neistinitih isprava apelantova odgovornost dalje proteže na angažiranje osoba radi registracije i dovođenje u zabludu uposlenih u PS Jajce“. Na taj način su apelantovim radnjama ostvarena obilježja produljenog kaznenog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja.

7. Presudom broj 128 0 K 010913 21 Kž 3 od 7. lipnja 2021. godine Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu u odnosu na produljena kaznena djela krivotvorenja isprave i ovjeravanja neistinitog sadržaja. Djelomično je usvojena žalba Tužiteljstva u pogledu odluke o kazni pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. U pogledu kaznenog djela prijevare, apelantova žalba je uvažena i optužba je odbijena. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljena apelantova žalba da se presuda temelji na materijalnim dokazima i iskazima svjedoka koji nisu izvedeni na glavnom pretresu, a pobrojani su u obrazloženju presude. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud uvjerljivo obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio apelantovo postupanje, te kako je i koje sve dokaze izveo na glavnom pretresu 14. listopada 2020. godine, u skladu s odredbama članka 331a. ZKP-a, za što su suglasnost dale stranke i apelantova braniteljica. Sud je naveo da to proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa pa da su neutemeljene tvrdnje da se presuda temelji na dokazima koji nisu izvedeni u ponovljenom postupku. Također, odbijeni su i apelantovi prigovori u svezi sa zakonitošću materijalnih dokaza u koje je sud izvršio uvid na glavnom pretresu. Naime, apelant je tvrdio da se radi o falsifikatima jer su u pitanju kopije a ne originali, odnosno ovjerene kopije. Međutim, sud se pozvao na odredbe članka 289. stavak 3. ZKP-a koji propisuje da se kao dokaz može koristiti i kopija koja je „potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original“, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Kantonalni sud je potvrdio zaključak u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja do kojeg je prvostupanjski sud došao ocjenom izvedenih dokaza – saslušanjem svjedoka i vještaka i na temelju materijalne dokumentacije, u odnosu na produljena kaznena djela krivotvorenja isprave i ovjere neistinitog sadržaja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

8. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponovno ističe da se presuda temelji na dokazima koji nisu izvedeni u ponovljenom postupku. Naročito ističe da sud na glavnom pretresu nije ni pročitao niti je konstatirao „da se čita niti jedan iskaz svjedoka, niti je te svjedoke neposredno saslušao“, a na njihovim iskazima je temeljio presudu. Navodi da je u presudi „netočno navedeno da su saslušani vještaci“ jer oni nisu bili prisutni na suđenju. Apelant navodi i da sud nije pročitao njegov iskaz, a koristio ga je prilikom donošenja presude. Osim toga, ističe da u prvostupanjskoj presudi sud nije naveo da je pročitan iskaz I. K. s glavnog pretresa iz prethodnog postupka, ali da je presudu utemeljio i na tom iskazu. U svezi s tim, apelant navodi da se radi o nezakonitom dokazu jer je I. K. njegova kćerka, dakle privilegirani svjedok, koja kada je davala iskaz nije bila upozorena u skladu sa člankom 96. stavak 2. ZKP-a da nije obvezna svjedočiti. Dalje, apelant se žali zbog načina na koji je Kantonalni sud odgovorio na njegove žalbene navode. U svezi s tim, navodi da je netočan navod iz presude Kantonalnog suda da su „stranke i apelantova braniteljica“ dali suglasnost na način izvođenja dokaza jer iz zapisnika jasno proizlazi da se apelant branio sam. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio zapisnik s glavnog pretresa iz ponovljenog postupka od 14. listopada 2020. godine. Apelant osporava zaključak suda da je dokumentacija krivotvorena jer se to moglo utvrditi samo vještačenjem, na što se sud u obrazloženju nije osvrnuo. Također, ponavlja navode o tome da u spisu nije postojala originalna dokumentacija, odnosno da je sud koristio kopije „koje su potvrđene kao original“. Apelant ukazuje na to da su ti materijalni dokazi prvi put izvedeni u ponovljenom postupku na ročištu od 14. listopada 2020. godine, a da ničim nije dokazano da su kopije neizmijenjene u odnosu na original.b)Odgovori na apelaciju

9. Kantonalni sud smatra da je apelacija neutemeljena i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao te da su u obrazloženju odluke navedeni stavovi suda. Isto iznose i Općinski sud i Tužiteljstvo u odgovorima na apelaciju. V.Relevantni propisi

10. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 97.

Osobe koje mogu odbiti svjedočenje (1) Svjedočenje mogu odbiti:

a) bračni odnosno izvanbračni drug osumnjičenika odnosno optuženika,

b) roditelj ili dijete, posvojitelj ili posvojenik osumnjičenika odnosno optuženika. (2) Tijelo koje vodi postupak dužno je osobe iz stavka 1. ovoga članka, prije njihovog ispitivanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičeniku odnosno optuženiku upozoriti da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik. (3) Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenika odnosno optuženika, može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenicima odnosno optuženicima, ako se njezin iskaz prema naravi stvari ne može ograničiti samo na ostale osumnjičenike odnosno optuženike. (4) Ako je kao svjedok ispitana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je ispitana osoba koja nije upozorena da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom se iskazu ne može temeljiti sudska odluka. Članak 266. st. (1) i (2)

Nastavak odgođene glavne rasprave (1) Ako se glavna rasprava koja je bila odložena drži pred istim sucem, odnosno vijećem, rasprava će se nastaviti, a sudac, odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tijek ranije glavne rasprave. Sudac, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavna rasprava počne iznova. (2) Glavna rasprava koja je odložena mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo dulje od 30 dana, ali uz suglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovno i da se ne vrši novi očevid, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dani na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se koristi zapisnik o očevidu.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 331a.

Dostavljanje drugostupanjske odluke i postupanje prvostupanjskog suda (1) Drugostupanjski sud će vratiti sve spise sudu prvog stupnja sa dostatnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke radi predaje strankama, branitelju i drugim zainteresiranim osobama. (2) Prvostupanjski sud kojem je predmet upućen na suđenje, uzet će za osnovu raniju optužnicu. Ako je presuda prvostupanjskog suda djelomično ukinuta prvostupanjski sud će za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude. (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branitelj mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze. (4) Prvostupanjski Sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostupanjski sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 276. stavak (2) točka e) ovoga zakona. (5) Odredba stavka (4) ovoga članka se ne odnosi na osobe, iz članka 97. ovoga zakona, koje mogu odbiti svjedočenje. (6) Pri izricanju nove presude prvostupanjski sud je vezan zabranom propisanom u članku 322. ovoga zakona..

VI.Dopustivost i meritum

11. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

13. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

14. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant ukazuje na nedostatak obrazloženja u osporenim presudama, a naročito da se presuda temelji na dokazima koji nisu provedeni, kao i na korištenju nezakonitih dokaza te, posljedično tome, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

16. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), u članku 6. Europske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Europski sud procjenjuje samo to je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan te je li uključio ispitivanje njihove navodne „nezakonitosti“ (vidi Europski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. svibnja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, točka 110.).

17. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza redovnih sudova mogli smatrati proizvoljnim na način da je to utjecalo na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška (manifest error), odnosno „takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti“ (vidi Europski sud, Bochan protiv Ukrajine (broj 2) [VV], presuda od 5. veljače 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stavak 62. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. siječnja 2022. godine, točka 25. s daljnjim referencama).

18. Europski sud također ističe da, prema utvrđenoj sudskoj praksi koja odražava načelo povezano s pravilnom primjenom prava, presude sudova trebaju na odgovarajući način navoditi razloge na kojima se temelje. Mjera do koje se primjenjuje ta dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i mora se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta. Bez zahtijevanja detaljnog odgovora na svaki argument koji iznese podnositelj žalbe, ta obveza pretpostavlja da stranke u sudskom postupku mogu očekivati poseban i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod tog postupka. U predmetima koji se odnose na miješanje u prava osigurana Europskom konvencijom, Europski sud nastoji utvrditi jesu li razlozi odluka koje su donijeli domaći sudovi automatski ili stereotipni. Bez obzira na to, kako bi zahtjevi pravičnog suđenja bili zadovoljeni, javnost i, prije svega, optuženi moraju moći razumjeti donesenu presudu. Europski sud je ukazao da iz sudske prakse proizlazi da domaća sudska odluka ne može biti okvalificirana kao proizvoljna do točke da ugrožava pravičnost postupka, osim ako za nju nisu navedeni razlozi ili ako se navedeni razlozi temelje na očiglednoj činjeničnoj ili pravnoj grešci koju je počinio domaći sud i koja je dovela do „uskraćivanja pravde“ (vidi Europski sud, Moreira Ferreira protiv Portugala (broj 2), presuda od 11. srpnja 2017. godine, predstavka broj 19867/12, točka 85.).

19. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud u svezi s apelantovim navodom da je sud cijenio dokaze koji nisu izvedeni zapaža da je dokaze koji su provedeni u postupku najprije naveo prvostupanjski sud (vidi točku 5. ove odluke). Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant u žalbi istaknuo isti prigovor kao i u apelaciji. Odlučujući o tom prigovoru, Kantonalni sud se u presudi pozvao na isti zapisnik o glavnom pretresu na koji se i apelant poziva pa je zaključio da su svi odlučni dokazi izvedeni u skladu sa člankom 331a. ZKP-a (vidi točku 7. ove oduke). Ustavni sud ukazuje da je taj ponovljeni postupak u kojem su donijete osporene presude nesporno „nastavak postupka“ po ranije ukinutoj presudi. Odredba članka 331a. stavak 4. ZKP-a ostavlja sudu mogućnost da prihvati ranije provedene dokaze, ali i da izvede nove dokaze, kako je propisano stavkom 3. tog članka. U konkretnom predmetu u obrazloženju prvostupanjske presude su navedeni dokazi na kojima je sud temeljio presudu.

20. Dalje, apelant ukazuje da se Općinski sud pozvao na iskaz drugooptužene I. K., koji nije izveden kao dokaz. Ustavni sud zapaža da se Općinski sud pozivao u dijelu obrazloženja, u kojem obrazlaže zaključak o apelantovom umišljaju, na „iskaz drugooptužene dan u svojstvu svjedoka“ (vidi točku 5. ove odluke). Ustavni sud primjećuje da je I. K. bila suoptužena s apelantom (vidi točku 4. odluke) i da je priznala krivicu. Osim toga, u prvostupanjskoj presudi osim iskaza I. K. postoje i drugi dokazi iz kojih je sud izveo zaključak o apelantovoj krivici, a što je i drugostupanjski sud naveo raspravljajući po apelantovoj žalbi. Određeni nedostaci koji postoje i na koje apelant ukazuje nisu takvi da utječu na pravičnost suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju kaznenog djela za koje je apelant osuđen izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i bez proizvoljnosti. Naime, sudovi su ispunili svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su osporene odluke utemeljene u odnosu na sva bitna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je sud analizom dokaza koje je prihvatio i ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj svezi došao da zaključka da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u kaznenom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

VII.Zaključak

22. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su dali logično i uvjerljivo obrazloženje da je apelant učinio navedena kaznena djela.

23. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2585/21 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio