Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/21 (A. R. i drugi)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • COVID-19
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1145/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1145/21, rješavajući apelaciju Adisa Ribića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adisa Ribića, Adila Loze, Amela Huke i Ahmedina Salkice podnesena protiv Zaključka Vlade Srednjobosanskog kantona broj 01-04.1-2281/2021-1 od 30. marta 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Ribić, Adil Lozo, Amel Huka i Ahmedin Salkica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnikapodnijeli su 7. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Vlade Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada SBK) broj 01-04.1-2281/2021-1 od 30. marta 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Zbog sprečavanja širenja bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2, koja se na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) pojavila početkom 2020. godine, Krizni štab Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Federalni štab) i krizni štabovi ministarstava zdravstva u kantonima donosili su akte kojima su uvodili određena ograničenja i obaveze na teritoriji FBiH, odnosno kantona. Ta ograničenja su se, između ostalih, odnosila na obaveze nošenja zaštitne maske, ograničenja kretanja građana i ograničavanja rada ugostiteljskih objekata. Postupak u kojem je donesen osporeni zaključak

3. Zavod za javno zdravstvo SBK je 28. marta 2021. godine nadležnom Ministarstvu SBK uputio dopis u kojem je predložio donošenje dodatnih epidemioloških mjera. Zavod SBK je u dopisu, između ostalog, naveo da je, „s obzirom na pogoršanu epidemiološku situaciju“, potrebno prilagoditi trenutno važeće epidemiološke mjere novonastaloj situaciji i usvojiti nove. Zavod SBK je u dopisu naveo: „Smatramo izuzetno značajnim da 'tokom slijedeće sedmice' striktno provedemo predložene mjere.“

4. Ministarstvo SBK je 29. marta 2021. godine Vladi SBK proslijedilo dopis iz prethodne tačke ove odluke na daljnje postupanje u vezi s epidemiološkim mjerama uzrokovanim epidemijom.

5. Vlada SBK je zaključkom od 30. marta 2021. godine odredila epidemiološke mjere onako kako ih je predložio Zavod SBK. Vlada SBK se u uvodu zaključka pozvala na odredbe člana 31. Zakona o Vladi SBK. Zaključkom su, između ostalog, određene mjere lične zaštite – pravilno nošenje maske u zatvorenim i otvorenim prostorima (stav I tačka 1), ograničavanje kretanja za sve građane na području SBK u periodu od 20 do 5 sati (stav I tačka 2) i ograničavanje rada ugostiteljskih objekata zabranjivanjem usluživanja jela, pića i napitaka u samom objektu (stav I tačka 3). Zaključkom je određeno trajanje navedenih mjera u periodu „od 31. marta do 9. aprila 2021. godine“ (stav II).

Apelacioni navodi

6. Apelanti tvrde da su im osporenim zaključkom prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, apelanti navode da se neće osvrtati na epidemiološku situaciju u Bosni i Hercegovini, nego će dati pojašnjenja koja se odnose na ponašanje javne vlasti koja je preduzimala radnje bez adekvatnog ovlaštenja. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ističu da osporeni zaključak nije zasnovan na zakonu ili nekom drugom višem propisu i da je izostala reakcija zakonodavne vlasti. Naime, apelanti navode da je Zavod SBK, sačinjavajući prijedlog na osnovu kojeg je Vlada SBK donijela osporeni zaključak, umjesto konkretnih mjera za poboljšanje materijalnog stanja medicinskih ustanova predložio opće i posebne mjere. Od građana se traži da pravilno nose zaštitne maske u zatvorenim i otvorenim prostorima, ograničava im se kretanje u određenom periodu, ali se nameću i druga ograničenja. Tako su, između ostalog, osporenim zaključkom građani prinuđeni da sjede u otvorenim ili poluotvorenim prostorima, izloženi propuhu i hladnoći. Međutim, apelanti navode da Zavod SBK i Vlada SBK nisu vodili računa o tome da su te mjere direktan napad na zdravlje građana. Također, apelanti navode da se po nalogu izvršne vlasti građani „discipliniraju“ protjerivanjem s ulica, tjeranjem na nošenje maski i slično. Apelanti smatraju i da se pitanja koja su uređena osporenim zaključkom mogu urediti samo zakonom. U vezi s tim, ističu da je Vlada SBK kao osnov za donošenje tog zaključka navela samo član 31. Zakona o Vladi SBK. Stoga, apelanti smatraju da se radi o zloupotrebi ovlaštenja bez parlamentarne kontrole koja je nužna u demokratskom društvu kao osnovni princip za uređenje društva i garancije o pravnoj sigurnosti. Dalje, apelanti navode da se rezultati uvedenih mjera mogu očekivati samo u odnosu na medicinske ustanove, ali da se tim mjerama ne štiti zdravlje stanovništva i da one nisu srazmjerne tom cilju (zaštita stanovništva) koji bi se trebao postići. Naime, apelanti smatraju da se taj cilj mogao postići donošenjem mjera usmjerenih na dodatna materijalna ulaganja u poboljšanje kapaciteta medicinskih ustanova, osiguravanjem vakcina te adekvatnijom brigom o zdravlju građana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelanti tvrde da su im osporenim zaključkom prekršeni pravo na slobodu kretanja i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje da li su epidemiološke mjere i način donošenja odluka kojima se one propisuju kompatibilne s garancijama obuhvaćenim navedenim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3683/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, s obzirom na vremensku distancu i činjenicu da takve mjere više nisu na snazi, a epidemiološki i pravni kontekst je promijenjen, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu postoji potreba za razvijanjem prakse (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, predstavka broj 36815/03, presuda od 14. januara 2010. godine, tačka 38. s daljnjim referencama, i Micallef protiv Malte, predstavka broj 17056/06, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 81). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u međuvremenu došlo do daljnjeg razvoja prakse Evropskog suda u vezi s procjenom miješanja u prava iz člana 8. Konvencije i ograničenja slobode kretanja u kontekstu javnog zdravlja. U skladu s tim, Ustavni sud će u nastavku detaljnije ukazati na najznačajnije odluke Evropskog suda.

12. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Magdić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Magdić protiv Hrvatske, predstavka broj 17578/20, odluka od 5. jula 2022. godine, tačka 10) koji se odnosio na prve mjere koje su hrvatske vlasti donijele u kontekstu sprečavanja širenja bolesti COVID-19 ukazao na to da podnosilac predstavke, u suštini, nije pružio nikakve informacije kako bi pokazao kako su tačno pobijane mjere utjecale ili su mogle utjecati direktno na njega, pri čemu je istakao da je podnosilac predstavke prigovorio povredi svoje slobode kretanja a da nije naveo kuda je i kada namjeravao putovati, a nije mogao zbog pobijanih mjera. Naime, Evropski sud je zaključio da „potpuni nedostatak takvih pojedinačnih podataka onemogućuje Sudu da provede pojedinačnu ocjenu situacije podnosioca zahtjeva“. Evropski sud je u tom predmetu naveo da zahtjev podnosioca predstavke predstavlja actio popularis i da se podnosilac predstavke ne može smatrati žrtvom u smislu člana 34. Evropske konvencije.

13. Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Cristian-Vasile Terhes protiv Rumunije (vidi Evropski sud, Cristian-Vasile Terhes protiv Rumunije, predstavka broj 49933/20, odluka od 13. aprila 2021. godine, tačka 45) razmatrao navode podnosioca predstavke da „zatočeništvo koje je izdržao 52 dana predstavlja lišavanje slobode administrativne, vansudske i neindividualizirane prirode, nametnuto u svrhu sprečavanja prenošenja zarazne bolesti“. Naime, podnosilac predstavke je također osporavao konkretne epidemiološke mjere koje su preduzele vlasti u Rumuniji, a koje su se, u suštini, odnosile na ograničenje u ostvarivanju prava na slobodu kretanja. Evropski sud je u tom predmetu naveo da „stepen ograničenja koja se stavljaju na slobodu kretanja podnosioca predstavke nije takvog intenziteta da dopušta da se opće ograničenje koje su nametnule vlasti smatra lišenjem slobode“. Stoga, Evropski sud je naveo da se podnosilac predstavke ne može smatrati lišenim slobode u smislu člana 5. stav (1) Evropske konvencije, a u odnosu na član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

14. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Zambrano protiv Francuske (vidi Evropski sud, Zambrano protiv Francuske, predstavka broj 41994/21, odluka od 21. septembra 2021. godine, tačka 47) podnosilac predstavke pred Evropskim sudom osporavao, između ostalog, sadržaj propisa donesenih u vrijeme pandemije kojima su uvedene određene opće mjere i obaveza pribavljanja zdravstvene propusnice, te je tvrdio da mu je osporenim propisima povrijeđeno, između ostalog, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Naime, iako je u konačnici zaključio, između ostalog, da je podnosilac predstavke zloupotrijebio pravo na podnošenje predstavke, Evropski sud je u tom predmetu istakao da podnosilac predstavke nije pružio informacije o svojoj ličnoj situaciji ili detalje koji objašnjavaju kako bi osporeni zakoni mogli direktno utjecati na njegovo individualno pravo na poštovanje njegovog privatnog života.

15. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud, u odnosu na sporne obaveze i ograničenja (obaveza nošenja maske i ograničenje kretanja) zapaža da su apelanti u apelaciji, prije svega, naveli da „se neće osvrtati na epidemiološku situaciju“, nego će dati pojašnjenja „koja se odnose na ponašanje javne vlasti koja je preduzimala radnje bez adekvatnog ovlaštenja“. Dalje, Ustavni sud zapaža da su se apelanti u nastavku činjeničnog dijela apelacije upravo bavili ponašanjem javne vlasti, odnosno da su ukazivali na hronologiju postupanja nadležnih organa kako je predočena u činjeničnom dijelu ove odluke, te da su uopćenim formulacijama (da se nešto očekuje „od građana“, da su „građani“ prinuđeni na nešto ili da su „građanima“ oduzeta neka prava) iznosili svoje nezadovoljstvo epidemiološkim mjerama koje su u relevantnom periodu bile na snazi. Međutim, Ustavni sud ističe da apelanti, izvan tih uopćenih formulacija, uopće nisu ukazali na to da li su i na koji konkretno način zapravo bili pogođeni navedenim mjerama, niti se takvo nešto može zaključiti iz apelacionog spisa. Naime, apelanti nisu predočili nikakve podatke koji bi ukazivali na to da su njihove specifične okolnosti kao što su zdravstveno stanje, starosna dob ili druge lične karakteristike dovele do neproporcionalnog ograničavanja njihovih prava i da su iziskivale poseban pristup prilikom primjene osporenih mjera.

16. Dovodeći sve navedeno u vezu sa standardima i praksom Evropskog suda na koju je ukazano u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su apelanti zbog provođenja mjera trpjeli značajnija ograničenja u ostvarivanju svojih prava, odnosno da su bili „žrtve“ kršenja prava u smislu navedenih standarda Evropskog suda (vidi tačku 10. ove odluke). Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da su apelanti „žrtve“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zaštićenih prava u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/21 (A. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio