Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5253/24 („Jata Group“ d.o.o. Srebrenik)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5253/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5253/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Jata Group“ d.o.o. Srebrenik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Jata Group“ d.o.o. Srebrenik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 126235 24 Pžp od 31. oktobra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Jata Group“ d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Jasmin Bjelić, advokat iz Srebrenika, podnio je 25. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 126235 24 Pžp od 31. oktobra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 126235 23 Pr od 24. jula 2024. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 24. jula 2024. godine u relevantnom dijelu apelant je proglašen odgovornim da je, u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, učinio prekršaj iz člana 20. stav 1. Zakona o osnovima sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon), pa mu je za taj prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM. Sud je obrazložio svoju odluku navodeći da je nadležni policijski organ uprave podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, pored ostalih, i protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 20. stav 1. Zakona, prema kojem su preduzeća i drugi subjekti koji izvode radove na javnom putu dužni da za vrijeme trajanja radova organiziraju siguran saobraćaj na mjestu izvođenja radova. Sud je utvrdio da je nesporno apelant, na osnovu ugovora zaključenog s Javnim preduzećem „Ceste Federacije Bosne i Hercegovine“, u dužem periodu bio angažiran za izvođenje radova na spornoj dionici magistralnog puta. Apelant je ugovorom angažirao drugo pravno lice kao podizvođača radova na toj dionici magistralnog puta. Istakao je da ni apelant ni podizvođač nisu dostavili sudu navedene ugovore i predložili da se provedu kao dokazi. Utvrdio je da, pored ostalih, ni apelant nije za vrijeme trajanja tih radova organizirao siguran saobraćaj na mjestu izvođenja radova, zbog čega je na dionici magistralnog puta, gdje je podizvođač bušio kamenu platformu stijene nad kolovozom, došlo do pada kamena na putničko vozilo koje se kretalo saobraćajnicom i koje je tom prilikom oštećeno. Dakle, utvrdio je da je, pored ostalih, i apelant prouzrokovao tu saobraćajnu nezgodu na način da nije organizirao siguran saobraćaj na mjestu izvođenja radova, što je bio dužan prema odredbi člana 20. stav 1. Zakona. Istakao je da apelant nije ponudio nijedan pravno relevantan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje da u ovom slučaju nema njegove prekršajne odgovornosti. Kako je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, sud ga je proglasio odgovornim za njega.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno navedeno prvostepeno rješenje. Sud je u obrazloženju osporenog rješenja u cijelosti podržao obrazloženje iz odluke Općinskog suda, te je potvrdio prvostepeno rješenje kao pravilno i zakonito.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nadležni policijski organ nije dostavio ugovore o izvođenju radova koji su zaključeni između apelanta i Javnog preduzeća „Ceste Federacije Bosne i Hercegovine“, te apelanta i podizvođača, da bi iz njih izveo zaključak o apelantovim pravima i obavezama, a time i njegovoj prekršajnoj odgovornosti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, jasno obrazložio svoj zaključak da je i apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu na način da nije organizirao siguran saobraćaj na mjestu izvođenja radova, a što je bio obavezan prema odredbi iz člana 20. stav 1. Zakona. Pored toga, istakao je da apelant nije ponudio nijedan pravno relevantan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje da u ovom slučaju nema njegove prekršajne odgovornosti. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman