Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-551/23 („Maremont“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Proporcionalnost
  • Porez
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-551/23

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-551/23, rješavajući apelaciju koju je podnio „Maremont“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Maremont“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007730 21 Uvp od 30. novembra 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Maremont“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007730 21 Uvp od 30. novembra 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Maremont“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Dejan Rakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007730 21 Uvp od 30. novembra 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. novembra 2025. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi ili Ministarstvo) i Poreske uprave Republike Srpske, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Poreska uprava nije dostavila dogovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 26. novembra, odnosno 10. decembra 2025. godine, koji su 1. i 16. decembra 2025. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Poreska uprava je donijela Rješenje za plaćanje utvrđene obaveze u ponovnom postupku broj 06/1.05/0702-456.1-100-a/14 od 11. marta 2015. godine, kojim je, pored ostalog, naloženo apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza uplati porez i doprinose na lična primanja zaposlenih te pripadajuću kamatu u iznosu od 2.408.586,11 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos) za određeni period bliže naveden u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, obrazloženo da je Poreska uprava izvršila ponovnu kontrolu obračuna i uplate javnih prihoda za period od 1. avgusta 2009. do 31. maja 2014. godine kod apelanta kao poreskog obveznika. Dalje, Poreska uprava je navela da je uvidom u naloge za službena putovanja utvrđeno da je apelant u navedenom periodu upućivao radnike na rad u Italiju. Pri tome je ukazala da je apelant sa svim radnicima zaključio Ugovore o radu na neodređeno vrijeme, ali da oni poslove nisu obavljali u sjedištu preduzeća u Bijeljini, već su svakodnevne tekuće poslove obavljali u Italiji. Takođe, Poreska uprava je istakla da su navedeni poslovi obavljani u dužim periodima, zbog čega su isplate evidentirane na računu 4730 – obaveze prema zaposlenima – dnevnice koje predstavljaju lično primanje. Na te obaveze je u postupku kontrole obračunat porez shodno odredbama člana 3. stav 1. i člana 10. stav 1. Zakona o porezu na dohodak (u daljnjem tekstu: Zakon), kao i doprinosi shodno odredbi člana 8. stav 1. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. od 51/01 do 120/08) te odredbama čl. 4., 6. i 8. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. 116/12 i 103/15), koje propisuju obveznika, osnovicu i stope doprinosa.

6. Ministarstvo je Rješenjem broj 06.05/450-614/15 od 25. oktobra 2019. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje od 11. marta 2015. godine u navedenom dijelu.

7. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da je u konkretnom slučaju sporno da li se uopšte radi o isplatama dnevnica za službena putovanja ili o isplatama koje imaju karakter ličnih primanja. Dalje je zaključilo da je nesporno da apelant sav svoj prihod ostvaruje na inostranom tržištu, odnosno u Italiji, i da je Italija mjesto gdje se prihod ostvaruje, zbog čega isplate koje su vršene u navedenom periodu nikako ne mogu biti isplate po osnovu dnevnica za službena putovanja, već se radi o upućivanju radnika na rad u inostranstvo. Takođe, Ministarstvo je navelo da je veoma bitno napraviti razliku između upućivanja radnika na rad u inostranstvo i upućivanja radnika na službeni put u zemlju ili inostranstvu kako bi se ispravno izvršio poreski obuhvat prihoda. Naime, radnik se upućuje na službeni put u zemlju ili inostranstvo kada se javi potreba da se određeni poslovi obave van sjedišta poslodavca, odnosno u drugoj zemlji. Dalje, obrazloženo je da se radnik na službeni put upućuje nalogom, a ono što bitno razlikuje službeni put od upućivanja radnika na rad jest privremeni karakter i razlog zbog kojeg se radnik upućuje, a to je obavljanje u nalogu tačno određenih poslova koji ulaze u djelokrug njegovog radnog mjesta. Ministarstvo je istaklo da na to upućuje i odredba člana 7. stav 1. tačka ž) Zakona koja propisuje da se naknade dnevnica isplaćuju u svrhu poslovnih putovanja ili privremenog obavljanja radnih zadataka. Međutim, Ministarstvo je ukazalo da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnim putovanjima niti o privremenom obavljanju radnih zadataka, već o kontinuiranom obavljanju poslova koji ulaze u domen registrovane djelatnosti apelanta. Takođe, Ministarstvo je ukazalo da su troškovi dnevnica u dvostrukom ili trostrukom iznosu veći od iznosa troškova neto plata zaposlenih, što svakako upućuje na to da se ne radi o isplatama dnevnica za službena putovanja, već o isplatama naknada za rad u inostranstvu koje, u skladu s odredbom člana 10. Zakona, imaju karakter ličnih primanja.

8. Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 007730 19 U od 30. novembra 2020. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja tuženog Ministarstva od 25. oktobra 2019. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora jer se u konkretnom slučaju primjenjuju poreski propisi koji su lex specialis u odnosu na propise iz oblasti radnog prava. U vezi s tim je obrazloženo da je predmet ove upravne stvari utvrđivanje apelantovih poreskih obaveza, a ne prava apelantovih radnika.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 007730 21 Uvp od 30. novembra 2022. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. novembra 2020. godine.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Okružni sud ispravno zaključio da su navedeni poreski zakoni lex specialis s aspekta utvrđivanja poreskih obaveza. Obrazloženo je da nije sporan sadržaj odredbi tih zakona koje su organi uprave primijenili kada su apelantu nametnuli obavezu plaćanja poreza i doprinosa na iznose koje je on isplaćivao svojim radnicima u spornom periodu. Naime, apelant je ta primanja vodio kao dnevnice, ali su organi uprave pravilno zaključili da je riječ o ličnim primanjima koja se oporezuju i na koja se plaćaju doprinosi. Dalje, Vrhovni sud je istakao da suština konkretnog upravnog postupka i upravnog spora jest okolnost da je apelant sa svim svojim radnicima zaključio ugovore o radu u smislu odredbe člana 19. Zakona o radu kojim je ugovorio plate na koje je plaćao porez i doprinose, a onda ih je sve upućivao na rad u Italiju, gdje su isključivo radili. Međutim, ukazao je da apelant s njima nije zaključivao ugovore čiji je sadržaj propisan odredbom člana 24. stav 1. Zakona o radu, na koji se sam poziva, već je izdavao naloge za službena putovanja obračunavajući i isplaćujući radnicima za taj rad u inostranstvu novčane iznose koje je vodio kao „dnevnice“ koje po članu 7. stav 1. tačka ž) Zakona ne podliježu oporezivanju. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je apelant na taj način izbjegao plaćanje poreza i doprinosa na ta lična primanja.

11. Takođe, Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovan apelantov navod da s aspekta poreskih i radnih propisa nema razlike između upućivanja radnika na rad u inostranstvo i upućivanja radnika na službeni put u inostranstvo jer su to formalno i suštinski različite stvari. Naime, ukazao je da upućivanje radnika na rad u inostranstvo podrazumijeva zaključenje ugovora koji, shodno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o radu, mora da sadrži sporazum o: 1) trajanju rada u stranoj zemlji, 2) uslovima smještaja radnika za vrijeme boravka u stranoj zemlji ako je to potrebno, 3) valuti u kojoj će se radniku isplaćivati plata i druga primanja po osnovu rada u stranoj zemlji, kao i rokovima i načinu isplate i 4) uslovima odlaska i povratka radnika s rada u stranoj zemlji. Vrhovni sud je naveo da, s druge strane, službeni put u inostranstvo podrazumijeva okolnost da zaposleni radi kod poslodavca u Republici Srpskoj, pa ga onda poslodavac upućuje na službeni put ili radi privremenog obavljanja radnih zadataka u inostranstvo, za šta se isplaćuje dnevnica koja ne podliježe oporezivanju u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka ž) Zakona, o čemu se u apelantovom slučaju ne radi. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije u spornom periodu svojim radnicima isplaćivao dnevnice za službena putovanja, kako tvrdi, jer njegovi radnici nisu upućivani na službena putovanja čija je definicija data u odredbi člana 14. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona. Naime, tom odredbom je propisano da se službenim putovanjem smatra putovanje iz mjesta u kojem je mjesto rada zaposlenog koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto radi obavljanja poslova određenih u nalogu za službeno putovanje, a koji su u vezi s djelatnošću poslodavca. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je evidentno da su apelantovi zaposlenici u periodu obuhvaćenom poreskom kontrolom faktički radili u inostranstvu, zbog čega se primanja ostvarena po tom osnovu ne mogu smatrati dnevnicama, nego ličnim primanjima koja se oporezuju i na koja se plaćaju doprinosi.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Ističe da je sporno pitanje da li se iznosi koje je apelant isplaćivao svojim radnicima u spornom periodu mogu tretirati kao dnevnice koje ne podliježu oporezivanju u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka ž) Zakona ili kao lična primanja koja se oporezuju i na koja se plaćaju doprinosi. U vezi s tim, apelant tvrdi da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno tumačili relevantne odredbe Zakona, Pravilnika o primjeni Zakona i Zakona o doprinosima, te svoje odluke zasnovali na obrazloženju da su navedeni zakoni lex specialis s aspekta utvrđivanja poreskih obaveza. Takođe, apelant navodi da je prilikom donošenja osporenih odluka trebalo uzeti u obzir Zakon o radu i Opšti kolektivni ugovor, a ne u cijelosti ih isključiti. Shodno navedenom, apelant ukazuje da je u ovom slučaju došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine u vidu dodatnog nezakonitog obračuna poreza i doprinosa na lična primanja.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su svi apelacioni navodi neosnovani i da prilikom odlučivanja tog suda nisu povrijeđena navedena apelantova prava.

14. Ministarstvo je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani i predložilo je da se apelacija odbije. Takođe, ukazalo je da su sudovi pravilno zaključili da organi uprave nisu pogriješili kada su iznose koje je apelant isplaćivao radnicima kao „dnevnice“ tretirali kao lična primanja podložna oporezivanju i obavezi plaćanja doprinosa. Dalje, Ministarstvo je navelo da je predmet ove upravne stvari utvrđivanje apelantovih poreskih obaveza, a ne prava apelantovih radnika ili odnos radnika i poslodavca, na šta se bez osnova apelant uporno poziva. Takođe, Ministarstvo je ukazalo da upućivanje radnika na rad u inostranstvo i službeni put nisu isto, ni formalno ni suštinski. Najzad, navelo je da utvrđivanje i naplata poreza i doprinosa u skladu sa zakonom predstavlja legitimno i zakonom utemeljeno ovlašćenje i ne može se smatrati miješanjem u apelantovu imovinu.

15. Okružni sud je naveo da ostaje pri stavu i obrazloženju iz osporene odluke, te da smatra da su apelacioni navodi neosnovani. Takođe, Okružni sud je istakao da prilikom odlučivanja tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 91/06, 128/06, 120/08, 71/10, 1/11 i 107/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Dohoci koji podliježu oporezivanju

Član 3. stav (1) tačka a) (1) Porez na dohodak fizičkih lica obračunava se i plaća na dohodak od:

a) ličnih primanja,

Prihodi koji se ne uključuju u utvrđivanje poreske osnovice

Član 7. stav (1) tačka ž) (1) Porez na lična primanja ne plaća se na:

ž) naknade putnih troškova i dnevnica uposlenima u svrhu službenih putovanja ili privremenog obavljanja radnih zadataka i članovima organa udruženja građana po pozivu organa, isplaćene do visine po posebnim propisima, Lična primanja

Član 10. stav (1) (1) Prihod od ličnih primanja koji je oporeziv u skladu sa ovim zakonom je bruto plata i svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi u bruto iznosu koje poreski obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko ovim zakonom nije oslobođen ili drugačije oporezovan.

17. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 5/10 i 104/10)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 14. stav (2) (2) Službenim putovanjem, u smislu ovog pravilnika, smatra se putovanje iz mjesta u kojem je mjesto rada zaposlenog koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto radi obavljanja poslova određenih u nalogu za službeno putovanje, a koji su u vezi sa djelatnošću poslodavca.

18. Zakon o doprinosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/01, 96/03, 128/06, 120/08 i 1/11)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. tačka 1.

Osnovica doprinosa je:

1. lično primanje po Zakonu o porezu na dohodak koje podliježe plaćanju poreza na dohodak.

19. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

6. Upućivanje radnika na rad u stranu zemlju Član 24. stav (1)

Poslodavac može radnika uputiti na rad u stranu zemlju u kojoj poslodavac obavlja deo svoje delatnosti, pod uslovom da poslovi koje radnik treba da obavlja odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i da se sa radnikom sporazume o sledećem:

1. trajanju rada u stranoj zemlji,

2. uslovima smeštaja radnika za vreme boravka u stranoj zemlji, ako je to potrebno,

3. valuti u kojoj će se radniku isplaćivati plata i druga primanja po osnovu rada u stranoj zemlji, kao i rokovima i načinu isplate,

4. uslovima odlaska i povratka radnika sa rada u stranoj zemlji.

VI.Dopustivost i meritum

20. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

22. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

23. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u pogledu krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivičnopravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, tačka 38, Steininger protiv Austrije, 2012, tač. 34–37, Chap Ltd protiv Jermenije, 2017, tačka 36, Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivičnopravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreskih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu opšteg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivičnopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu s navedenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

24. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Pravo na imovinu

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, koje su ispitali i Okružni sud i Vrhovni sud, apelantu naloženo plaćanje poreza i doprinosa na lična primanja zaposlenih zajedno s kamatama. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-833/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 42).

28. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Naime, apelant treba da plati novčani iznos po osnovu obaveze plaćanja poreza i doprinosa na lična primanja zaposlenih (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1847/11 od 17. jula 2014. godine, tačka 25, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se navedeno miješanje treba ispitati u vezi s drugim stavom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prema kojem države imaju pravo da primjenjuju zakone koje smatraju potrebnim za obezbjeđenje plaćanja poreza (vidi Maroslavac protiv Hrvatske, presuda od 13. februara 2024. godine, broj predstavke 64806/16, tačka 35. s daljnjim referencama). Imajući to u vidu, Ustavni sud treba da odgovori na pitanja da li je miješanje bilo zakonito, kao i da li je miješanje težilo legitimnom cilju, te da li je bilo srazmjerno legitimnom cilju kojem je težilo.

29. U odgovoru na pitanje da li je miješanje zakonito, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da kad govori o „zakonu“, član 1. Protokola broj 1 aludira na isti pojam na koji Evropska konvencija upućuje drugdje pri korišćenju tog izraza, pojam koji obuhvata zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne zahtjeve (posebno dostupnost i predvidljivost). Dalje, kada je riječ o sferi poreza, Ustavni sud ukazuje da je utvrđen stav Evropskog suda da se državama mora priznati određeni stepen dodatnog poštovanja i slobode pri izvršavanju njihovih fiskalnih funkcija u smislu testa zakonitosti (vidi Maroslavac, tač. 37. i 38. s daljnjim referencama).

30. Dovodeći prethodno navedeno u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da su Okružni sud i Vrhovni sud i organi uprave konstatovali da je apelant izdavao naloge za službena putovanja obračunavajući i isplaćujući radnicima za kontinuiran rad u inostranstvu novčane iznose koje je vodio kao „dnevnice“ koje po članu 7. stav 1. tačka ž) Zakona ne podliježu oporezivanju. Budući da je na taj način apelant faktički izbjegao plaćanje poreza i doprinosa na ta lična primanja, utvrđena mu je navedena poreska obaveza koju je, shodno relevantnim odredbama Zakona i Zakona o doprinosima, dužan da plati (vidi tač. 7. i 10. ove odluke).

31. Osim toga, budući da apelant smatra da miješanje nije bilo zakonito jer Zakon i Zakon o doprinosima ne mogu biti lex specialis s aspekta utvrđivanja poreskih obaveza, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu koji je pokretao slična pravna pitanja (ibid., Maroslavac, tačka 41. s daljnjim referencama), ukazuje da ne vidi razlog da dovodi u pitanje tumačenje i primjenu mjerodavnog zakonodavstva od redovnih sudova budući da je upravo zadatak nadležnih organa, naročito sudova, da tumače i primjenjuju relevantno pravo. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud objasnio da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora jer se u konkretnom slučaju primjenjuju poreski propisi koji su lex specialis u odnosu na propise iz oblasti radnog prava, jer je predmet ove upravne stvari utvrđivanje apelantovih poreskih obaveza, a ne prava radnika kod apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud objasnio da su Zakon i Zakon o doprinosima lex specialis s aspekta utvrđivanja poreskih obaveza, pri čemu nije sporan sadržaj odredbi tih zakona (vidi tačku 10. ove odluke). Dalje, Ustavni sud ukazuje na zaključak organa uprave i redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o službenim putovanjima (čija definicija je data u odredbi člana 14. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona), već o kontinuiranom obavljanju poslova koji ulaze u domen registrovane djelatnosti apelanta. Shodno tome, Ustavni sud zapaža i da sam apelant, uprkos vlastitom pozivanju na član 24. stav 1. Zakona o radu, nije zaključio ugovore s radnicima koji obavezno sadrže odredbe definisane tim članom, već je rad u inostranstvu prikazivao kao službena putovanja isplaćujući „dnevnice“ (vidi tačku 10. ove odluke). Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti apelantovog slučaja i nespornu činjenicu da su njegovi zaposlenici u periodu obuhvaćenom poreskom kontrolom faktički radili u inostranstvu, zbog čega se primanja ostvarena po tom osnovu ne mogu smatrati dnevnicama, nego ličnim primanjima, Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima postojao dovoljno jasan pravni osnov za nalaganje apelantu da plati sporni iznos. Dakle, nalaganje apelantu da plati novčani iznos po osnovu utvrđene poreske obaveze je bilo zakonito, tj. zasnovano na relevantnim odredbama Zakona i Zakona o doprinosima.

32. U odgovoru na pitanje da li je miješanje težilo legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su rješenja organa uprave i redovnih sudova težila cilju koji je bio u opštem interesu, odnosno cilju obezbjeđenja plaćanja poreza, kako je predviđeno zakonodavstvom, u području u kojem država ima široku slobodu procjene (ibid., Maroslavac, tačka 44. s daljnjim referencama).

33. Najzad, Ustavni sud treba dati odgovor na posljednje pitanje, tj. utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa i zahtjeva zaštite apelantovog prava na imovinu. Naime, Ustavni sud zapaža da je kao rezultat inspekcijskog nadzora apelantu naloženo da plati sporni iznos na ime utvrđene poreske obaveze i pripadajućih kamata, pri čemu se taj iznos, imajući u vidu okolnosti predmeta, ne može smatrati pretjeranim s kvantitativnog aspekta. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, osim što se pozvao na standarde prava na imovinu, apelant nije naveo da je plaćanje spornog iznosa u bitnom narušilo njegovu finansijsku stabilnost, što je jedan od faktora kojima Evropski sud daje težinu kada procjenjuje da li je u određenom predmetu postignuta ravnoteža (vidi Maroslavac, tač. 46. i 47. s daljnjim referencama). Konačno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju mogućnost pokretanja upravnog spora, a zatim podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje presude, kojim je mogao osporiti sporni iznos koji mu je određen, što je on i učinio. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ništa ne pokazuje da je postupak donošenja odluka kojim je potvrđeno određivanje spornog iznosa kojem se prigovara bio nepošten ili proizvoljan.

34. Dakle, Ustavni sud je smatra da je, shodno utvrđenjima u pogledu zakonitosti rješenja koja su donijeli organi uprave i redovni sudovi, nalaganje apelantu da plati utvrđenu poresku obavezu u spornom iznosu predstavljalo razumnu mjeru koja je preduzeta radi ostvarivanja legitimnog cilja plaćanja poreza.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su rješenja organa uprave i redovnih sudova kojima je apelantu naloženo da plati utvrđenu poresku obavezu i pripadajuće kamate bila zakonita, služila su legitimnom cilju obezbjeđenja plaćanja porezai nisu predstavljala nesrazmjeran teret za apelanta.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-551/23 („Maremont“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio