Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4990/25 (A.D.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4990/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4990/25, rješavajući apelaciju A. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 1074195 25 Gž od 2. septembra 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. novembra 2025 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 1074195 25 Gž od 2. septembra 2025. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje rješenja do donošenja odluke o apelaciji.
2. U postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda utvrđeno je da je apelantica smetala tužioca (S. S.) u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine – apartmana, pobliže opisanog u izreci prvostepenog rješenja, tako što je 30. decembra 2023. godine zamijenila bravu od ulaznih vrata, te 31. decembra 2023. godine odbila da mu preda ključ od ulaznih vrata, čime mu je oduzela posljednji mirni suposjed. Apelantici je naloženo da uspostavi posjedovno stanje koje je postojalo prije čina smetanja posjeda.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac koristio sporni apartman tako što je boravio u apartmanu, gdje je i prijavljen s adresom. Također, naveo da je apelantica apartman koristila tako što je povremeno dolazila s djecom kada tužilac nije tu, osim u periodu od 12. decembra 2022. do 12. decembra 2023. godine. Zatim, naveo je da je apelantica u suposjed spornog apartmana ponovo stupila 30. decembra 2023. godine, te da je tog dana iza 18 sati, nakon što je tužilac otišao iz apartmana, zamijenila bravu na ulaznim vratima. Osim toga, naveo je da tužilac 31. decembra 2023. godine nije mogao otključati apartman, a apelantica mu je odbila predati ključ od zamijenjene brave (službena zabilješka policije, izjave parničnih stranaka).
4. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac kao suposjednik ovlašten štititi svoj suposjed putem suda od samovlasnog apelanticinog smetanja kao drugog suposjednika. U vezi s tim, naveo je da je, nasuprot apelanticinim navodima, tužilac dokazao da ga je apelantica potpuno isključila iz dotadašnjeg suposjeda i potpuno mu uskratila dotadašnji način izvršavanja faktičke vlasti tako što je promijenila bravu na vratima apartmana 30. decembra 2023. godine poslije 18 sati, te da mu je odbila predati ključ. Imajući u vidu da je odredbom člana 425. Zakona o parničnom postupku propisano da se raspravljanje u sporovima o smetanju posjeda ograničava samo na utvrđivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana
327. Zakona o stvarnim pravima. Zatim, naveo je da je prvostepeni sud, nasuprot apelanticinim navodima (da je ona vlasnica apartmana, te da tužiocu neće dopustiti ulazak i boravak u njemu), pravilno zaključio da nije ovlašten raspravljati o pravu na posjed i o pravnoj osnovi u smislu odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije dokazan čin smetanja, niti je dokazano da je tužilac bio posljednji mirni suposjednik sporne nekretnine, te da osporena odluka nije jasno obrazložena. Pri tome ističe da nije moguće uspostaviti suposjed između parničnih stranaka jer su tužiocu rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 5. maja 2025. godine zbog nasilja u porodici izrečene zaštitne mjere. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanjem u vezu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o stvarnim pravima, jasno obrazložio svoj zaključak da je apelantica smetala tužioca u njegovom posljednjem suposjedu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te da svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na apelanticine navode da nije moguće uspostaviti suposjed, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu kada je doneseno navedeno rješenje Općinskog suda, ti navodi ne mogu dovesti u pitanje pravičnost konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. U odnosu na apelanticino pozivanje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu s navedenim pravom, tako da apelantica u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman