Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/23 (D. O.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-110/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-110/23, rješavajući apelaciju Damira Ostojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Ostojić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 016710 21 Uvp od 24. lipnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 9. siječnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 016710 21 Uvp od 24. lipnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 016710 19 U od 20. rujna 2021. godine te zbog duljine trajanja postupka.
2. Presudom Kantonalnog suda apelantova tužba podnesena zbog „šutnje uprave“ je odbijena.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 10. siječnja 2019. godine Općinskoj službi za društvene djelatnosti, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev da po službenoj dužnosti izvrši svoje rješenje od 12. listopada 2007. godine. Tim rješenjem apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi ranjavanja kao pripadnika HVO-a, počevši od 1. svibnja 2007. godine, te mu je priznato pravo na novčanu naknadu, mjesečno u određenom novčanom iznosu, kao i druga prava propisana zakonom, preciznije navedeno u presudi. Dalje je naveo da je Služba rješenjem od 19. veljače 2019. godine apelantov zahtjev odbila kao neutemeljen. Apelant je protiv tog rješenja 2. travnja 2019. godine Ministarstvu podnio žalbu, odnosno 3. srpnja 2019. godine Kantonalnom sudu tužbu zbog nedonošenja odluke po žalbi, tj. zbog „šutnje uprave“. Međutim, sud je ukazao da je Ministarstvo dostavilo odgovor na tužbu iz kojeg slijedi da je Ministarstvo zaključkom od 12. srpnja 2019. godine apelantovu žalbu odbacilo, te da je apelant protiv tog zaključka podnio tužbu Kantonalnom sudu i da je predmet zaveden pod drugim brojem (07 0 U 016875 19 U). Imajući u vidu činjenicu da je Ministarstvo navedenim zaključkom odlučilo o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv navedenog rješenja Službe i da je navedeni zaključak dostavljen apelantovom punomoćniku, sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji „šutnja uprave“ te je donio odluku kao u izreci presude. Pri tome je ukazao da je apelant bio upoznat sa zaključkom jer je zaključak dostavljen njegovom punomoćniku (apelantov punomoćnik zaključak primio 29. kolovoza 2019. godine, a apelant je uređenu tužbu dostavio sudu 15. listopada 2019. godine).
4. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio da je apelant Kantonalnom sudu podnio tužbu zbog nedonošenja odluke po žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Službe, tj. zbog „šutnje uprave“ (članak 20. Zakona o upravnim sporovima). Dalje je naveo da je Kantonalni sud apelantu vratio tužbu na uređenje, da je apelant uređenu tužbu dostavio sudu 15. listopada 2019. godine, nakon čega je Kantonalni sud Ministarstvu dostavio tužbu na odgovor. Također je naveo da iz tog odgovora slijedi da je Ministarstvo donijelo odluku po apelantovoj žalbi, tj. da je donijelo zaključak kojim je odbacilo apelantovu žalbu protiv kojeg je apelant Kantonalnom sudu podnio novu tužbu. Imajući to u vidu, sud je obrazložio da je apelant, u skladu s odredbom članka 26. stavak (1) Zakona o upravnim sporovima, bio dužan o donesenom zaključku (koji je primio apelantov punomoćnik 29. kolovoza 2019. godine) odmah obavijestiti Kantonalni sud. Međutim, istaknuo je da je apelant to propustio učiniti, odnosno da to nije učinio ni u uređenoj tužbi. Dalje je pojasnio da iako je navedeni upravni akt donesen nakon proteka propisanog roka, ne može se prihvatiti kao utemeljena tužba zbog „šutnje uprave“ jer je ona prekinuta donošenjem akta po žalbi, odnosno donošenjem zaključka protiv kojeg je apelant podnio tužbu. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je prvostupanjska presuda pravilna, da u konkretnoj upravnoj stvari nisu bili ispunjeni procesni uvjeti za pokretanje i vođenje upravnog spora zbog „šutnje uprave“, u smislu odredbe članka 20. Zakona o upravnim sporovima, te je donio odluku kao u izreci presude.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da je Kantonalni sud njegovu tužbu trebao usvojiti, odnosno da nije bilo zakonske osnove da se tužba odbije. Apelant navodi da nije mogao znati da će Ministarstvo donijeti zaključak 12. srpnja 2019. godine, koji je njegov punomoćnik primio 29. kolovoza 2019. godine. Konačno, navodi da je postupak pred organima uprave i Vrhovnim sudom dugo trajao te traži naknadu nematerijalne štete.
7. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 20. stavak (1)
Ako u upravnome postupku drugostupanjsko tijelo nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskoga rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovoga Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
5. Ostale odredbe postupka Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
8. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog utvrđenja osporenih odluka slijedi da je apelant Kantonalnom sudu podnio tužbu zbog toga što Ministarstvo nije u propisanom roku donijelo odluku o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Službe, tj. zbog „šutnje uprave“. Dalje slijedi da je Ministarstvo, u međuvremenu (devet dana nakon podnošenja tužbe), donijelo odluku o apelantovoj žalbi, koju je apelant primio prije nego što je sudu dostavio uređenu tužbu, te da je odbijena apelantova tužba. Redovni sudovi su obrazložili da je „šutnja uprave“ prekinuta donošenjem akta po žalbi, odnosno da nisu bili ispunjeni procesni uvjeti za pokretanje i vođenje upravnog spora u smislu odredbe članka 20. Zakona o upravnim sporovima. Imajući u vidu sve navedeno, te sadržaj relevantne navedene odredbe Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, detaljno je obrazloženo zašto nisu utemeljeni apelantovi navodi da nije mogao znati da će Ministarstvo donijeti zaključak (vidi točku 3. ove odluke).
15. Dalje, Ustavni sud primjećuje da postupak po apelantovom zahtjevu za izvršenje rješenja od 12. listopada 2007. godine nije okončan. Naime, u drugom upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv zaključka Ministarstva Kantonalni sud je zaključak poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak. Međutim, iz navoda apelacije slijedi da apelant ne ukazuje da taj postupak nije okončan nego da organi uprave i Vrhovni suda nisu postupali u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. Međutim, Ustavni sud ponavlja da se postupak po apelantovom zahtjevu za izvršenje rješenja vodi, odnosno da nije okončan, a da apelant ne osporava duljinu tog postupka. Zbog toga će Ustavni sud razmotriti duljinu trajanja postupka od podnošenja tužbe zbog „šutnje uprave“ do donošenja presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud je razdoblje od dvije godine i 11 mjeseci.
16. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj tužbi donio dvije godine i dva mjeseca nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelantu vratio tužbu na uređenje, da je apelant sudu dostavio uređenu tužbu, što je utjecalo na duljinu trajanja postupka pred tim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao devet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su u postupku donesene dvije meritorne odluke, Ustavni sud smatra da duljina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacija može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su time i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u svezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman