Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5279/24 (D.P. rođ.K)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5279/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-5279/24, rješavajući apelaciju koju je podnijela D. P. rođ. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. P. rođ. K. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 I 081651 23 Gž od 9. oktobra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. rođ. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 26. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 081651 23 Gž od 9. oktobra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 01081651 2212 od 19. septembra 2023. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 20. decembra 2021. godine obavezana je apelantica da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati sudsku taksu na presudu u iznosu od 180,00 KM te da dokaz o uplati dostavi tom sudu. Sud je upozorio apelanticu da će pokrenuti izvršni postupak radi naplate te takse ako je ne plati u ostavljenom roku.
3. Kantonalno javno pravobranilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) opomenom pred izvršenje od 2. februara 2022. godine podsjetilo je apelanticu na obavezu plaćanja sudske takse na presudu, te zatražilo od apelantice da mu na adresu ili na broj njegovog faksa dostavi dokaz o uplati/kopiju uplatnice ukoliko uplati tu taksu.
4. Apelantica je 3. februara 2022. godine uplatila navedenu sudsku taksu na presudu, ali tražiocu izvršenja nije dostavila dokaz o uplati.
Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje
5. Tražilac izvršenja je 25. aprila 2022. godine na osnovu izvršne isprave – rješenja od 20. decembra 2021. godine podnio Općinskom sudu u Čapljini prijedlog za izvršenje protiv apelantice radi naplate sudske takse na presudu u iznosu od 180,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 240,00 KM, s prijedlogom da se izvršenje provede na apelanticinim pokretnim stvarima.
6. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini od 10. maja 2022. godine određeno je predloženo izvršenje.
7. Rješenjem Općinskog suda u Čapljini od 19. septembra 2023. godine djelimično je usvojen apelanticin prigovor na rješenje o izvršenju, obustavljen je izvršni postupak u dijelu koji se odnosi na naplatu sudske takse na presudu i u tom dijelu stavljeno van snage rješenje o izvršenju, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na troškove izvršnog postupka, rješenje o izvršenju ostalo na snazi (st. 1. i 2). Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja prigovora (stav 3).
8. Rješenjem Kantonalnog suda od 9. oktobra 2024. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i preinačeno prvostepeno rješenje u st. l. i 2. dispozitiva tako što je usvojen apelanticin prigovor na rješenje o izvršenju od 10. maja 2022. godine, stavljeno van snage rješenje o izvršenju, ukinute sve provedene izvršne radnje i obustavljen postupak. U preostalom dijelu odbijen je apelanticin prigovor i potvrđeno prvostepeno rješenje od 19. septembra 2023. godine u stavu 3. Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe. Sud je u obrazloženju rješenja kao prvi razlog zašto je odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe naveo da je apelantica kasnila s obavezom plaćanja sudske takse po nalogu suda. Kao drugi razlog istakao je da je apelantica i sama izazvala troškove sastavljanja žalbe jer tražiocu izvršenja nije dostavila dokaz o uplati takse, iako je to od nje tražio i iako je za to imala više načina. Istakao je da je apelantica sudsku taksu platila nakon opomene tražioca izvršenja, a ne po nalogu suda od 20. decembra 2021. godine. Iz istog razloga, sud je, iako je uvažio apelanticinu žalbu, potvrdio odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja prigovora, na osnovu člana 388. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je drugostepeni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je drugostepeni sud bio dužan da usvoji njen zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe jer je u cijelosti usvojio njenu žalbu na prvostepeno rješenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao dovoljne i jasne razloge za odbijanje apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Naime, naveo je da apelantica nije postupila po sudskom nalogu od 20. decembra 2021. godine da u ostavljenom roku od osam dana plati sudsku taksu, već je platila sudsku taksu tek nakon opomene tražioca izvršenja od 2. februara 2022. godine, ali mu nije dostavila dokaz o uplati, iako je to od nje tražio, pa je tako i sama izazvala troškove sastavljanja žalbe. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman