Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5210/24 (Š.J.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5210/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5210/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Š. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. J. protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 187082 22 Gž od 5. oktobra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Bojana Tkalčić Đulić, Olodar Prebanić i Arela Jusufbašić“ iz Sarajeva, podnio je 23. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Mal 187082 24 Rev od 25. septembra 2024. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 187082 22 Gž od 5. oktobra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Mal 187082 21 Mal od 19. septembra 2022. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4996/23 od 15. februara 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 25. septembra 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 19. septembra 2022. godine obavezan je apelant da tužitelju („Merkez Oil“ d.o.o. Novi Travnik) na ime duga isplati novčani iznos od 267,75 KM.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku utvrđeno da je u zgradi u kojoj apelant živi postavljen tužitelj kao prinudni upravitelj jer etažni vlasnici, u koje spada i apelant, nisu u predviđenom roku izabrali upravitelja zgrade. Također je utvrđeno da je etažnim vlasnicima bilo poznato da je tužitelj postavljen za prinudnog upravitelja zgrade, te da je tužitelj uredno ispostavljao račune za usluge održavanja zgrade. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant u utuženom periodu nije izmirivao ispostavljene račune za usluge održavanja zgrade.
5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je naveo da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, tj. da je apelant obavezan da na ime duga isplati potraživani novčani iznos shodno odredbama čl. 23. st. (1), (2) i (3) i 33. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama (u daljnjem tekstu: Zakon o održavanju). Naime, ukazao je da je odredbom člana 23. stav (1) Zakona o održavanju propisano da, ako etažni vlasnici nisu izabrali upravitelja zgrade, po zakonu se uvodi prinudna uprava koju određuje općinski načelnik, da je stavom (2) istog člana propisano da prinudna uprava traje sve dok vlasnici ne odaberu upravitelja po svom izboru, dok je stavom (3) istog člana propisano da su etažni vlasnici dužni prinudnom upravitelju zgrade plaćati naknadu za održavanje zgrade. Također je ukazao i da je odredbom člana 33. Zakona o održavanju propisano da upravitelj podnosi tužbu radi naplate navedene naknade kada je etažni vlasnik ne plati. Stoga, kako apelant kao etažni vlasnik tužitelju kao prinudnom upravitelju nije plaćao naknadu za održavanje zgrade, Općinski sud je, cijeneći navedene zakonske odredbe, zaključio da tužitelj osnovano potražuje iznos tih naknada.
6. Dalje, u odnosu na apelantove navode da nije obavezan da tužitelju plaća naknadu za održavanje zgrade jer tužitelj nije ni vršio usluge održavanja zgrade, Općinski sud je ukazao da apelantova obaveza plaćanja naknade tužitelju kao prinudnom upravitelju proizlazi direktno iz zakona, zbog čega osnovanost potraživanja te naknade u sudskom postupku ne zavisi od činjenice da li je prinudni upravitelj izvršavao svoju obavezu. Pri tome je istakao da navedena okolnost jedino daje etažnim vlasnicima pravo da zbog nezadovoljstva u pogledu upravljanja i održavanja zgradom izaberu upravitelja po svom izboru, a što, u konkretnom slučaju, etažni vlasnici, uključujući i apelanta, nisu uradili. Također je ukazao i da činjenica da su stanari zgrade samostalno prikupljali novčana sredstva za održavanje zgrade ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja naknade tužitelju jer stanari zgrade nisu izabrali upravitelja po svom izboru, zbog čega je između njih i tužitelja nastao pravni odnos po sili zakona.
7. Presudom Kantonalnog suda od 5. oktobra 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno cijeneći odredbe Zakona o održavanju, pravilno zaključio da postoji apelantova obaveza da tužitelju kao prinudnom upravitelju plati naknadu za održavanje zgrade. Pri tome je istakao da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, prvostepenu presudu donio na osnovu provedenih dokaza, te da je za svoju odluku dao jasne, određene i dovoljne razloge. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost prvostepene presude.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe „da tužitelj nije izvršavao svoju zakonsku obavezu održavanja zgrade, da kako nije izvršavao obavezu održavanja, tako nije ni imao bilo kakve troškove, te da u konkretnom slučaju postoji stjecanje bez osnova“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o održavanju, dali jasne razloge za zaključak da postoji apelantova obaveza plaćanja naknade za održavanje zgrade tužitelju kao prinudnom upravitelju, odnosno da je u konkretnom slučaju riječ o zakonom utvrđenom odnosu, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman