Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1458/23 (N. D. i drugi)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1458/23
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1458/23, rješavajući apelaciju Nermina Domića i Aiše Domić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nermina Domića i Aiše Domić.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na proizvoljnu primjenu prava.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 277407 22 Rev od 13. decembra 2022. godine .
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Domića i Aiše Domić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 277407 22 Rev od 13. decembra 2022. godine u odnosu na pravo na nepristrasan sud i u odnosu na ravnopravnost stranaka pred sudom kao aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nermin Domić i Aiša Domić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili zajedno apelanti) iz Sarajeva, koje je u vrijeme podnošenja apelacije zastupalo Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ iz Sarajeva, podnijeli su 24. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 277407 22 Rev od 13. decembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 277407 20 P 3 od 8. oktobra 2021. godine.
2. Apelanti su 23. juna 2025. godine lično dostavili zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu svih pravnih radnji u postupku koji se pred Općinskim sudom vodi pod brojem 65 0 V 1114074 24 V, a odnosi se na razvrgnuće suvlasničke zajednice i prodaju određenog stana (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Apelanti su 25. septembra i 6. novembra 2025. godine dostavili dopune zahtjeva za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice u postupku B. D. A. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 30. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Primljene odgovore Ustavni sud je dostavio apelantima na izjašnjenje. Apelanti su 15. decembra 2025. godine dostavili izjašnjenje.
5. Na osnovu člana 22. Pravila Ustavnog suda, od apelanata je 22. septembra 2025. godine zatraženo da dostave ugovore o poklonu i kupoprodaji spornog stana. Apelanti su 25. septembra 2025. godine dostavili tražene ugovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 277407 20 P 3 od 8. oktobra 2021. godine utvrđeno je da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta s dijelom ½, pa je, shodno tome, Ugovor o poklonu broj OPU-IP-735/2010 od 21. oktobra 2010. godine zaključen između apelanta i apelantice ništavan preko ½. Apelantica je dužna trpjeti da se tužiteljica u zemljišnoknjižnom uredu tog suda na spornom stanu upiše kao suvlasnica s dijelom ½. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata da im tužiteljica na ime zakupnine spornog stana isplati precizirani novčani iznos. Navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelant i tužiteljica zaključili brak, da su u tom braku dobili dvoje djece i da je brak razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda od 3. februara 2012. godine. Utvrđeno je da su prvobitno živjeli u stanu koji je bio u vlasništvu apelantice (majke apelanta). Apelantica je 2007. godine prodala taj stan i novcem od njegove prodaje kupljen je sporni stan. Kupoprodajni ugovor za prodaju ranijeg stana i ugovor o kupovini spornog stana sačinjeni su i ovjereni kod istog notara 4. juna 2007. godine. Općinski sud je na osnovu iskaza svjedoka zaključio da je sporni stan kupljen s namjenom da u njemu žive apelant i tužiteljica s djecom. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je i da je tužiteljica za vrijeme trajanja braka bila u radnom odnosu te da je u periodu od 2003. do 2007. godine podigla više kredita u bankama i sredstvima dobijenim od tih kredita zajednički s apelantom renovirala raniji stan. Također, na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je tužiteljica iz kreditnih sredstava doplatila iznos kupoprodajne cijene spornog stana i učestvovala u njegovom renoviranju. Utvrđeno je da je apelant ugovorom o poklonu iz 2010. godine sporni stan poklonio apelantici.
8. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 251. st. 1. i 2. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Propisano je da pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu, osim ako drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Općinski sud je naveo da iz takvih odredbi proizlazi da je tužiteljica morala biti uključena u zaključivanje kupoprodajnog ugovora iz 2007. godine na osnovu kojeg je kupljen sporni stan. Navedeno je da činjenica da se često kao vlasnik nekretnine uknjiži samo jedan bračni drug te da to nije razlog da drugi bračni drug ne traži da se u parničnom postupku utvrdi da se radi o bračnoj stečevini. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da su iskazima svjedoka (uključujući i poimenično navedenog sudiju Vrhovnog suda G. N. i njegovu suprugu) potvrđene tužiteljicine tvrdnje, Općinski sud je zaključio da je sporni stan bračna stečevina apelanta i tužiteljice i da je apelantovo raspolaganje tom nekretninom 2010. godine preko udjela ½ ništavno.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 277407 21 Gž 2 od 12. maja 2022. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu na način da je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je zbog okolnosti da je žalbenim navodima apelanata dovedena u pitanje ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, shodno odredbama člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zakazao glavnu raspravu pred tim sudom radi ponovnog provođenja dokaza koji su provedeni pred Općinskim sudom. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza koje je taj sud cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, za razliku od prvostepenog suda, nesporno proizlazi da tužiteljica nije dokazala da je vrijednost stana koji predstavlja posebnu apelantovu imovinu znatno uvećala ulaganjem sredstava zajedničke imovine i radom. Kantonalni sud je naveo da tužiteljica nije dokazala da je sredstvima od kredita učestvovala u kupovini spornog stana da bi se taj stan mogao smatrati bračnom stečevinom. Navedeno je da taj sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka prema kojima je tužiteljica tim sredstvima učestvovala u kupovini spornog stana kao ni njihovim navodima da je cijena stana bila veća nego je to u ugovoru navedeno. Kantonalni sud je istakao da se ti iskazi ne mogu potvrditi provedenim materijalnim dokazima iz kojih proizlazi suprotno. Također je navedeno i da se ne mogu prihvatiti kao relevantni iskazi svjedoka o okolnostima kupoprodaje, renoviranja itd., te ranijeg i spornog stana zbog toga što svjedoci nisu imali direktan i neposredan uvid u situaciju, nego su o svemu saznanja dobijali od tužiteljice, što se ne može smatrati valjanim dokazom. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu dokaza utvrđeno da u kupoprodajnom ugovoru postoji iskazana volja apelantice da sporni stan, kupljen novcem koji je ona dala, bude apelantova posebna imovina, kao i da tužiteljica nije prisustvovala zaključenju tog kupoprodajnog ugovora zbog izričitog apelanticinog protivljenja. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi izričita apelanticina volja da sporni stan u smislu člana 251. stav 2. PZ-a bude posebna apelantova imovina.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 277407 22 Rev od 13. decembra 2022. godine tužiteljicina revizija je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se, uzimajući u obzir sve okolnosti ovog slučaja, moraju procjenjivati one okolnosti koje se tiču ponašanja, savjesnosti i dobre volje svih učesnika određenog pravnog odnosa, uključujući i oba bračna druga, ali i trećeg lica kao učesnika tog odnosa. Navedeno je da utvrđenje drugostepenog suda da sporni stan ne predstavlja bračnu stečevinu, već apelantovu posebnu imovinu nije osnovano. Vrhovni sud je naveo da se, nezavisno od toga što tužiteljica nije bila ugovorna strana pri kupovini spornog stana, ne može zanemariti činjenica kontinuiteta zajedničkog življenja tužiteljice i apelanta u bračnoj zajednici u ranijem stanu koji je bio u apelanticinom vlasništvu. Taj kontinuitet je trajao počevši od zaključenja braka pa do 2007. godine, kada se ukazala potreba za kupovinom većeg stana. Prema mišljenju tog suda, stan nije kupljen za apelantove potrebe, već za potrebe njihovog porodičnog domaćinstva. Navedeno je i da je tužiteljica manifestirala volju za zajednički život i u dobroj vjeri se ponašala kao da je stan bračna stečevina jer je u stanu ostvarivala osnovne životne potrebe, odgajala djecu s apelantom, učestvovala u renoviranju. Vrhovni sud je naveo da je poremećajem odnosa među supružnicima došlo do isključenja tužiteljice kao ugovorne strane u kupoprodajnom ugovoru spornog stana i unošenja odredbe u ugovor da stan predstavlja apelantovu posebnu imovinu, ali da je tužiteljica i u takvim okolnostima smatrala da je sporni stan bračna stečevina. Navedeno je da je stoga apelantovo raspolaganje spornim stanom suprotno odredbi člana 15. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima jer je poklon cijelog stana apelantici, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, učinio ništavnim ugovor o poklonu u dijelu od preko ½ suvlasničkog dijela.
Dodatne informacije
11. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-DN-23-035 819 od 2. novembra 2023. godine izvršen je upis prava suvlasništva na spornom stanu upisanom u poduložak broj 882 KPU Novo Sarajevo u korist tužiteljice s dijelom ½. Protiv navedenog rješenja apelanti su podnijeli žalbu po kojoj je Kantonalni sud vratio predmet na ponovni postupak Općinskom sudu radi otklanjanja nejasnoća u pogledu broja poduloška u kojem je sporni stan upisan jer postoji razlika u stvarnom broju i broju navedenom u osporenim presudama.
12. Tužiteljica je Općinskom sudu podnijela prijedlog za diobu (razvrgnuće) nekretnine – spornog stana u suvlasništvu. Općinski sud je zakazao ročište za razvrgnuće za 9. juli 2025. godine. Uvidom u CMS sistem utvrđeno je da je ročište odgođeno za septembar, a nakon toga i za oktobar 2025. godine. Apelanti su obavijestili Ustavni sud da su 3. novembra 2025. godine zatražili obustavu ovog postupka do donošenja odluke u predmetu upisa prava suvlasništva tužiteljice na spornom stanu i do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji. Do donošenja ove odluke Ustavni sud nije obaviješten je li o tom zahtjevu odlučeno.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Apelanti, između ostalog, navode da je u kupoprodajnom ugovoru iz 2007. godine naglašeno da, prema izričitoj apelanticinoj volji, sporni stan predstavlja posebnu apelantovu imovinu te, shodno članu 251. stav 2. Porodičnog zakona, u ovakvim slučajevima poklonjena stvar ne predstavlja bračnu stečevinu, kako je to zaključio i Kantonalni sud. Navode i da tužiteljici nije bilo dozvoljeno da prisustvuje zaključenju tog ugovora, iz čega također proizlazi jasna apelanticina volja da to nije bračna stečevina.
14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere i dopunama tog zahtjeva apelanti navode da se osporena presuda Vrhovnog suda odnosi na nekretninu upisanu u drugi, pogrešan ZK uložak, a ne na sporni stan, iako sporni stan nikada nije bio dio te evidencije. Smatraju da takvo postupanje predstavlja manipulaciju sa ZK ulošcima. Apelanti navode da je tužiteljicin zet, poimenično navedeni sudija Vrhovnog suda G. N., bio jedan od svjedoka u predmetnom postupku, zbog čega postoji osnovana sumnja da je upravo on, koristeći svoj položaj i autoritet unutar pravosudnog sistema, izvršio odlučujući utjecaj na ishod svih ključnih odluka u ovom predmetu. Apelanti navode i da im nije bilo omogućeno da prisustvuju glavnoj raspravi pred Općinskim sudom. Navode da su do tada učestvovali na svim ročištima, a o glavnoj raspravi nisu bili uopće obaviješteni, pa su tako onemogućeni i na iznošenje završne riječi.b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je tačno da u kupoprodajnom ugovoru kojim je kupljen sporni stan stoji odredba prema kojoj je želja apelantice da sporni stan predstavlja apelantovu posebnu imovinu, ali da takvo šta ne proizlazi iz okolnosti pod kojima je ugovor sačinjen. Navedeno je da ne može proizvoditi pravno djelovanje ugovor o poklonu stana kada mu je prethodila kupovina stana za apelanta i njegovu porodicu. Navedeno je i da bi takvim tumačenjem došlo do kršenja prava tužiteljice i djece.
16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata odlukom tog suda jer je taj sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio zahtjev apelanata u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
17. Općinski sud je naveo da je odluku donio na osnovu provedenih dokaza i u skladu sa slobodnom sudačkom voljom te da je ta odluka bila predmet preispitivanja na višim sudskim instancama.
18. Tužiteljica je navela da apelant nije vlasnik stana jer ga je poklonio svojoj majci, te da apelanti pogrešno tumače i interpretiraju odredbe člana 251. stav 2. PZ-a.
19. U izjašnjenju na apelaciju apelanti ponavljaju apelacione navode i navode iz zahtjeva za privremenu mjeru. Apelanti ponovo naglašavaju pitanje pristrasnosti suda te zanemarivanje izričite apelanticine volje da sporni stan bude posebna apelantova imovina, a ne bračna stečevina.
V. Relevantni propisi
20. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase: Član 251. st. 1. i 2. (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. (2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost i meritum
22. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Iz sadržaja apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je u okolnostima njihovog slučaja prekršeno više aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nepristrasan sud, pristup sudu, proizvoljna primjena prava i pravo na obrazloženu sudsku odluku). U vezi s tim, Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti navode apelanata u vezi s kršenjem standarda nepristrasnosti suda. Naime, takav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju tog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu prava apelanata koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristrasnosti suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3837/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto se odnosi i na navode o kršenju prava apelanata na pristup sudu. U odnosu na pravo na nepristrasan sud i ravnopravnost stranaka pred sudom
26. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala [VV], presuda od 6. novembra 2018. godine, predstavka broj 55391/13 i druge, tačka 145. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1785/06 od 30. marta 2006. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da je G. N. sudija Vrhovnog suda, koji je bio svjedok u tom postupku i koji je u rodbinskim vezama s tužiteljicom, te da zbog toga postoji osnovana sumnja da je svojim autoritetom utjecao na odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da navedeni sudija nije postupao u ovom predmetu, već je isključivo učestvovao u svojstvu svjedoka. Također, Ustavni sud zapaža da u odnosu na sudije koje su postupale u ovom predmetu nema nikakvih dokaza za njihovu subjektivnu pristrasnost niti primjećuje da u predmetu postoje bilo kakve objektivne činjenice koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristrasnost. Osim toga, u odnosu na tvrdnje apelanata da je taj sudija svojim autoritetom utjecao na ostale sudije, apelanti nisu ponudili nikakve argumentirane dokaze. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o kršenju prava na nepristrasan sud.
27. Također, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da nisu prisustvovali raspravi pred Općinskim sudom, da im nije dostavljen poziv na glavnu raspravu i da nisu imali pravo na završnu riječ niti takvo šta proizlazi iz osporenih presuda. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje i da iz osporene presude Općinskog suda jasno proizlazi da je apelante pred tim sudom zastupao advokat. Također, Ustavni sud podsjeća i da je pred Kantonalnim sudom održana glavna rasprava i da je i na toj raspravi apelante zastupao isti punomoćnik kao i pred prvostepenim sudom, pa se ne može govoriti o neravnopravnosti apelanata kao stranaka pred sudom u odnosu na tužiteljicu.
28. Osim toga, u odnosu na navode o manipulaciji brojevima ZK uložaka Ustavni sud ukazuje da su u tom pogledu stranke u postupku, uključujući i apelante, mogle zatražiti ispravku presude, ali da nije vidljivo da je bilo koja stranka takvu ispravku zatražila.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata na nepristrasan sud i ravnopravnost stranaka kao segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava
30. U vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da su Općinski sud i Vrhovni sud zaključili da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice jer to proizlazi iz provedenih dokaza. Suprotno tome, Kantonalni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom i ponovo provedenih dokaza zaključio da sporni stan nije bračna stečevina, već posebna apelantova imovina. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 251. stav 2. PZ-a jasno propisano da poklon trećih lica učinjen u toku trajanja bračne zajednice bilo kojem od bračnih partnera ulazi u bračnu stečevinu osim „ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera“.
32. Dakle, iz sadržaja člana 251. stav 2. PZ-a proizlazi da se pitanje da li poklon trećeg lica predstavlja posebnu imovinu jednog od bračnih partnera rješava na osnovu toga da li iz namjene poklona ili iz okolnosti u trenutku njegovog davanja proizlazi da je poklon učinjen isključivo tom bračnom partneru. Prema tome, raniji ili kasniji način korištenja poklonjene stvari, odnosi među bračnim partnerima, njihova subjektivna uvjerenja ili doprinos zajedničkom životu nisu odlučujući kriteriji za pravnu kvalifikaciju poklona u smislu navedene zakonske odredbe.
33. Ustavni sud u kontekstu navedenog zapaža da iz činjenica predmeta te dokumentacije koju su apelanti dostavili uz apelaciju proizlazi da je u kupoprodajnom ugovoru, koji je proveden kao dokaz pred redovnim sudovima, naznačena izričita volja apelantice da sporni stan bude posebna apelantova imovina. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da je takva apelanticina volja izražena i u činjenici da tužiteljica nije prisustvovala zaključenju tog ugovora zbog izričitog apelanticinog protivljenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju potvrđuje da postoji izražena apelanticina volja da sporni stan bude posebna apelantova imovina. Međutim, uprkos tome, Vrhovni sud svoju presudu zasniva na zaključku da taj stan predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice s obzirom na kontinuitet njihovog zajedničkog života, zbog čega je i tužiteljica sporni stan smatrala bračnom stečevinom. Ustavni sud ukazuje da je taj zaključak u suprotnosti sa sadržajem odredbe člana 251. stav 2. PZ-a. Naime, Vrhovni sud je namjenu poklona izveo iz kasnijeg korištenja stana i ponašanja bračnih partnera nakon zaključenja pravnog posla zanemarujući izričitu volju apelantice kao poklonodavca i objektivne okolnosti u trenutku davanja poklona, kako to izričito zahtijeva navedena zakonska odredba. Pored toga, tom odredbom nije predviđena mogućnost da se postojanje bračne stečevine zasniva na pretpostavkama jednog od bračnih drugova da je imovina zajednička. Prema tome, dajući značaj dobroj vjeri i subjektivnoj percepciji tužiteljice, kao i općim okolnostima bračnog života, koje same po sebi nisu pravno relevantne za ocjenu pravne prirode poklona trećeg lica, Vrhovni sud je zakonski kriterij utvrđivanja volje poklonodavca zamijenio kriterijima koji se u okolnostima ovoga predmeta ne mogu smatrati relevantnim. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupio proizvoljno dajući prednost međusobnim odnosima bračnih partnera koji nisu relevantni za konkretan ugovor o poklonu, a pri tome zanemarujući kako odredbe člana 251. stav 2. PZ-a tako i, u vezi s tim, volju apelantice kao poklonodavca. Stoga je, s ciljem zaštite prava apelanata, potrebno ukinuti revizijsku odluku te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment proizvoljne primjene prava. Ostali navodi
35. Ustavni sud smatra da zbog utvrđivanja kršenja prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na proizvoljnu primjenu prava nije svrsishodno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje apelanti vezuju za tvrdnje o kršenju navedenog aspekta prava na pravično suđenje.
VII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na proizvoljnu primjenu prava kada je Vrhovni sud utvrdio da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice i pored postojanja izričite apelanticine volje da taj stan bude apelantova posebna imovina u smislu člana 251. stav 2. PZ-a.
37. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na nepristrasan sud i ravnopravnost stranaka pred sudom kada apelanti ničim nisu dokazali da je sudija Vrhovnog suda G. N., koji je u postupku učestvovao kao svjedok, svojim autoritetom utjecao na nepristrasnost sudija koje su postupale u ovom predmetu i kada apelanti nisu dokazali da je narušeno načelo ravnopravnosti stranaka jer im je onemogućeno prisustvo glavnoj raspravi u situaciji kada je iz činjenica predmeta vidljivo da ih je zastupao advokat.
38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.