Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5229/23 (R. M.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5229/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-5229/23, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ružica Milanovska, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ružica Milanovska protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 143727 23 Gž od 20. rujna 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ružica Milanovska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milenko Simikić, odvjetnik iz Brčkog, podnijela je 13. prosinca 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 143727 23 Gž od 20. rujna 2023. godine.
Uvodne napomene
2. V. S. (apelantičin otac) kao primatelj uzdržavanja i D. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao davatelj uzdržavanja su 28. lipnja 2021. godine zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Postupak u kojem je donesena osporena presuda
3. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u relevantnom dijelu utvrđeno je da je ništavan sporni ugovor, te da je tuženi dužan trpjeti da se u javnim evidencijama brišu upisi na njegovo ime na temelju tog ugovora i da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije upisa.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je navedenim tužbenim zahtjevom apelantica tražila da se sporni ugovor poništi ili da se utvrdi da je ništavan. Apelantica je tvrdila da njezin otac nije bio sposoban za rasuđivanje kada je zaključio sporni ugovor s tuženim i da je tuženi bio svjestan bliske smrti primatelja uzdržavanja i nerazmjerne imovinske koristi koju će dobiti. Međutim, sud je ukazao da je prije zaključivanja spornog ugovora na zahtjev notara provedeno vještačenje njezinog oca, te da je na temelju dva izvršena vještačenja utvrđeno da je on u to vrijeme bio poslovno sposoban. Stoga je sud zaključio da je neutemeljen navedeni apelantičin prigovor. U pogledu apelantičinog prigovora o znanju i svijesti tuženog o bliskoj smrti primatelja uzdržavanja i nerazmjernoj imovinskoj koristi koju će od takvog stanja stvari zaključivanjem spornog ugovora dobiti, sud je ukazao da apelantica nije dokazala te navode. Međutim, sud je istaknuo da je sporni ugovor protivan prinudnim propisima jer se radi o ugovoru kojim se apelantica, kao zakonska nasljednica primatelja uzdržavanja, željela izigrati. Naime, sud je obrazložio da su apelantica i primatelj uzdržavanja bili u lošim odnosima i da je on zaključivanjem spornog ugovora s tuženim želio da apelantica kao njegova jedina zakonska nasljednica ne dobije cjelokupnu imovinu. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor suprotan odredbama članka 150. Zakona o nasljeđivanju kojima je propisan pojam ugovora o doživotnom uzdržavanju. Na temelju navedenog, sud je zaključio da je sporni ugovor ništavan u smislu čl. 103. i 109. Zakona o obligacijskim odnosima.
5. Presudom Apelacijskog suda uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostupanjska presuda u navedenom dijelu tako što je odbijen kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev.
6. U obrazloženju presude Apelacijski sud je naveo da tuženi opravdano ukazuje da je prvostupanjski sud povrijedio temeljno načelo parničnog postupka, raspravno načelo sadržano u odredbi članka 7. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedenim odredbama je propisano da sud ima ovlaštenje razmatrati i utvrđivati samo one činjenice koje su stranke iznijele i određuje izvođenje dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije propisano. Naime, ukazao je da je apelantica, između ostalog, zahtijevala poništenje ili utvrđenje ništavnosti spornog ugovora, i to činjeničnim tvrdnjama da primatelj uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje. Osim toga, i zato što takav ugovor kao dvostrano obvezujući u vrijeme zaključenja nije predstavljao neizvjesnost za tuženog kao davatelja uzdržavanja. U svezi s tim, Apelacijski sud je naveo da je, nakon izvedenih dokaza u tom pogledu, prvostupanjski sud utvrdio da su apelantičini navodi neutemeljeni, te da je takvim postupanjem u potpunosti odlučio o apelantičinom zahtjevu. Međutim, Apelacijski sud je ukazao da tuženi utemeljeno ukazuje da je prvostupanjski sud sam „na temelju svih ostalih izvedenih dokaza i na temelju njih utvrđenog činjeničnog stanja“ zaključio da je ugovor o doživotnom uzdržavanju protivan prinudnim propisima jer se radi o ugovoru „kojim se željela izigrati apelantica kao zakonska nasljednica umrlog V. S.“. U svezi s tim, sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelantica tužbeni zahtjev nije temeljila na činjeničnim tvrdnjama da je pobuda za zaključivanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila nedopuštenost odnosno da je ugovor zaključen u namjeri da se ona izigra kao zakonska nasljednica. Naime, sud je ukazao da u pogledu tih novih činjenica tuženi kao parnična stranka nije imao mogućnost, sukladno načelu kontradiktornosti i raspravnom načelu, očitovati se, odnosno iznijeti svoje činjenične tvrdnje i predložiti izvođenje dokaza s ciljem opovrgavanja apelantičinih činjeničnih tvrdnji. Na temelju navedenog, Apelacijski sud je zaključio da je sud prekoračio granicu apelantičinog tužbenog zahtjeva jer je izašao iz okvira sadržaja navoda iz tužbe, kao i činjeničnih navoda koje je apelantica iznijela tijekom postupka.
7. Apelantica tvrdi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, točnije odredbe čl. 103. i 109. ZOO-a odnosno članka 150. Zakona o nasljeđivanju. Nasuprot tome, smatra da je pogrešan stav Apelacijskog suda da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i da je na taj način povrijedio raspravno načelo. Pri tome, apelantica ističe da je Apelacijski sud proizvoljnim tumačenjem odnosno selektivnom primjenom odredaba ZPP-a povrijedio njezina prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime Ustavni sud zapaža da je apelantica tijekom postupka, između ostalog, tražila da sud poništi ili utvrdi da je sporni ugovor ništavan. Apelantica je tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnjama da njezin otac nije bio sposoban za rasuđivanje kada je zaključio sporni ugovor s tuženim i da je tuženi bio svjestan bliske smrti primatelja uzdržavanja i nerazmjerne imovinske koristi koju će dobiti. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud usvojio apelantičin tužbeni zahtjev zaključivši da je pobuda za zaključivanje spornog ugovora bila nedopuštena odnosno da je namjera zaključivanja tog ugovora bila da se apelantici kao jedinoj zakonskoj nasljednici primatelja uzdržavanja uskrati pravo na nasljedstvo. S druge strane, Apelacijski sud je odlučujući po žalbi tuženog zaključio da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i da je na taj način povrijedio raspravno načelo propisano člankom 7. stavak (2) ZPP-a. Dakle, Apelacijski sud je zaključio da je Osnovni sud zasnovao odluku na činjenici koju apelantica nije iznijela odnosno činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se ona tijekom postupka pozivala, o čemu se tuženi kao parnična stranka nije mogao očitovati. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredaba članka 7. stavak (2) ZPP-a, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Apelacijskog suda. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njezinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman