Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/25 (N.M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-519/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-519/25, rješavajući apelaciju koju je podnio N. M., samostalni poljoprivrednik iz Gradačca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. M., samostalni poljoprivrednik iz Gradačca, protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 137105 22 Pž od 25. novembra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M., samostalni poljoprivrednik iz Gradačca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Nezić, advokat iz Gradačca, podnio je 6. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Mals 137105 24 Rev od 29. oktobra 2024. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci ((u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Mals 137105 22 Pž od 25. novembra 2022. godine i Presude Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Mals 137105 21 Mals od 25. jula 2022. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1643/23 od 13. jula 2023. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Višeg suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 29. oktobra 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Prvostepenom presudom, koja je potvrđena presudom Višeg suda, obavezan je apelant da tužiocu „VODA IKS“ d.o.o. na ime duga isplati određeni iznos s kamatom.
4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji robe od 11. aprila 2020. godine kojim se tužilac kao prodavac obavezao isporučiti i montirati apelantu kao kupcu aparat za pročišćavanje vode, dok se apelant obavezao platiti cijenu. Također je utvrdio da je apelant 15. aprila 2020. godine avansno uplatio tužiocu 1.000,00 KM, kao i da je tužilac 16. aprila 2020. godine apelantu isporučio navedeni aparat. U vezi s tim, sud je ukazao da je sporno da li je apelant u obavezi platiti preostali dio kupoprodajne cijene s obzirom na navode da je isporučena roba s nedostatkom jer je voda mutna i ne može se koristiti. Sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant nije pismeno obavijestio tužioca o nedostatku isporučenog aparata, ali i da, suprotno tužiočevim navodima, obavještenje o nedostatku ne mora biti učinjeno pismeno, ali apelant mora shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da dokaže da nedostatak postoji, da je blagovremeno obavijestio tužioca o nedostatku, te kakav je zahtjev uputio tužiocu. Sud je istakao da je u odgovoru na tužbu predložio da se izvrši vještačenje o procjeni opreme, njene ugradnje i namjene, međutim nije ostao pri tom prijedlogu na pripremnom ročištu. Stoga, sud je istakao da je navedenim propuštanjem da izvede dokaz vještačenjem apelant propustio da dokaže kakvu mu je opremu tužilac isporučio, kakvog kvaliteta i kapaciteta, kakav je sastav vode koju artikl treba da pročisti, te da dokaže da uslijed nedostatka artikl nije u mogućnosti da pročisti vodu kako bi se ona nesmetano koristila za apelantove potrebe. Sud je ukazao da je teret dokazivanja tih činjenica na apelantu. U vezi s tim, sud je ukazao da apelant nije dokazao kada je eventualni nedostatak uočio, ni da li je blagovremeno o tome obavijestio prodavca. Istakao je da su rokovi propisani čl. 481. i 482. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prekluzivni, odnosno da njihovim propuštanjem apelant gubi prava koja mu po zakonu pripadaju. Sud je ukazao da saslušana svjedokinja F. F. nije mogla potvrditi da li je obavještenje o uočenom nedostatku učinjeno blagovremeno, dok je svjedok K. M. izjavio da je voda mutna, da nije za korištenje, ali nema konkretnih saznanja o uzrocima mutne vode, niti o obavještavanju prodavca o uočenim nedostacima. Sud je istakao da je ostalo nedokazano kada je apelant uočio nedostatak i kada je obavijestio prodavca. Stoga, sud je istakao da apelant nije dokazao kumulativnu ispunjenost uvjeta iz čl. 478, 481. i 482. ZOO-a. Sud je utvrdio da je apelant uputio odgovore na opomene punomoćnicima tužioca 24. juna i 15. novembra 2021. godine nakon proteka roka od godinu i više dana od izvršene isporuke, te da se zato ti dokazi ne mogu smatrati relevantnim za presuđenje. Osim toga, utvrdio je da su neosnovani apelantovi prigovori da je ugovor raskinut po samom zakonu u smislu odredbe člana 491. ZOO-a jer da bi se ugovor smatrao raskinutim potrebno je bilo da tuženi prethodno dokaže sve činjenice od značaja za zasnivanje odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke, što apelant nije učinio. Dakle, kako ugovor nije raskinut, te kako je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu, tj. isporučio apelantu aparat za pročišćavanje vode, dok apelant nije platio preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 4.500,00 KM, sud je primjenom odredbe člana
516. ZOO-a apelanta obavezao na isplatu tužbom potraživanog iznosa.
5. Viši sud je u obrazloženju odluke naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje i obligacionopravni odnos između parničnih stranaka pravilno primijenio odredbe člana 478, člana 481. stav 1, čl. 482, 488, 491, 516. i 277. ZOO-a, te odredbe čl. 7, 8. i 123. ZPP-a.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Viši sud je jasno ukazao da je apelant odustankom od izvođenja relevantnih činjenica u pogledu kvaliteta isporučene opreme vještačenjem, te propustom da dokaže kada je saznao za nedostatak isporučene opreme i kada je obavijestio tužioca o uočenim nedostacima propustio da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman