Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3500/25 (D.K.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Proporcionalnost
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3500/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnome sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-3500/25, rješavajući apelacije koje je podnijela D. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela D. K. protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 015732 25 U 2 od 27. svibnja 2025. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 015732 25 U 3 od 30. svibnja 2025. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela D. K. protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 015732 25 U 2 od 27. svibnja 2025. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 015732 25 U 3 od 30. svibnja 2025. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. D. K. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Breze, podnijela je 28. srpnja 2025. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 015732 25 U 2 od 27. svibnja 2025. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje navedenih presuda i upis zakonske hipoteke na nekretninama radi potraživanja iz navedenih presuda“ do donošenja odluke Ustavnoga suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-
3500/25.
2. Apelantica je 2. kolovoza 2025. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Kantonalnoga suda broj 04 0 U 015732 25 U 3 od 30. svibnja 2025. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje navedenih presuda i upis zakonske hipoteke na nekretninama radi potraživanja iz navedenih presuda“ do donošenja odluke Ustavnoga suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3601/25.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3500/25.
Činjenice
4. Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Breza (u daljnjemu tekstu: prvostupanjski organ) je po službenoj dužnosti u ime poreznoga obveznika E. K. (u daljnjemu tekstu: pravni prednik apelantice) podnio godišnje prijave poreza na dohodak za 2015., 2016. i 2017. godinu (tri godišnje prijave od 28. studenoga 2018. godine u predmetu broj AP-3500/25), odnosno godišnju prijavu poreza na dohodak za 2018. godinu (prijava od 15. travnja 2020. godine u predmetu broj AP-
3601/25), kojim je utvrđena obveza uplate poreza na dohodak za navedene godine u određenim iznosima bliže označenim u obrascima godišnjih prijava.
5. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo financija Sarajevo) od 4. prosinca 2024. godine (u predmetu broj AP-3500/25), odnosno od 30. siječnja 2025. godine (u predmetu broj AP-3601/25), odbijen je kao neutemeljen priziv pravnoga prednika apelantice protiv navedenih godišnjih prijava poreza na dohodak.
6. Osporenim presudama Kantonalnoga suda od 27. svibnja 2025. godine (u predmetu broj AP-
3500-25) i 30. svibnja 2025. godine (u predmetu broj AP-3601/25) tužbe apelantice su odbijene kao neutemeljene.
7. U obrazloženjima osporenih odluka, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ, postupajući po službenoj dužnosti u okvirima svojih zakonskih ovlaštenja, u ime pravnoga prednika apelantice podnio godišnje prijave poreza na dohodak za određena vremenska razdoblja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ koristeći se podacima službenih evidencija iz svoje mjerodavnosti, te službenim evidencijama organizacija za obavljanje platnoga prometa sa područja FBiH, utvrdio da je za navedena poreska razdoblja pravni prednik apelantice ostvarivao prihode iz inozemstva. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski organ utvrdio da pravni prednik apelantice po pozivu toga organa nije dostavio dokaze da prihodi koje je ostvario u inozemstvu ne predstavljaju neoporeziv dohodak. Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 4. Zakona o porezu na dohodak (u daljnjemu tekstu: Zakon o porezu), kojom je propisano da se porezom na dohodak oporezuju dohodci koje porezni obveznik ostvari od nesamostalne djelatnosti, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, ulaganja kapitala i sudjelovanja u nagradnim igrama i igrama na sreću. Također, sud je ukazao da je člankom 36. stavak 3. Zakona o porezu propisano da je godišnju poreznu prijavu porezni obveznik dužan podnijeti, između ostaloga ukoliko je dohodak ostvario izravno iz inozemstva, bez posredovanja rezidentnoga poslodavatelja. U konačnici, sud je ukazao na članak 21. Zakona o Poreznoj upravi FBiH (u daljnjemu tekstu: ZPU), kojom je propisano da prvostupanjski organ ima ovlaštenje podnijeti poreznu prijavu, ukoliko porezni obveznik to ne učini u zakonskome roku. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prema navedenim zakonskim odredbama prvostupanjski organ pravilno utvrdio da je pravni prednik apelantice ostvario priliv sredstava iz inozemstva putem PayPal sustava za sporna razdoblja, da ima prijavljeno prebivalište u FBiH, te kako je dohodak ostvario izravno iz inozemstva, bez posredovanja rezidentnoga poslodavatelja, da je bio dužan podnijeti prijavu poreza na dohodak. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni navodi tužbe o tome da je pravni prednik apelantice uplaćena sredstva od strane prijatelja i rodbine koristio u svrhu hranjenja, njege i zbrinjavanja pasa, jer nepodnošenje porezne prijave je protivno odredbama kojima je regulirana porezna oblast. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen prigovor zastare utvrđivanja potraživanja, jer je člankom 73. stavak 1. ZPU propisano da se razred poreza može izvršiti, između ostaloga, u roku od pet godina nakon isteka zakonskoga roka za podnošenje prijave. Naime, sud je obrazložio da je u konkretnome slučaju rok za podnošenje prijava do 31. ožujka tekuće godine za prethodnu godinu, iz čega proistječe da je za razdoblje za koje se odnose poreska potraživanja za 2015-2017. godinu (u predmetu broj AP-3500/25), godišnja prijava pravovremeno podnesena 2018. godine, odnosno da je za razdoblje za koje se odnose poreska potraživanja za 2018. godinu, godišnja prijava pravovremeno podnesena 2020. godine (u predmetu broj AP-3601/25). U konačnici, Kantonalni sud je naveo da su točni navodi tužbe da o prizivu protiv odluke prvostupanjskoga organa drugostupanjski organ nije odlučio u roku od 30 dana, računajući od dana predaje priziva. Međutim, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da po prizivu nije postupano u zakonom određenome roku, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost osporenoga rješenja.
Apelacioni navodi
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelantica navodi da su odluke Kantonalnoga suda utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, tj. da se porez ne plaća na iznose koje je pravni prednik primio na ime izdržavanja pasa i njihove ishrane. Apelantica smatra da je zastarjelo i pravo na utvrđivanje poreskih potraživanja. U konačnici, apelantica smatra da Kantonalni sud u potpunosti zanemaruje činjenicu da je o prizivu protiv prvostupanjskoga akta riješeno tek nakon pet godina.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točke h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Glede apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, sukladno svojim ranijim stanovištima, kao i ustaljenom praksom Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjemu tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obveza“ iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. rujna 2016. godine, predstavka broj 4964/11, točka 29. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreznoga i carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, glede kazneno-pravnoga aspekta prava na pravično suđenje, članak 6. Europske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnoga poreza, ukoliko je svrha i suština toga postupka kazneno-pravna u smislu Europske konvencije (vidi, Europski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., stavak 38.; Steininger protiv Austrije, 2012., st. 34 – 37.; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., stavak 36.; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., stavak 25.). Odlučujući o primjenjivosti kazneno-pravnoga aspekta članka 6. Europske konvencije na dodatni porez, Europski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovome svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnoga poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općega pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnome slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni kazneno-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnome slučaju. Stoga, sukladno iznesenim stanovištima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskoga suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., objavljene na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenoga 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se neprijeporno radi o miješanju u pravo apelantice na imovinu. U svezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odluke utemeljio na relevantnim odredbama propisa, tj. Zakona o porezu i ZPU, koji su jasni i dostupni, te da miješanje u pravo apelantice na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu standarda Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju neprijeporno postojanje i javnoga interesa koji se ogleda u dosljednome poštivanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama zakona koji su primijenjeni u konkretnome slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnome postupku, koji je prethodio sporu u kojemu je donesena osporena odluka, pravnome predniku apelantice utvrđen iznos poreske obveze. Međutim, apelantica ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njezino pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, već je nezadovoljna načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnome postupku je utvrđeno da je pravni prednik apelantice dužan da plati utvrđenu poresku obvezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u pravo apelantice na imovinu. Stoga su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman