Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2807/25 („Euro line“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član II/2 Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2807/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2807/25, rješavajući apelaciju koju je podnio „Euro line“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Euro line“ d.o.o. Banjaluka protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 141880 25 Rev 2 od 3. aprila 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Euro line“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 141880 25 Rev 2 od 3. aprila 2025. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 St 141880 25 Pž 4 od 18. februara 2025. godine, Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 141880 23 St od 3. decembra 2024. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 25 St 2 od 29. maja 2025. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Okružnom privrednom sudu da obustavi preduzimanje bilo kojih radnji do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je 10. septembra 2025. godine dopunio apelaciju tako što je tražio hitno rješavanje predmeta.

2. U postupku koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda otvoren je stečajni postupak nad apelantom s 3. decembrom 2024. godine, od kada nastupaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je predlagač („Merkur“ d.o.o.) uz prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom dostavio pravomoćnu Presudu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192935 21 P 3 od 23. novembra 2021. godine, te naveo da mu novčano potraživanje nije izmireno zbog apelantove platežne nesposobnosti. Također, utvrđeno je da je otvaranju stečajnog postupka prethodio postupak ispitivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka, u kojem je privremeni stečajni upravnik R. R. sačinio Izvještaj o utvrđivanju uvjeta za otvaranje konkretnog stečajnog postupka. Zatim, naveo je da iz navedenog izvještaja proizlazi, između ostalog, da su apelantovi računi blokirani duže od 60 dana, shodno potvrdi o blokadi koju je izdala Atos banka, kod koje apelant ima otvoren račun, da je apelant platežno nesposoban, nelikvidan i nesolventan, da ne obavlja djelatnost, te da je u posljednje dvije godine ostvario negativan poslovni rezultat. Pri tome, ukazao je da je odredbom člana 5. stav (1) Zakona o stečaju propisano da je razlog otvaranja stečajnog postupka platežna nesposobnost stečajnog dužnika. Također, ukazao je da je stavom (2) navedenog člana propisano da je stečajni dužnik platežno nesposoban ukoliko nije u stanju da izvršava svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak o apelantovoj platežnoj nesposobnosti prihvatanjem navedenog izvještaja privremenog stečajnog upravnika i dokaza koji su uz taj izvještaj dostavljeni. Osim toga, naveo je da su u konkretnom izvještaju tabelarno prikazani pregledi dospjelih obaveza predlagača i apelanta, s obračunatim kamatama, po datumu donošenja pravomoćnih sudskih odluka uplatama i izvršenim kompenzacijama, čime je predlagač dokazao vjerovatnost svog potraživanja, u skladu sa članom 53. stav (3) Zakona o stečaju.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je odluka o otvaranju stečajnog postupka donesena prihvatanjem samo dokaza predlagača, te da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. Također, apelant se pozvao i na povredu čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio razloge za otvaranje stečajnog postupka pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečaju, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke, nije ponudio relevantne argumente da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u roku od četiri mjeseca donijeli dvije meritorne odluke povodom apelantovih izjavljenih pravnih lijekova, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavlja period koji prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Također, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

13. Konačno, apelantovo pozivanje na član II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (Ljudska prava) Ustavni sud neće posebno ispitivati jer se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao i da se ne pokreću pitanja kršenja prava na imovinu i zabrane diskriminacije, ne može dovesti u pitanje povreda navedenih ustavnih odredbi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2807/25 („Euro line“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio