Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/23 („Ćosićpromex“ d.o.o. Usora)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Autorsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2217/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-2217/23, rješavajući apelaciju koju je podnio „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 195027 23 Pž od 16. februara 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Alemdar Brkić, advokat iz Tešnja, podnio je 9. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 195027 23 Pž od 16. februara 2023. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 195027 21 Ps od 22. decembra 2022. godine utvrđeno je da je apelant učinio povredu autorskih muzičkih prava korištenjem i javnim saopćavanjem bez dozvole muzičkih djela iz repertoara čija prava ostvaruje i štiti „Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca“ (u daljnjem tekstu: tužilac) na teritoriji BiH. Apelant je obavezan da isplati tužiocu određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Također, apelant je obavezan da o svom trošku objavi ovu presudu u jednom dnevnom listu i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je ukazao da je izvršio uvid u materijalne dokaze, da su saslušani svjedoci S. S. i A. Š., tužiočevi zaposlenici koji su sačinili zapisnike o kontroli. Također je ukazao da je u postupku izvršeno vještačenje putem vještaka ekonomske struke na osnovu kojeg je utvrđena visina autorske naknade. Dalje, sud je naveo da je kolektivno ostvarivanje autorskih prava uređeno Zakonom o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava. Također, istakao je da je obaveza zaključenja ugovora i plaćanje naknade zakonska obaveza (član 26. stav 1. navedenog zakona), slijedom čega se i naknada duguje po zakonu. Sud je dalje ukazao da je tužiocu izdata dozvola za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela rješenjem Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) od 21. juna 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je zakonska obaveza apelanta bila da s tužiocem zaključi ugovor, te da je tužilac mogao bilo kada zatražiti zaključenje ugovora. U vezi s navedenim, sud je ukazao da je apelant s tužiocem zaključio ugovor za restoran, te da ga je tužilac nakon obavljene kontrole više puta pozivao da zaključi ugovor i pribavi dozvolu za korištenje autorskih muzičkih djela za hotel, što on nije učinio. Naime, ukazano je da u navedenom objektu apelant pruža usluge smještaja u hotelskim sobama, koje predstavljaju javni prostor, u kojima korištenjem televizijskih i radioprijemnika dolazi do javnog saopćavanja autorskih muzičkih djela bez obavještavanja i dozvole autora. Pored poziva na zaključenje ugovora, apelantu su dostavljeni i pozivi da se izjasni na zapisnike o izvršenoj kontroli. Također, sud je ukazao da je u postupcima kontrole u utuženom periodu utvrđeno da se u apelantovom objektu javno emitiraju autorska djela koja uživaju zaštitu autorskih prava koja osigurava tužilac. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelant izvršio povredu autorskih prava, te da tužilac ima pravo na naknadu štete u smislu odredbe člana 157. Zakona o autorskom i srodnim pravima.

4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporan osnov po kojem tužilac traži naknadu Naime, sud je ukazao da je nesporno da su apelant i tužilac zaključili ugovor o neisključivom ustupanju prava korištenja autorskih muzičkih djela za restoran. Međutim, sud je ukazao da je među strankama sporno korištenje autorskih muzičkih djela i za hotel, te je sporna visina tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te ukazao da je na konkretan pravni odnos pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je ukazao da je izvedenim dokazima (zapisnici o izvršenoj kontroli s fiskalnim računima i pozivi za zaključenje ugovora za hotel) te saslušanjem svjedoka tužilac dokazao da je apelant u objektu javno emitirao zaštićena autorska muzička djela, što tužiočev zahtjev za utuženi period čini osnovanim. Također je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je tužilac morao dokazati da se radi o više poslovnih jedinica. U vezi s tim je ukazao da se radi o više mjesta na kojima vrši javno emitiranje i daje mogućnost javnog korištenja autorskih djela, što je tužilac i dokazao. Dalje je obrazložio da poslovna jedinica može imati više prostora, pa i objekata u kojima se mogu koristiti autorska djela, te da tužilac traži da naplati svaku vrstu njihovog korištenja, što mu zakon i omogućuje. Sud je također ukazao da je apelant trebao dokazati obim u kojem koristi autorska prava i u tom obimu zaključiti ugovor, a ne pozivati se na to da je u ugovoru upotrijebljen pogrešan pojam, pa se umjesto navedenog „Restoran Split“ ima smatrati „Hotel Split“.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant, između ostalog, navodi da je nesporno da je s tužiocem zaključio ugovor za restoran, ali da je sporno zaključivanje ugovora i za hotel jer posluju kao jedna poslovna jedinica. Smatra da su redovni sudovi trebali odbiti tužbeni zahtjev jer je apelant imao zaključen ugovor koji mu je dostavio tužilac (za restoran) i po kojem je ispunjavao svoju obavezu i plaćao naknadu. Također navodi da su sudovi nekritički i bezrezervno prihvatili nalaz sudskog vještaka ekonomske struke. Apelant smatra da je u ugovoru namjernom ili slučajnom greškom tužioca upotrijebljen pogrešan pojam odnosno da je navedeno „Restoran Split“, a trebalo je „Hotel Split“.

Relevantni propisi

6. Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 26. stav (1) (Obaveza sklapanja ugovora o korištenju djela) Korisnik autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije može bilo kada da traži zaključenje ugovora o neisključivom prijenosu prava za korištenje tih djela, prema važećem kolektivnom ugovoru, odnosno važećoj privremenoj tarifi, ako u tom trenutku takva postoji.

7. Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 157. (Naknada štete) (1) Za sve povrede prava iz ovog zakona važe opća pravila o naknadi štete i odgovornosti za štetu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. (2) Povredilac prava dužan je platiti nosiocu prava odštetu u obimu koji se određuje prema općim pravilima o naknadi štete, ili u obimu koji odgovara ugovorenoj ili uobičajenoj naknadi za zakonito korištenje djela ili predmeta srodnih prava određene vrste.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog utvrđenja slijedi da je tužilac kolektivna organizacija koja obavlja djelatnosti kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela, te da apelant i tužilac nemaju zaključen ugovor o neisključivom prijenosu prava za korištenje zaštićenih djela za hotel, kao i da je u postupcima kontrole utvrđeno da apelant u svom objektu emitira bez dozvole autorska muzička djela koja uživaju zaštitu. Redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe člana 157. Zakona o autorskom i srodnim pravima, na osnovu izvedenih dokaza su zaključili da je apelant učinio povredu autorskih muzičkih prava korištenjem i javnim saopćavanjem bez tužiočeve dozvole, te da tužilac ima pravo na naknadu štete na ime neovlaštenog korištenja muzičkih djela. Imajući u vidu navedeno te sadržaj navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da u ovakvom obrazloženju nema bilo kakve proizvoljnosti. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto nisu osnovani apelantovi prigovori koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/23 („Ćosićpromex“ d.o.o. Usora) | Sudska praksa | Aktio