Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/25 (M. K.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1951/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1951/25, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milosava Kostović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milosava Kostović protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 I 033987 25 Gž od 18. marta 2025. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milosava Kostović protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 I 033987 25 Gž od 18. marta 2025. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosava Kostović iz Foče (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 I 033987 25 Gž od 18. marta 2025. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj 94 0 I 033987 25 I 2 od 29. januara 2025. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se prekine izvršni postupak koji se vodi pred prvostepenim sudom u predmetu broj 94 0 I 033987 25 I 2 do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Javna ustanova „Službeni glasnik Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tužilac) rješenjem od 21. oktobra 1999. godine dodijelila je V. K. (apelanticin bivši suprug) na korištenje stan u Foči (u daljnjem tekstu: sporni stan). V. K. i Općina Foča su zaključili ugovor o korištenju spornog stana 19. aprila 2000. godine.
3. Pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine određeno je da je nakon razvoda braka V. K. i apelantice apelantica jedini i isključivi zakupac na spornom stanu.
4. Presudom prvostepenog suda od 29. januara 2009. godine, u relevantnom dijelu, utvrđeno je da su ništavi tužiočevo rješenje od 21. oktobra 1999. godine i ugovor o korištenju spornog stana od 19. aprila 2000. godine, slijedom čega ne proizvodi pravno dejstvo rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine, pa je naloženo apelantici da sporni stan oslobodi od ljudi i stvari i preda ga tužiocu u posjed (stav I). Obavezani su apelantica, V. K. i Općina Foča da tužiocu nadoknade troškove spora (stav II).
5. Presudom drugostepenog suda od 9. februara 2010. godine preinačena je prvostepena presuda u stavu I izreke i odbijen tužiočev tužbeni zahtjev, dok je potvrđena prvostepena presuda u stavu II izreke.
6. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 21. februara 2011. godine djelimično je usvojena tužiočeva revizija i djelimično preinačena navedena presuda drugostepenog suda na način da je potvrđena navedena prvostepena presuda u dijelu odluke kojim je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno ništavim tužiočevo rješenje od 21. oktobra 1999. godine i ugovor o korištenju spornog stana od 19. aprila 2000. godine, pa je naloženo apelantici da sporni stan oslobodi od ljudi i stvari i preda ga tužiocu u posjed. Obavezani su V. K., apelantica i Općina Foča da isplate tužiocu iznos od 6.977,00 KM na ime naknade troškova postupka. Odbijena je tužiočeva revizija u preostalom dijelu (u pogledu zahtjeva da rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine ne proizvodi pravno dejstvo).
7. Tužilac je, sada kao tražilac izvršenja, 4. septembra 2020. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice, na osnovu izvršnih isprava – pravosnažne i izvršne presude prvostepenog suda od 29. januara 2009. godine i presude Vrhovnog suda od 21. februara 2011. godine, radi ispražnjenja i predaje u posjed spornog stana tražiocu izvršenja, predlažući da se izvršenje provede i na apelanticinim pokretnim stvarima.
8. Rješenjem o izvršenju prvostepenog suda od 16. septembra 2020. godine određeno je predloženo izvršenje.
9. Rješenjem prvostepenog suda od 29. januara 2025. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnog suda od 18. marta 2025. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju. Okružni sud je obrazložio svoje rješenje navodeći da su neosnovani apelanticini navodi da može nastaviti da nesmetano koristi sporni stan zato što je izvršna isprava nepodobna za izvršenje iz razloga propisanih članom 47. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku jer presudom Vrhovnog suda od 21. februara 2011. godine nije ukinuto rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine. U tom pogledu je podsjetio da je u navedenoj presudi Vrhovnog suda utvrđeno da je V. K. otkupio stan u Sarajevu i da mu je taj stan vraćen u posjed dok je trajao njegov brak s apelanticom, pa taj stan predstavlja zajedničku bračnu stečevinu V. K. i apelantice, koja može po tom osnovu tražiti utvrđenje svog udjela na tom stanu. Istakao je da je zbog toga u presudi Vrhovnog suda obrazloženo da rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine nije od utjecaja na drugačiju odluku Vrhovnog suda. Podsjetio je i na to da je drugostepeni sud u obrazloženju presude od 9. februara 2010. godine naveo da prvostepeni sud u parničnom postupku nije mogao odlučiti da pravosnažno rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine ne proizvodi pravno dejstvo jer takav zahtjev nije mogao biti postavljen tužbom. Istakao je da apelantica ne može ostvarivati stanarsko pravo na spornom stanu, a ni pravo zakupa, jer to pravo ne pripada ni njenom bivšem suprugu V. K. Odbio je kao neosnovan apelanticin prigovor zastarjelosti potraživanja, odnosno da je nastupila zabrana prinudnog izvršenja, u smislu člana 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazao je da je članom 379. stav 1. ZOO-a propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Kako je presuda Vrhovnog suda donesena 21. februara 2011. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen 4. septembra 2020. godine, zaključio je da nije protekao rok od deset godina iz člana 379. stav 1. ZOO-a. Također je ukazao da se odredba o zastarjelosti iz člana 379. ZOO-a odnosi na potraživanje, što znači da je obligacionopravnog karaktera. Ukazao je da su obligaciona prava podložna zastarjelosti. Kako je zahtjev tražioca izvršenja da mu apelantica preda u posjed sporni stan stvarnopravnog karaktera, sud je utvrdio da on ne zastarijeva.
10. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da presudom Vrhovnog suda od 21. februara 2011. godine nije ukinuto rješenje prvostepenog suda od 5. juna 2002. godine. Također, apelantica ističe da je potraživanje tražioca izvršenja zastarjelo jer je podnio prijedlog za izvršenje po proteku desetogodišnjeg roka iz člana 379. ZOO-a. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek
14. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-
21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda odlučivalo se o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se protiv apelantice provede prinudno izvršenje na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelanticina „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie u pogledu navoda o povredi prava na imovinu i prava na dom
17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
18. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu i prava na dom, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticina prava na imovinu i na dom, koja su propisana „zakonom“ i koja služe zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog izvršenja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Okružni sud u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticina prava na imovinu i dom bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i prava na imovinu i prava na dom apelanata, odnosno da na apelante nije prebačen pretežak teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi s apelanticinim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman