Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4028/24 (E. K.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4028/24
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-4028/24, rješavajući zahtjev
Emira Kadribašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Emira Kadribašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Kadribašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 7. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 393575 24 Gž od 2. augusta 2014. godine. Podneskom od 8. decembra 2025. godine apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti odlaganje provođenja izvršnih radnji određenih Zaključkom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 148486 24 I 2 od 18. novembra 2025. godine zakazanih za 23. decembar 2025. godine i u vezi s tim povezanih radnji prinude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava vlasništva.
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 393575 21 P od 18. oktobra 2023. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je apelant na osnovu Ugovora o naknadi štete od 7. aprila 1989. godine, zaključenim s Fondom za sanaciju posljedica slijeganja zemljišta (pravni prethodnik tuženog), stekao pravo suvlasništva na stanu (u daljnjem tekstu: sporni stan) u dijelu od 15,09 m , što je tuženi dužan priznati, te trpjeti da se apelant upiše u zemljišnim knjigama sa suvlasničkim dijelom od 15,09 m , odnosno dijelom od 34/100 idealnih dijelova. Stavom II izreke proglašeno je nedopuštenim izvršenje i ukinuto Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 32 0 P 148486 19 I od 4. aprila 2019. godine i izvršni postupak obustavljen.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 393575 24 Gž od 2. augusta 2024. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio vlasnik stambenog objekta i korisnik građevinskog zemljišta koje su koristili on, njegova majka i njihove porodice. Nadalje, taj stambeni objekt je srušen zbog posljedica slijeganja zemljišta (solna eksploatacija), pa je apelantu po osnovu obeštećenja dodijeljen na korištenje dvosoban stan (bliže označen u obrazloženju), dok je apelantovoj majci na korištenje dodijeljen sporni stan. Nadalje, sud je pojasnio na koji način je obračunata naknada za srušeni objekt (54.919.179 dinara), građevinsko zemljište (779.418 dinara) i vrijednost hortikulture (80.000 dinara), te je naveo da je izvršeno umanjenje naknade zbog razlike od 15,09 mu površini dodijeljenih stanova i stanova na koje su imali pravo. Kantonalni sud je ukazao da ugovor za naknadu štete ne može predstavljati valjan pravni osnov za stjecanje suvlasništva na spornom stanu po odredbama Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Kako je sud ukazao, sporni stan nije bio dodijeljen apelantu ni njegovoj majci u vlasništvo ili suvlasništvo u smislu člana 30. Društvenog dogovora o mjerilima i načinu utvrđivanja naknade za nekretnine na području općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Društveni dogovor) koji je propisivao mogućnost davanja drugog stana u vlasništvo na ime naknade. Naime, sud je istakao da je sporni stan dodijeljen na korištenje apelantovoj majci u skladu sa čl. 23, 27. i 28. Društvenog dogovora. Zatim, sud je ukazao da je sporni stan u vrijeme dodjele apelantovoj majci imao karakter stana na kojem se prema odredbama člana 2. stav 1. i člana 10. stav 1. Zakona o stambenim odnosima jedino moglo steći stanarsko pravo. Kantonalni sud je ukazao da je članom 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima bilo propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu ili dijelu stana. S obzirom na činjenicu da je apelantu dodijeljen na korištenje dvosoban stan na kojem je on stekao stanarsko pravo, a zatim ga i otkupio, sud je zaključio da se apelantu nije moglo priznati pravo suvlasništva na spornom stanu koji je bio dodijeljen njegovoj majci na korištenje.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na zahtjev za privremenu mjeru, apelant je naveo da je Općinski sud u izvršnom predmetu donio Zaključak broj 32 0 P 148486 24 I 2 od 18. novembra 2025. godine kojim je određeno provođenje prinudnog izvršenja, tj. ispražnjenje spornog stana od lica i stvari i predaja tužiocu u posjed. Izvršenje je određeno za 23. decembar 2025. godine. Apelant je naveo da je kao izvršenik označena njegova kćerka koja živi u spornom stanu. Smatra da bi provođenjem izvršenja prije odluke Ustavnog suda došlo do nastanka teško nadoknadivih i neotklonjivih posljedica, te bi se stvorilo faktičko i pravno stanje koje bi bilo teško sanirati. Apelant je naveo da bi iseljenje neposredno ugrozilo porodičnu i egzistencijalnu sigurnost njega i njegove uže porodice.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere ističe da bi iseljenjem njegove kćerke iz spornog stana, koje je zakazano za 23. decembar 2025. godine, nastale nenadoknadive i neotklonjive posljedice, te bi bila ugrožena porodična i egzistencijalna sigurnost apelanta i njegove uže porodice. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u predmetnom parničnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva na predmetnom stanu te ukazuje da iz apelantovih navoda proizlazi da on ne živi u predmetnom stanu. Stoga okolnost da predmetni stan koristi njegova kćerka ne može ići u prilog apelantovim tvrdnjama da bi izvršenjem za njega nastupile nenadoknadive i neotklonjive posljedice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije naveo relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je u datim okolnostima neophodno donijeti privremenu mjeru kako bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Budući da apelant, dakle, nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman