Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/25 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2683/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2683/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 149802 25 Rsž od 8. aprila 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 149802 25 Rsž od 8. aprila 2025. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odloži izvršenje navedene osporene presude. Apelant je 15. oktobra 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 28. avgusta 2025. godine kojim je odbačena njegova revizija protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija protiv navedene presude Okružnog suda, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.
2. Presudom prvostepenog suda od 12. jula 2024. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda od 8. aprila 2025. godine, obavezan je apelant da svojim zaposlenicima (tri lica; u daljnjem tekstu: tužioci) isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude, na ime manje isplaćenih naknada plata u periodu od 1. avgusta 2022. do 30. novembra 2023. godine. Okružni sud je obrazložio svoju odluku navodeći da su tužioci u utuženom periodu bili apelantovi zaposlenici, da im je utvrđena smanjena – preostala radna sposobnost zbog koje nisu mogli obavljati poslove radnog mjesta na kojima su zasnovali radni odnos, te da su raspoređeni na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti. Naveo je da tužioci potražuju obračun naknade zbog manje plate shodno članu 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Naveo je da je suština spora u ovoj pravnoj stvari primjena odredbi čl. 57. i 58. Zakona o PIO. Ukazao je da je članom 57. stav 1. pod v) Zakona o PIO određeno da osiguranik kojem se na osnovu smanjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na: v) naknadu plate zbog manje plate na drugom radnom mjestu. Dalje je ukazao da je članom 58. st. 1. i 2. Zakona o PIO izričito propisana mjesečna valorizacija, odnosno da se valorizacija radi u odnosu na mjesec za koji se isplaćuje naknada plate. Istakao je da se u odredbi člana 58. st. 1. i 2. Zakona o PIO nigdje ne spominje prosjek plata prethodne godine kao parametar valorizacije. Naveo je da je apelant postupao protivno navedenim odredbama Zakona o PIO. Utvrđeno je da je apelant prilikom obračuna plata tužiocima u utuženom periodu vršio usklađivanje prosječnih neto plata koje su tužioci ostvarili u godini koja je prethodila godini nastanka njihove invalidnosti s kretanjem plata svih apelantovih zaposlenika i dovodio je na nivo prosječne plate svih zaposlenih u godini koja prethodi godini za koju je vršio obračune mjesečnih plata tužiocima. Istakao je da je cilj zakonodavca u članu 58. Zakona o PIO bio da se prava radnika s invaliditetom u što je moguće većoj mjeri izjednače s pravima ostalih radnika, propisujući obavezu usklađivanja – valorizacije plata na mjesečnom nivou. Stoga je zaključio da tužiocima pripadaju prava koja su propisana odredbama Zakona o PIO. Iz tih razloga je odbio kao neosnovane apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio čl. 57. i
58. Zakona o PIO.
3. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da redovni sudovi nisu pravilno primijenili čl. 57. i 58. Zakona o PIO. Apelant smatra da je nemoguće izračunati mjesečnu valorizaciju plate, pri čemu izlaže i obrazlaže svoju formulu za takve tvrdnje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud primjećuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji nosioca javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljna i dovoljno jasna obrazloženja u pogledu apelantove obveze da se valorizacija naknada plata obračunava na mjesečnom nivou ukazavši na odredbu člana 58. Zakona o PIO. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman