Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/24 (H. I.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3923/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3923/24, rješavajući apelaciju Hasana Ičanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Ičanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 055362 24 Rsž od 26. augusta 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Ičanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 055362 24 Rsž od 26. augusta 2024. godine. Apelant je 9. aprila 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 Rs 055362 24 Rev od 18. februara 2025. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.

2. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

3. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 22. januara 2024. godine utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje iz radnog odnosa da mu tuženik (JKP „Komb“ d.o.o. Bužim – u stečaju) isplati iznose navedene u izreci presude, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko utvrđenih iznosa. Također, odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje da mu tuženik na ime regresa za 2021. godinu isplati iznos naveden u izreci presude. Konačno, obavezan je tuženik da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.747,01 KM.

4. Općinski sud je u obrazloženju prvostepene odluke naveo da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelant bio tuženikov uposlenik i da mu tuženik nije uplatio regres za 2019, 2020. i 2021. godinu i plaće za period od novembra 2020. do septembra 2021. godine. Zatim je utvrđeno da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak 28. decembra 2021. godine i da je apelant svoja potraživanja prijavio u navedenom stečajnom postupku. Pored toga, utvrđeno je da je tuženik u stečajnom postupku osporio pravo na zakonsku zateznu kamatu na plaće za period od oktobra 2020. do septembra 2021. godine, pravo na regres za 2019. i 2020. godinu i pravo na zakonsku zateznu kamatu na regres za 2021. godinu. Konačno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđen je iznos zakonskih zateznih kamata na plaće za navedeni period tako što je vještak zateznu kamatu izračunao tako da zatezna kamata počinje teći istekom 30 dana od dana nastanka obaveze, kako je to propisano članom 79. Zakona o radu. Općinski sud je istaknuo da je apelant prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u dijelu od kada počinju teći zatezne kamate, ali je u skladu s nalazom i mišljenjem opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te da ga je time u konačnici i prihvatio. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je osnovano apelantovo potraživanje na ime regresa za 2019. i 2020. godinu, te na ime zakonske zatezne kamate na plaće za period od oktobra 2020. do septembra 2021. godine u iznosima koje je utvrdio vještak svojim nalazom i mišljenjem. Zatim je ukazao da je apelantu plaća za oktobar 2020. godine isplaćena 18. juna 2021. godine, te da je s tim datumom prestalo njegovo pravo na obračun zakonske zatezne kamate na tu plaću. Stoga je zaključio da mu za plaću za oktobar 2020. godine pripada zakonska zatezna kamata od 1. januara 2020. do 18. juna 2021. godine, a ne kako to apelant traži od 1. decembra 2020. do 28. decembra 2021. godine (kada je otvoren stečaj nad tuženikom). Također je zaključio da apelant neosnovano zahtijeva utvrđivanje da mu pripada potraživanje na ime zakonske zatezne kamate za regres 2019. i 2020. godine od 31. decembra godine u kojoj je regres trebao biti isplaćen. Naime, ukazao je da se regres isplaćuje najkasnije istekom godine za koju je utvrđen, pa se stoga apelantu zatezna kamata za regres za navedene godine može računati tek od 1. januara iduće godine. Konačno, Općinski sud je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi potraživanje na ime regresa za 2021. godinu jer je to potraživanje priznato u stečajnom postupku.

5. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 26. augusta 2024. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Istom presudom djelomično je uvažena tuženikova žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tuženik obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.166,84 KM.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je odredbom člana 79. Zakona o radu propisano da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, u periodima isplate koji ne mogu biti duži od 30 dana. U vezi s tim, naveo je da to, primjera radi, znači da isplata plaće za mjesec januar dospijeva 1. marta, a ne kako apelant smatra protekom mjeseca. S obzirom na to, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu. Također je naveo da je, nasuprot apelantovim navodima, pravilno prvostepeni sud odbacio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za regres za 2021. godinu budući da su ta potraživanja priznata u stečajnom postupku. Zatim je istaknuo da tuženik svojom žalbom pravilno ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno dosudio troškove parničnog postupka. Naime, ukazao je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud priznao putne troškove apelantovom punomoćniku radi pristupa na rasprave, te troškove odsustva iz ureda i troškove dnevnica. U vezi s tim, istaknuo je da je izbor punomoćnika van sjedišta suda bio apelantov izbor, te da u takvoj situaciji apelant navedene troškove mora sam snositi, a da se oni ne mogu staviti na teret tuženiku. U prilog svojim tvrdnjama Kantonalni sud se pozvao na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2765/19 od 19. septembra 2019. godine. Slijedom toga, zaključio je da apelantu ne pripadaju navedeni troškovi u smislu odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da plaća dospijeva protekom mjeseca, npr. plaća za mjesec januar dospijeva 1. februara. Također ističe da je drugostepeni sud pogrešno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka jer su mu trebali biti dosuđeni troškovi na ime korištenja vlastitog automobila njegovog punomoćnika i odsustva punomoćnika iz ureda, kao i troškovi dnevnica.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbu Zakona o radu, dali jasne razloge za zaključak od kada se počinje računati zatezna kamata na plaću, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud pogrešno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je taj sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i praksu Ustavnog suda, jasno obrazložio odluku o troškovima postupka, te odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje te odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje (vidi, npr. odluke o dopustivosti br. AP-3413/22 od 5. oktobra 2022. godine i AP-2582/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u vezi s dolaskom punomoćnika van sjedišta suda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenog prava (vidi Evropski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. februara 2020. godine predstavka broj 38868/17).

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/24 (H. I.) | Sudska praksa | Aktio