Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4962/24 (S. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4962/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4962/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Simo Medić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simo Medić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 V 057465 23 Gž od 11. septembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 V 057465 23 Gž od 11. septembra 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 V 057465 22 V od 15. novembra 2023. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, u relevantnom dijelu, odbijen je apelantov prijedlog za osnivanje nužnog prolaza kojim je tražio da se u korist njegove povlasne nepokretnosti osnuje nužni prolaz kao službenost prava staze prijelazom automobilom, motociklom, biciklom i pješice preko poslužnih nepokretnosti protivnika predlagača (B. R. i L. Z.), pobliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja.
3. Okružni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant vlasnik povlasne nepokretnosti, te da saobraćajnu vezu između te nepokretnosti i javnog puta od februara 2022. godine ostvaruje preko dijelova tri parcele protivnika predlagača L. Z. Takođe je utvrđeno da konkretna saobraćajna veza odgovara vezi koju apelantova nepokretnost ima s javnim putem saglasno regulacionom planu iz 1985. godine. Zatim, utvrđeno je da je urbanističkim planiranjem iz 2002. godine od nadležnih organa opštine izostalo planiranje saobraćajnice u zoni konkretnih parcela. Osim toga, utvrđeno je da apelant zahtijeva da nužni prolaz ide preko dijela parcele protivnika predlagača L. Z., te preko dijela parcele protivnika predlagača B. R. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da bi uspostavljanjem nužnog prolaza, kako to apelant zahtijeva, dvorište protivnika predlagača B. R. bilo prepolovljeno, te bi usvajanje prijedloga podrazumijevalo opterećenje parcela u svojini dva fizička lica. Pri tome, ukazao je da je odredbom člana 193. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da će nužni prolaz preko neke nepokretnosti kao poslužne osnovati svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti ako do nje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da bi osnivanjem nužnog prolaza na način kako to apelant zahtijeva došlo do povrede prava na bezbjednost, mir i nesmetano stanovanje protivnika predlagača B. R. Takođe, naveo je da to što je od nadležnih organa opštine izostalo planiranje saobraćajnice u zoni konkretnih parcela nije teret koji se može prebaciti na protivnika predlagača B. R. jer apelant ima putnu komunikaciju i izlaz na javni put, koji jest duži od predložene, ali bi realizacija nužnog prolaza, kako to on zahtijeva, dovela do veće štete za poslužnu nepokretnost. Osim toga, ukazao je da sud nije bio u obavezi da odlučuje van apelantovog zahtjeva, odnosno da vrši uspostavu nužnog prolaza van okvira opredijeljenog prijedloga.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su sudovi proizvoljno ocijenili da apelant nema pravo na osnivanje nužnog prolaza, iako nema putne komunikacije s javnim putem, te da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno obrazložio da nisu ispunjeni uslovi za osnivanje nužnog prolaza, kako to apelant zahtijeva, shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, nije ponudio relevantne argumente da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman