Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5310/24 (Javno preduzeće SKPC „Mejdan“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5310/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-5310/24, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno preduzeće SKPC „Mejdan“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće SKPC „Mejdan“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 395304 24 Rev od 1. oktobra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće SKPC „Mejdan“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Edin I. Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijelo je 26. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 395304 24 Rev od 1. oktobra 2024. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu, po osnovu polise osiguranja od 3. januara 2020. godine, isplati srazmjerni dio osigurane sume u novčanom iznosu navedenom u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelant kao osiguranik i tuženi kao osiguravač 3. januara 2020. godine zaključili ugovor o osiguranju za osigurani osnovni rizik – oluja, te da je tom polisom osiguranja osiguran i apelantov građevinski objekt od poplava, bujice i visoke vode na „prvi rizik“, te dopunski rizik za poplavu, bujicu i visoku vodu za opremu i inventar u poslovnom objektu. Također, na osnovu izvještaja Federalnog meteorološkog zavoda utvrđeno je da je na dan 24. juli 2020. godine zabilježena grmljavina s prekidima, pljusak jakog intenziteta, te jak olujni vjetar u vremenu od 19.06 do 20.00 sati. Zatim, utvrđeno je da je usljed velike količine padavina došlo do plavljenja ulica, te da je ta voda koja je poplavila ulice u vidu bujice prodrla u prizemlje apelantovog objekta te prouzrokovala štetu na parketu velike dvorane, uređajima i podlogama kuglane. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant pokrenuo konkretni postupak cijeneći da je šteta koja je nastala 24. jula 2020. godine na osiguranoj imovini nastala djelovanjem oluje, tj. djelovanjem osiguranog rizika. Međutim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke O. K. proizlazi da je do prodora vode u apelantov objekt došlo usljed prodora vode kroz dvokrilna staklena vrata koja su bila zatvorena, odnosno usljed djelovanja statičkog i dinamičkog opterećenja vode koje je nastalo formiranjem akumulacije vode na platou. Ukazao je također da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je kritičnog dana do nastanka štete na apelantovom objektu došlo usljed prodora vode. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno i da je tuženi apelantu isplatio novčane iznose po konkretnoj polisi osiguranja zbog plavljenja objekta i nastanka štete na opremi i inventaru, kao dodatnom riziku.

4. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da konkretna šteta na apelantovoj imovinu nije nastala djelovanjem oluje kao osiguranog rizika, odnosno da apelant nije dokazao da su oštećenja na njegovoj imovini nastala neposrednim djelovanjem oluje u smislu odredbe člana 6. tač. 2) i 3) Uvjeta za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti (u daljnjem tekstu: Uvjeti). Naime, ukazao je da je odredbom člana 6. tačka 2) Uvjeta propisano da su štete od oluje obuhvaćene osiguranjem ako su mehanička oštećenja osigurane stvari prouzrokovana neposrednim djelovanjem oluje, neposrednim udarom predmeta koji je na osiguranu stvar oborila ili bacila oluja, te zbog prodora oborina kroz otvore koje je načinila oluja. Također, ukazao je da je odredbom člana 6. tačka 3) Uvjeta propisano da osiguranjem od oluje nisu obuhvaćene štete, između ostalog, od prodiranja kiše kroz otvoren prozor ili druge otvore koje se nalaze na zgradi. Stoga, kako prodor kiše u apelantov objekt nije nastao neposrednim djelovanjem oluje, već usljed djelovanja vodene bujice koja je i otvorila ulazna vrata, odnosno kako apelant nije dokazao da je nastupio osigurani slučaj propisan odredbom člana 6. tačka 2) Uvjeta, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni tuženikova obaveza isplate osigurane sume.

5. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je do prodora vode u objekt došlo usljed neposrednog djelovanja oluje, tj. rušenja fizičkih barijera – vrata. U vezi s tim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, a koji je saglasan i s izvještajem Federalnog meteorološkog zavoda te s iskazima svjedoka, jasno proizlazi da je vodena bujica otvorila ulazna vrata apelantovog objekta, tj. da voda nije prodrla kroz neki otvor koji je nastao djelovanjem oluje. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je naveo da apelant navodima iznesenim u reviziji nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost nižestepenih presuda.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je „dokazao da je šteta u objektu nastala kao direktna posljedica oluje, obzirom da je posljedično olujnom nevremenu došlo do rušenja fizičkih barijera na objektu – vrata“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na apelantov pravni status, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-

3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima, koje je i Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje, tj. zbog čega u konkretnom slučaju nije nastupio osigurani slučaj, odnosno zbog čega ne postoji tuženikova obaveza isplate osigurane sume, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant javno preduzeće, te da se navedeno ustavno pravo ne može primijeniti u odnosu na apelanta.

13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5310/24 (Javno preduzeće SKPC „Mejdan“… | Sudska praksa | Aktio