Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5316/24 (S. S.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5316/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-5316/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavoljub Stojanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavoljub Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 349802 24 Gž od 17. septembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelaciju koju je podnio Slavoljub Stojanović zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 349802 24 Gž od 17. septembra 2024. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavoljub Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 27. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 349802 24 Gž od 17. septembra 2024. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 349802 21 Kom od 27. februara 2024. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda obavezan je apelant da tužiocu („Eko Toplane“ d.o.o. Banjaluka) na ime isporučene toplotne energije i usluge grijanja za period od 1. januara do 31. decembra 2019. godine isplati novčani iznos od 386,40 KM.
3. Okružni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant bio korisnik toplotne energije preduzeća „Toplana“ a.d. Banjaluka, tj. da je apelantov stan bio priključen na toplovodnu mrežu navedenog preduzeća, te da je odlukom Grada Banjaluka od 1. februara 2018. godine tužilac preuzeo djelatnost proizvodnje, isporuke i naplate toplotne energije. Također, utvrđeno je da je tužilac apelantu poslao na potpis i ugovor o korištenju toplotne energije, da apelant s tužiocem nije zaključio navedeni ugovor, već da je 24. marta 2018. godine tužiocu podnio zahtjev za izdvajanje iz toplifikacionog sistema – isključenje toplotne energije. U vezi s tim, utvrđeno je da je tužilac, postupajući po zaprimljenom apelantovom zahtjevu, apelanta upoznao i uputio na propisanu proceduru isključenja toplotne energije, te da je zatim nastavio apelantu isporučivati toplotnu energiju, uredno ispostavljati račune, ali da apelant te račune nije plaćao. Konačno, utvrđeno je da je apelant tužiocu 28. augusta 2020. godine dostavio novi podnesak nazvan „Urgencija za zahtjev za izdvajanje iz toplifikacionog sistema“ te da je apelantov stan 9. septembra 2020. godine isključen s mreže toplotne energije.
4. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovano tužiočevo konkretno potraživanje shodno odredbi člana 23. st. (1) i (2) Odluke o općim uvjetima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti). Naime, ukazao je da je navedenom odredbom propisano da korisnik koji želi da se izdvoji iz centralnog toplifikacionog sistema davaoca usluge može to učiniti uz ispunjavanje svih pozitivnih zakonskih propisa i da se zahtjev podnese u periodu od 15. maja do 15. septembra za narednu sezonu grijanja. Stoga, kako je apelant zahtjev za izdvajanje iz tužiočevog centralnog toplifikacionog sistema podnio 24. marta 2018. godine, tj. ne u periodu koji je predviđen za podnošenje tih zahtjeva u smislu odredbe člana 23. st. (1) i (2) Općih uvjeta, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedeni apelantov zahtjev nije mogao dovesti do isključenja toplotne energije, odnosno nije mogao dovesti do prestanka obligacionog odnosa između tužioca i apelanta. Prema tome, kako je tužilac nastavio isporučivati toplotnu energiju u apelantov stan i u 2019. godini, te kako mu je za taj period uredno ispostavljao račune, Okružni sud je naveo da je apelant pravilno obavezan da tužiocu isplati konkretni dug. Zatim, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da tužilac i on nisu bili u obligacionom odnosu jer apelant nije potpisao ugovor o korištenju toplotne energije, te da zbog toga ne postoji njegova obaveza isplate konkretnog potraživanja. Naime, ukazao je da je obligacioni odnos između tužioca i apelanta nastao u momentu kada je tužilac preuzeo djelatnost proizvodnje, isporuke i naplate toplotne energije jer je apelantov stan u tom momentu već bio priključen na toplovodnu mrežu. Stoga, kako je apelantov stan tek 9. septembra 2020. godine isključen s mreže toplotne energije, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tek tada prestao postojati obligacioni odnos između apelanta i tužioca.
5. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi da mu prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 24. jula 2023. godine nije dozvolio da raspravlja pred sudom. Naime, ukazao da iz zapisnika s pripremnog ročišta jasno proizlazi da se apelant izjašnjavao na tužiočeve navode i da je predložio izvođenje materijalnih dokaza, koji su taksativno pobrojani u navedenom zapisniku. Također, u odnosu na apelantovo osporavanje kvaliteta isporučene toplotne energije, Okružni sud je naveo da to osporavanje nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke jer apelant nije proveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je tužiocu podnosio prigovore na kvalitet grijanja. Konačno je istakao da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno cijenio i izvode iz tužiočevih poslovnih knjiga kao službene isprave koje je u pismenoj formi sačinio tužilac kao ovlašteno lice. Slijedom svega navedenog, Okružni sud je zaključio da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i potpunosti prvostepene presude.
6. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da „ne postoji obligacioni odnos između njega i tužioca, te da samim tim i ne postoji apelantova obaveza na isplatu konkretnog duga“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie u odnosu na osporenu odluku
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje, tj. zašto je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužilac i apelant bili u obligacionom odnosu, te da postoji apelantova obaveza isplate duga, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova u odnosu na suđenje u razumnom roku
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da pravni lijek propisan Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s načelom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena skoro četiri godine nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, prije podnošenja apelacije apelant redovnom sudu pred kojim se vodio postupak nije podnio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman