Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/25 (G.C.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-387/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-387/25, rješavajući apelaciju G. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. C. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 926926 24 Rev od 30. oktobra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sanja Bećirović-Zijadić i Edina Jahić“ iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 926926 24 Rev od 30. oktobra 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 926926 23 Rsž od 4. aprila 2024. godine. Apelant je 21. maja 2025. godine dopunio apelaciju.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje o razrješenju apelanta kao direktora tuženog KJKP „Pokop“ d.o.o. Sarajevo od 28. juna 2021. godine, te da se tuženom naloži da apelanta vrati na funkciju i radno mjesto direktora u skladu s ugovorom o radu od 19. augusta 2020. godine.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je tokom postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant s tuženim 19. augusta 2020. godine zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme radi obavljanja funkcije direktora u periodu od 26. augusta 2020. do 25. augusta 2024. godine. Dalje je utvrđeno da je Nadzorni odbor tuženog na nastavku II sjednice 28. maja 2021. godine donio zaključak, a istog dana i odluku da u smislu člana 257. Zakona o privrednim društvima odbija usvojiti izvještaj Uprave o poslovanju preduzeća za 2020. godinu. Također je utvrđeno da je Skupština tuženog 24. juna 2021. godine odbila usvojiti izvještaj o poslovanju preduzeća za 2020. godinu koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaj revizora Nadzornog odbora i Odbora za reviziju. Zatim je utvrđeno da je v. d. Nadzornog odbora tuženog na sjednici održanoj 28. juna 2021. godine donio rješenje o apelantovom razrješenju s funkcije direktora.

4. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu navedenog činjeničnog stanja utvrdio da je Nadzorni odbor, koji je imenovan rješenjem Skupštine od 30. aprila 2021. godine, imao ovlaštenje za donošenje sporne odluke o apelantovom razrješenju s mjesta direktora prije isteka mandata. Osim toga, utvrđeno je da bez prethodno ishodovane odluke o poništenju odluke Skupštine društva od 24. juna 2021. godine nije bilo moguće utvrđivati da li je godišnji izvještaj o poslovanju trebalo usvojiti jer je to u suprotnosti sa zakonom propisanim načinom pobijanja odluka Skupštine društva. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je Skupština tuženog 24. juna 2021. godine odbila usvojiti navedeni izvještaj za 2020. godinu. Ukazao je da je Nadzorni odbor ocijenio da je neusvajanjem godišnjeg izvještaja Skupština pokazala nepovjerenje prema upravi društva, što ukazuje da je osporena odluka o razrješenju zasnovana na zakonom propisanim razlozima iz člana 247. stav (5) tačka b) Zakona o privrednim društvima. Ovo iz razloga što je navedenom odredbom propisano da skupština može razriješiti predsjednika i članove nadzornog odbora prije isteka perioda na koji su imenovani kad skupština odbije usvojiti godišnji izvještaj društva koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju, kao što je to u konkretnom slučaju. Osim toga, ukazao je da je članom 56. stav (1) tačka b) Statuta KJKP „Pokop“ d.o.o. Sarajevo za sahrane i upravljanje grobljem propisano da članu uprave prestaje funkcija kada Skupština preduzeća odbije usvojiti godišnji izvještaj društva koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, Nadzornog odbora i Odbora za reviziju. Kako Skupština tuženog na redovnoj sjednici održanoj 24. juna 2021. godine nije usvojila izvještaj o poslovanju tuženog za 2020. godinu, Vrhovni sud je istakao da je Nadzorni odbor tuženog 28. juna 2021. godine donio zakonito rješenje o apelantovom razrješenju dužnosti direktora tuženog. Stoga, imajući u vidu tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je ukazao da je prilikom utvrđivanja zakonitosti odluke o razrješenju direktora prije isteka mandata bila odlučna činjenica da je Skupština donijela odluku o neusvajanju godišnjeg izvještaja, što je zakonom propisani razlog za razrješenje.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da osporene odluke ne daju adekvatno obrazloženje, kao i da nije mogao pobijati odluku Skupštine. Također ističe da je Kantonalni sud o istim ili sličnim pitanjima zauzeo različit stav od onog na koji se žali.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, u odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud u drugim predmetima zauzeo drugačiji stav, Ustavni sud podsjeća da je već zaključio da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje te da zato različita odluka u drugom postupku pred nekim od sudova sama po sebi ne predstavlja kršenje ustavnih prava budući da se osporene odluke ne doimaju proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu, uključujući i pravo na pristup sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/25 (G.C.) | Sudska praksa | Aktio