Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1857/21 (S. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
  • Sloboda primanja i prenošenja informacija i ideja
  • Miješanje
  • Sloboda misli
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1857/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1857/21, rješavajući apelaciju Stefana Mačkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stefana Mačkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023024 19 Uvp od 18. marta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stefan Mačkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023024 19 Uvp od 18. marta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP) zatraženo je 20. i 21. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i MUP su u periodu od 23. februara do 6. marta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 12. aprila 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 19. aprila 2023. godine dostavio izjašnjenje. Ustavni sud je 22. decembra 2025. godine od apelanta, a 31. decembra 2025. godine od MUP-a zatražio da dostave informaciju o provedenim aktivnostima vezanim za smrt Davida Dragičevića od 10. maja 2018. godine. MUP nije dostavio traženu dokumentaciju, a apelant je 24. decembra 2025. godine dostavio drugu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je MUP-u podnio zahtjev za dostavljanje informacije MUP-a od 24. aprila 2018. godine o smrti Davida Dragičevića (u daljnjem tekstu: sporna informacija), s koje je skinuta oznaka tajnosti, i vodiča MUP-a za pristup informacijama.

6. MUP je apelantu dostavio informaciju od 10. maja 2018. godine o aktivnostima sprovedenim u vezi sa smrću Davida Dragičevića, koja je dostavljena i Odboru za bezbjednost Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština), uz obavještenje da se traženi vodič može naći na internet stranici MUP-a. Apelant je podnio urgenciju za odlučivanje o njegovom zahtjevu, u kojoj je naveo da mu nije dostavljena sporna informacija, nego informacija od 10. maja 2018. godine koju nije tražio.

7. Prvostepeni organ MUP-a je aktom broj SM-1-053-274/18 od 12. juna 2018. godine odbio apelantov zahtjev za dostavljanje sporne informacije uz obrazloženje da ona „sadrži lične podatke lica koja se spominju u informaciji“. Ukazano je da Zakon o slobodi pristupa informacijama (u daljnjem tekstu: ZSPI) ne daje trećim licima pravo pristupa ličnim podacima, te da je iz tog razloga dostavljena informacija od 10. maja 2018. godine, koja sadrži inicijale, a ne lične podatke lica. U vezi s tim je navedeno: „S obzirom da se Vaš zahtjev odnosi na pristup informacijama koje sadrže lične podatke, a koji se ne mogu dostaviti, MUP RS Vam je dostavio informaciju o provedenim aktivnostima vezanim za smrt Davida Dragičevića od 10. 05.2018. godine, sa kojom je upoznata Narodna Skupština Republike Srpske, a koja ne sadrži lične podatke trećih lica, već samo inicijale istih“.

8. Rješenjem drugostepenog organa MUP-a broj 08/2-053-274/18 od 9. jula 2018. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv akta od 12. juna 2018. godine. MUP je u obrazloženju tog rješenja naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada se pozvao na odredbe čl. 5 i 17. Zakona o zaštiti ličnih podataka (u daljnjem tekstu: ZZLP) i zaključio da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu. MUP je ocijenio neosnovanim apelantove navode da prilikom odlučivanja nije uzet u obzir javni interes. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije tražio pristup određenoj informaciji, već aktu koji, pored pojedinačnih informacija, sadrži i lične podatke. Istaknuto je da se zahtjev za pristup aktu koji sadrži informacije i lične podatke ne može rješavati isključivo primjenom odredbi ZSPI-a, već i primjenom odredbi ZZLP-a. Takođe, MUP je ocijenio neprihvatljivim apelantove navode da su se lični podaci trebali izostaviti, a ostatak informacije objaviti, jer takvo postupanje nije propisano odredbama ZSPI-a. Dalje je istaknuto da ZSPI ne poznaje termin lični podatak, pa samim tim i ne propisuje postupanje s aktima koji sadrže informacije i lične podatke. MUP je ukazao da se razdvajanje informacija propisano članom 10. ZSPI-a odnosi na informacije, a ne na lične podatke. Osim toga, ukazano je da je apelant tražio dostavljanje sporne informacije, a ne izdvojene informacije iz nje koje se odnose na sprovedene aktivnosti u vezi sa smrću Davida Dragičevića. Takođe je ukazano da se u aktu od 10. maja 2018. godine, koji je dostavljen apelantu, nalaze tražene informacije bez ličnih podataka. MUP je zaključio da su bez uticaja apelantovi navodi da prvostepeni organ nije dokazao da su u ovom slučaju ispunjeni uslovi za ograničavanje slobode izražavanja propisane članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i drugim dokumentima. U vezi s tim, obrazloženo je da prvostepeni organ nije obavezan da u konkretnom postupku utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za ograničavanje apelantove slobode izražavanja jer utvrđivanje takve činjenice nije propisano navedenim zakonom.

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 023024 18 U od 27. maja 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja MUP-a. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1, člana 5. tačka a), člana 6. tač. a) i b) i člana 8. ZSPI-a. Dalje je naveo da sporna informacija sadrži podatke i lične podatke o licima koji ne mogu biti dostupni javnosti. Istaknuto je da ime i prezime predstavlja lični podatak, pa u tom smislu podliježe ograničenju propisanom članom 17. st. 1, 2. i 3. ZZLP-a. Okružni sud je naveo da iz apelantovog zahtjeva proizlazi da mu podaci ne trebaju radi obavljanja zakonom utvrđene djelatnosti nego radi nadziranja vlasti i ostvarivanja legitimnog interesa javnosti. U vezi s tim, istaknuto je da se radi o paušalnim navodima kojima apelant ne može opravdati tvrdnju da su mu s tim ciljem trebali biti dostavljeni lični podaci lica na koje se informacija odnosi, te da apelant lične podatke nepravilno smatra informacijom. Okružni sud je naveo da je nakon odluke o ukidanju tajnosti podataka sadržanih u spornoj informaciji u svrhu dostupnosti javnosti Narodnoj skupštini dostavljena informacija o sprovedenim aktivnostima MUP-a s ciljem otkrivanja okolnosti smrti Davida Dragičevića, koja je dostavljena i apelantu. Takođe je ukazano da se mora uzeti u obzir i opis poslova MUP-a, odnosno da informacije koje MUP pribavi u obavljanju svojih poslova ne mogu biti dijeljene na način koji bi ugrozio prava i bezbjednost lica koja su njima obuhvaćena. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je spriječen da vrši građanski nadzor i da mu je uskraćena sloboda izražavanja. Naime, apelant, kako je obrazložio sud, u smislu člana 11. stav 2. ZSPI-a, „ne mora dokazivati svoj interes za dostavljanje zahtjeva, niti navoditi eventualnu povredu tog interesa“. Takođe je ocijenio paušalnim apelantove navode da su se mogli izdvojiti lični podaci iz sporne informacije jer se njen sadržaj može samo pretpostavljati.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 023024 19 Uvp od 18. marta 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu nije dostavljena tražena sporna informacija, nego neka druga. U vezi s tim, ukazano je da je sporna informacija, nakon skidanja oznake tajnosti, dostavljena Narodnoj skupštini, s inicijalima umjesto ličnih imena, te je ta informacija s datumom 10. maj 2018. godine dostavljena i apelantu. Istaknuto je da se radilo o istom sadržaju informacija bez obzira na datum, jer se suština apelantovog zahtjeva odnosila na dostavljanje informacija o preduzetim aktivnostima MUP-a u vezi s okolnostima smrti Davida Dragičevića, koja je i dostavljena apelantu. Stoga je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da MUP nije postupio po odredbama ZSPI-a. Vrhovni sud je naveo da je MUP u dostavljenoj informaciji pravilno izostavio podatke o ličnim imenima ostavljajući samo inicijale, što je jedan od načina izostavljanja ličnih podataka o licima iz neokončanog istražnog postupka. Istaknuto je da bi objelodanjivanje tih podataka bilo na štetu tih lica i istražnog postupka. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je u cijelosti poštovana procedura propisana ZSPI-om za odlučivanje o zahtjevu i apelantu je dostavljena informacija u formi i na način primjeren okolnostima slučaja, tj. istrazi u toku. Istaknuto je da je MUP u svemu postupio u skladu s odredbom člana 14. ZSPI-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na slobodu mišljenja iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da je slobodni novinar i da mu je prekršena sloboda izražavanja time što mu je odbijen pristup informacijama od očiglednog javnog interesa, imajući u vidu veliki interes javnosti za slučaj smrti Davida Dragičevića. Ističe da mu je pristup spornoj informaciji ograničen na način koji nije predviđen odredbama ZSPI-a i bez dokaza da je to srazmjerno i neophodno u demokratskom društvu. Smatra da je kao novinar spriječen da informiše javnost o pitanjima od javnog značaja. Takođe ističe da mu je prekršena sloboda mišljenja jer je bez sporne informacije „onemogućen da obrazuje informisano mišljenje o radu javnih organa“. Tvrdi da nadležni organi i sudovi nisu jasno obrazložili razloge zbog kojih su smatrali „da je sporna informacija lični podatak“, niti zašto nisu prihvatili navode da javni interes zahtijeva objavljivanje sporne informacije. Takođe smatra da nisu cijenjeni njegovi navodi o kršenju slobode izražavanja i slobode mišljenja, čime mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ističe da nadležni organi uopšte nisu primijenili odredbe ZSPI-a. Apelant tvrdi da je postupanjem nadležnih organa i sudova u potpunosti obesmišljeno pravo na pristup informacijama jer im je omogućeno da svaki traženi dokument „prepričaju“ i „preoblikuju“ u sasvim drugi dokument i objave ga. Smatra da se tako dobije „isfiltrirana“ informacija, za koju nema jemstva da ima isti sadržaj kao tražene informacije. Posebno ističe da se na taj način javnim organima omogućava da izbjegavaju odgovornost i građansku kontrolu, što slobodu izražavanja čini iluzornom. b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju osporene odluke.

13. Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda.

14. MUP smatra da je apelacija neosnovana i da nisu prekršena apelantova prava navedena u apelaciji. Ističe da sporna informacija sadrži lične podatke trećih lica, pa bi MUP njihovim dostavljanjem mimo zakonske procedure postupio nezakonito i prekršio pravo na privatni život lica koja se spominju u spornoj informaciji. Posebno ističe da apelant nije tražio dostavljanje sporne informacije bez ličnih podataka, pa MUP nije ni mogao postupiti po takvom zahtjevu. Osim toga, MUP ukazuje da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove, pa su neosnovani njegovi navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije. Takođe smatra da apelantu nije bila uskraćena sloboda mišljenja i izražavanja, niti je bio kažnjen za mišljenje izraženo tokom konkretnog postupka.

15. U izjašnjenju na odgovore apelant ponavlja apelacione navode te ističe da u cijelosti ostaje pri apelaciji.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o slobodi pristupa informacijama („Službeni glasnik RS“ broj 20/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1, tačke (1) i (4)

U smislu ovog zakona: (1) “informacija” je svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njen deo, bez obzira na oblik ili karakteristike, kao i na to kada je sačinjena i kako je klasifikovana; (4) “lična informacija” je svaka informacija koja se odnosi na fizičko lice koje se može direktno ili indirektno identifikovati činjenicama kao što su, ali nisu ograničene na, identifikacioni broj ili fizički, mentalni, ekonomski, etnički, verski, kulturni ili socijalni identitet tog lica;

Član 4. Svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije. Ovo pravo pristupa podleže samo formalnim radnjama i ograničenjima kako je utvrđeno u ovom zakonu.

Član 5.

Izuzetak od objavljivanja tražene informacije se utvrđuje samo u slučajevima kada nadležni javni organ: (a) utvrdi izuzetak u smislu čl. 6, 7. ili 8. za celu informaciju ili deo informacije, i (b) odredi, nakon obavljenog ispitivanja javnog interesa u smislu člana 9., da objavljivanje informacije nije od javnog interesa.

Član 6.

Nadležni javni organ može da utvrdi izuzetak, u slučajevima kada se otkrivanjem informacije osnovano može očekivati izazivanje značajne štete po legitimne ciljeve sledećih kategorija u Republici Srpskoj: (a) interesi odbrane i sigurnosti, kao i zaštita javne bezbednosti; (b) sprečavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala; (v) zaštita procesa donošenja odluke od strane javnog organa u davanju mišljenja, saveta ili preporuka od strane javnog organa, zaposlenog lica u javnom organu, ili svakog lica koje vrši aktivnosti za ili u ime javnog organa, a ne obuhvata činjenične, statističke, naučne ili tehničke informacije.

Član 8.

Nadležni javni organ će utvrditi izuzetak kada opravdano utvrdi da tražene informacije uključuju lične interese koje se odnose na privatnost trećeg lica.

Član 10.

Ako je deo traženih informacija utvrđen kao izuzetak, nadležni javni organ će izdvojiti takav deo i objaviti ostatak informacija, osim ako zbog ovog razdvajanja informacije nisu postale nerazumljive.

Član 11. stav (2) (2) Javni organ neće ispitivati niti zahtevati razloge opravdanosti zahteva. […]

17. Zakon o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 49/06, 76/11 i 89/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav (1) (Saglasnost nosioca podataka) (1) Kontrolor može obrađivati lične podatke uz saglasnost nosioca podataka.

Član 6. (Pravo na obradu ličnih podataka bez saglasnosti nosioca podataka)

Kontrolor može obrađivati podatke, bez saglasnosti nosioca podataka, ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

a) ako vrši obradu ličnih podataka u skladu sa zakonom ili je obrada neophodna da bi se ispunile nadležnosti utvrđene zakonom;

b) ako je neophodno da nosilac podataka na vlastiti zahtjev pristupi pregovorima o ugovornom odnosu ili da se ispune obaveze koje su dogovorene s kontrolorom;

c) ako je neophodno da se zaštite vitalni interesi nosioca podataka mora se bez odgađanja pribaviti saglasnost nosioca podataka ili se mora prekinuti obrada podataka, a prikupljeni podaci moraju se uništiti;

d) ako je obrada ličnih podataka potrebna za ispunjenje zadatka koji se izvršava u javnom interesu;

e) ako je neophodna zaštita zakonitih prava i interesa koje ostvaruje kontrolor ili treća strana, i ako ova obrada ličnih podataka nije u suprotnosti s pravom nosioca podatka da zaštiti vlastiti privatni i lični život;

f) ako je neophodno za izvršavanje legitimnih aktivnosti političkih stranaka, pokreta, udruženja građana, sindikalnih organizacija i vjerskih zajednica osim gdje prevladavaju interesi za osnovna prava i slobode nosioca podataka nad aktivnostima, posebno pravo na privatnost u odnosu na obradu ličnih podataka.

Član 17. st. (1)-(4) (Davanje ličnih podataka trećoj strani) (1) Kontrolor podataka ne može dati lične podatke trećoj strani prije nego što o tome obavijesti nosioca podataka. Ako nosilac podataka ne odobri davanje ličnih podataka, oni se ne mogu otkriti trećoj strani osim ako to nije u javnom interesu. (2) Kontrolor ličnih podataka ovlašten je lične podatke dati na korištenje trećoj strani na osnovu pisanog zahtjeva treće strane ako je to potrebno radi obavljanja poslova u okviru zakonom utvrđene nadležnosti ili ostvarivanja zakonitih interesa treće strane. (3) Pisani zahtjev mora sadržavati svrhu i pravnu osnovu za korištenje ličnih podataka, te vrste ličnih podataka koji se traže. (4) Zabranjeno je davanje ličnih podataka na korištenje trećoj strani za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni prema odredbama čl. 5. i 6. ovog Zakona, te ako je svrha za koju se lični podaci traže na korištenje suprotna odredbi člana 4. ovog Zakona.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na slobodu mišljenja iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda, Ustavni sud će prvo ispitati da li je osporenom odlukom došlo do kršenja apelantove slobode izražavanja zaštićene članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

22. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

23. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom postupku odbijen apelantov zahtjev za dostavljanje sporne informacije jer je sadržavala lične podatke, tj. imena i prezimena lica, ali mu je dostavljena informacija od 10. maja 2018. godine, koja je, prema utvrđenju Vrhovnog suda, istog sadržaja kao i sporna informacija i u kojoj su navedeni inicijali lica. S druge strane, apelant smatra da su nadležni organi odbili njegov zahtjev za dostavljanje sporne informacije na način koji nije predviđen odredbama ZSPI-a i bez dokaza da je to srazmjerno i neophodno u demokratskom društvu.

24. Prvo pitanje na koje treba dati odgovor pri analizi člana 10. Evropske konvencije jeste da li i u kojoj mjeri pravo na pristup informacijama pod kontrolom javne vlasti ulazi, u konkretnom slučaju, u okvir „slobode izražavanja“ iz člana 10. Evropske konvencije, te ako ulazi, da li postoji miješanje u to apelantovo pravo. Ako se zaključi da postoji miješanje, onda treba odgovoriti i na pitanje da li je to miješanje opravdano, odnosno da li je bilo u skladu sa zakonom, da li je imalo neki legitiman cilj i da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „pravo na primanje informacija se ne može tumačiti kao nametanje državi pozitivnih obaveza da prikuplja i širi informacije po vlastitom nahođenju“ (vidi Evropski sud, Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske, presuda od 8. novembra 2016. godine, predstavka broj 18030/11, tačka 156). Također, član 10. Evropske konvencije ne prenosi na pojedinca opće pravo na pristup informacijama koje su pod kontrolom javne vlasti, niti stvara obavezu za državu da takve informacije pruži pojedincu (vidi Evropski sud, Association BURESTOP 55 i ostali protiv Francuske , presuda od 1. jula 2021. godine, predstavka broj 56176/18 i dr., tačka 79; ibid, Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske, tačka 156). Međutim, obaveza može proizaći u dva slučaja: prvo, kada je otkrivanje informacija naložio sud i, drugo, u okolnostima kada je pristup informacijama instrumentalan za uživanje u pravu na slobodu izražavanja, naročito na „slobodu da se primaju i prenose informacije“ i kada odbijanje predstavlja miješanje u to pravo. Nadalje, u praksi Evropskog suda su utvrđeni i kriterijumi koje Evropski sud uzima kao relevantne pri ocjeni da li i u kojoj mjeri odbijanje pristupa informacijama predstavlja miješanje u pravo podnosioca na slobodu izražavanja. Ti kriterijumi su: a) svrha zahtjeva za pristup informacijama, b) priroda informacije koja se traži, c) uloga podnosioca i d) postojanje i dostupnost informacija (ibid, Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske, tač. 156–170). Navedenu praksu Evropskog suda podržao je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP-461/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-461/16 od 6. juna 2018. godine, tač. 22–28, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Primjenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom konkretnog postupka isticao da je slobodan novinar, da je spriječen da vrši građanski nadzor i da mu je uskraćena sloboda izražavanja. Nadalje, apelant i u apelaciji navodi da je kao novinar spriječen da informiše javnost o pitanjima od javnog značaja. MUP i sudovi nisu osporili njegov profesionalni status i pristup široj javnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je sporna informacija bila neophodne za obavljanje apelantovih profesionalnih dužnosti kao novinara (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Yuriy Chumak protiv Ukrajine, presuda od 18. marta 2021. godine, predstavka broj 23897/10, tačka 29). U pogledu prirode sporne informacije, Ustavni sud podsjeća da se ona odnosila na aktivnosti koje je MUP preduzeo u vezi s okolnostima smrti Davida Dragičevića, slučaja koji je medijski veoma praćen i koji izaziva veliko interesovanje javnosti. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je sporna informacija, po svojoj prirodi, zadovoljila test javnog interesa (idem., Yuriy Chumak, tačka 30). Konačno, Ustavni sud smatra da je i posljednji kriterijum ispunjen jer u spisu nema dokaza da sporna informacija nije postojala i bila dostupna.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka redovnog suda predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZSPI-a i ZZLP-a. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odbijanje pristupa spornoj informaciji, isključivo u dijelu koji se odnosio na lične podatke, težilo legitimnim ciljevima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, odnosno zaštiti privatnosti trećih lica navedenih u spornoj informaciji i sprečavanju otkrivanja informacija o istrazi koja je u toku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je zaštita privatnosti lica bila u središtu primijenjenih zakona, tj. ZSPI-a i ZZLP-a i konkretnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy vprotiv Finske, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 931/13, tačka 158). Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jest da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

28. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Saure protiv Njemačke podsjetio na svoje predmete u kojima je uskraćivanje zahtjeva za informacije težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih, te na elemente koje je uzeo u obzir prilikom razmatranja proporcionalnosti u tim predmetima. Ti elementi su: (i) da li su pojedinci na koje se odnosi zahtjev za informacije javne ličnosti od posebnog značaja, (ii) da li su oni sami izložili sporne informacije pomnom javnom nadzoru, (iii) stepen potencijalne/moguće štete po privatnost pojedinaca u slučaju iznošenja informacija, (iv) posljedice za djelotvorno ostvarivanje slobode izražavanja podnosioca zahtjeva, i (v) da li je podnosilac zahtjeva iznio razloge za zahtjev za informacije, kao i stepen javnog interesa u tom pitanju (vidi Evropski sud, Saure protiv Njemačke (broj 2), presuda od 28. marta 2023. godine, predstavka broj 6091/16, tačka 55. s daljnjim referencama).

29. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi odbili apelantov zahtjev za dostavljanje sporne informacije uz obrazloženje da ona sadrži lične podatke lica. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je MUP apelantu dostavio informaciju od 10. maja 2018. godine, u kojoj se nalaze isti sadržaj informacija, ali koja sadrži inicijale, a ne lične podatke lica. Razmatrajući apelantove navode, Vrhovni sud je zaključio da je u cijelosti poštovana procedura propisana ZSPI-om za odlučivanje o zahtjevu i apelantu je dostavljena informacija u formi i na način primjeren okolnostima slučaja, tj. okolnosti da istraga još uvijek nije okončana. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud izveo takav zaključak razmatrajući sve okolnosti slučaja. Naime, Vrhovni sud je uzeo u obzir da je sporna informacija sadržavala lične podatke lica, pa je ocijenio da bi objelodanjivanje tih podataka bilo na štetu lica koja su navedena u spornoj informaciji. Također, Vrhovni sud je cijenio i okolnost da se radilo o informacijama o preduzetim aktivnostima MUP-a u vezi s okolnostima smrti Davida Dragičevića, pa je zaključio da bi takva objava bila na štetu neokončanog istražnog postupka. Osim toga, Vrhovni sud je cijenio i okolnost da je apelant dostavom informacije od 10. maja 2018. godine u suštini dobio tražene informacija o preduzetim aktivnostima MUP-a u vezi s okolnostima smrti Davida Dragičevića, bez obzira na okolnost da su navedeni inicijali lica, umjesto njihovih punih imena.

30. Cijeneći navedeno u kontekstu gore navedenih kriterija, Ustavni sud primjećuje da u spisu predmeta nema, niti apelant to tvrdi, podataka za zaključak da su lica koja su navedena u spornoj informaciji javne ličnosti i da li su oni sami javnosti izložili spornu informaciju. Međutim, u situaciji kada se radilo o istrazi o okolnostima smrti Davida Dragičevića nesumnjivo je da su takve informacije mogle proizvesti posljedice u odnosu na privatnost tih lica, ali i u odnosu na istražni postupak koji nije okončan. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da je legitimno pružiti posebnu zaštitu tajnosti sudske istrage, s obzirom na ono što je u pitanju u krivičnom postupku, kako za sprovođenje pravde tako i za pravo osoba pod istragom da se smatraju nevinim. Također je ukazao da je tajnost istrage usmjerena na zaštitu, s jedne strane, interesa krivičnog postupka predviđanjem rizika od dosluha/tajnog sporazuma i opasnosti od manipuliranja ili uništavanja dokaza, a s druge strane, interesa optuženog, posebno s gledišta pretpostavke nevinosti i, općenito, njegovih ličnih odnosa i interesa. Takva tajnost je također opravdana potrebom zaštite procesa formiranja mišljenja i donošenja odluka unutar pravosuđa. (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske, presuda od 29. marta 2016. godine, predstavka broj 56925/08, tačka 68, sa referencama na drugu praksu Evropskog suda). Stoga Ustavni sud smatra da su nadležni organi i sudovi u konkretnom slučaju uživali određeno slobodno polje procjene nužnosti i obima miješanja u apelantovo pravo na pristup informacijama u odnosu na nužnost zaštite prava drugih lica i neokončanog istražnog postupka (ibid, Bédat protiv Švicarske, tačka 54). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelantu dostavljena informacija od 10. maja 2018. godine, koja je, prema navodima iz osporene odluke, bila istog sadržaja kao i sporna informacija, pa je, u suštini, apelant mogao efektivno koristiti svoju slobodu izražavanja, tj. informisati javnost o aktivnostima preduzetim u istrazi okolnosti smrti Davida Dragičevića. U pogledu posljednjeg kriterijuma, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku postupka ukazivao na javni interes u ovom slučaju, odnosno veliki interes javnosti za taj slučaj i potrebu „nadzora rada“ javne vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ti apelantovi navodi ne mogu opravdati objavljivanje ličnih podataka lica kojima se oni identifikuju u svakodnevnom životu i koja traže zaštitu po članu 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj osporene odluke u kontekstu relevantnih kriterijuma Evropskog suda koji su prethodno analizirani, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju i dao jasne i razumne odgovore na pitanje da li je odbijanje apelantovog zahtjeva za dostavljanje sporne informacije težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih. Pri tome, Vrhovni sud je iznio relevantne razloge za zaključak da su interesi pojedinaca u neotkrivanju njihovih imena i zaštita istrage u toku bili veći od interesa apelanta i javnosti za njihovo objavljivanje. Stoga Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci korespondira sa stavom Evropskog suda da član 10. Evropske konvencije ne prenosi na pojedinca opće pravo na pristup informacijama koje su pod kontrolom javne vlasti, niti stvara obavezu za državu da takve informacije pruži pojedincu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu ”.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu mišljenja

32. Apelant tvrdi da mu je prekršena sloboda mišljenja iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije jer je bez sporne informacije „onemogućen da obrazuje informisano mišljenje o radu javnih organa“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su misli i stavovi nedodirljivi sve dok nisu izraženi, te da uvjerenja postaju istinski vrijedna za lice samo onda kada ih može izraziti. Tek tada javno ispoljavanje misli i stavova može zaći u oblast slobode izražavanja ili nekog drugog prava garantovanog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4351/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 106, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju apelantu je dostavljena informacija od 10. maja 2018. godine, koja je, prema utvrđenju Vrhovnog suda, istog sadržaja kao i sporna informacija. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno „obrazovati informisano mišljenje“ o preduzetim aktivnostima javnog organa i bez ličnih podataka lica koja su navedena u njoj. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak Ustavnog suda da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ovog prava neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

33. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na slobodu izražavanja. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio zakonom predviđene pravne lijekove. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani i da nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu izražavanja.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev za dostavljanje sporne informacije jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu mišljenja iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu bilo omogućeno „obrazovati informisano mišljenje“ o preduzetim aktivnostima javnog organa, a Ustavni sud je već zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja .

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije jer je apelant koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, koje su nadležni organ i sud razmotrili i dali razloge zašto ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.