Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/24 ("Elegant House" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Nije krivična optužba
- Upravni postupak
- Porez
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3360/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-3360/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Elegant House“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elegant House“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 044472 23 U od 27. juna 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elegant House“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 044472 23 U od 27. juna 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Elegant House“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Tarik Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj S1 3 U 044472 23 U od 27. juna 2024. godine.
2. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) – Grupa za reviziju i kontrolu RC Sarajevo od 8. juna 2020. godine apelantu kao poreznom obvezniku je za određeni period utvrđen dodatni razrez PDV-a u određenom iznosu.
3. Rješenjem tužene – Odsjek za poreze RC Sarajevo od 6. augusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja od 8. juna 2020. godine.
4. Rješenjem tužene od 21. oktobra 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja od 6. augusta 2020. godine.
5. Presudom Suda BiH od 27. juna 2024. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene od 21. oktobra 2022. godine.
6. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni organ tužene kod apelanta izvršio ponovnu kontrolu PDV-a za sporni period, te sačinio zapisnik od 28. aprila 2020. godine, te mu na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio dodatni razrez porezne obaveze u određenom iznosu. Sud BiH je naveo da se dodatni razrez PDV-a sastoji od obračuna izlaznog PDV-a u određenom iznosu, te određenog iznosa na ime osporenog prava na odbitak ulaznog PDV-a, koji je apelant ranije ostvario. Naime, sud je obrazložio da je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio investitor stambeno-poslovnog objekta, da je vršio promet novoizgrađenih stanova, za što su mu isplaćene kupoprodajne cijene stanova, da nije evidentirao cjelokupan ostvareni promet, niti je izvršio obračun izlaznog PDV-a. Prema tome, sud je zaključio da je tužena pravilnom primjenom odredbi čl. 3, 4. i 17. Zakona o PDV-u utvrdila dodatni razrez poreza. Navedenim odredbama je propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja djelatnosti izvrši na teritoriji BiH (član 3. Zakona o PDV-u), da se prometom dobara smatra i prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim objektima (član 4. stav 3. Zakona o PDV-u), te da porezna obaveza nastaje isporukom dobara ili vršenjem usluge, izdavanjem fakture ili plaćanjem ili djelomičnim plaćanjem izvršenim prije izdavanja fakture (član 17. Zakona o PDV-u). Osim toga, sud je istakao da je postupkom kontrole utvrđeno da je apelant ostvario pravo na odbitak ulaznog PDV-a za nabavke namještaja, zavjesa, rasvjeta i sl., da je evidentirao i usluge advokata, kao i druge fakture koje ne sadrže podatke propisane odredbom člana 123. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Naime, sud je istakao da pored takvih faktura apelant nije posjedovao dokaze da su sporne nabavke izvršene u poslovne svrhe i za oporezivi promet, pa da je pravilno prvostepeni organ osporio apelantu pravo na odbitak ulaznog PDV-a.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i Sudom BiH, te smatra da je osporena presuda Suda BiH donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. Zakona o PDV-u, iznoseći svoje tumačenje normi materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stanovištima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proistječu iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u pogledu krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivičnopravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38; Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37; Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivičnopravnog aspekta člana 6. Evropske konvencije na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj, tako da ni krivičnopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu s iznesenim stanovištima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, objavljene na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoje odluke zasnovao na relevantnim odredbama propisa, tj. Zakona o PDV-u, koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelantu utvrđen dodatni razrez PDV-a za određeni period u određenom iznosu. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi takva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu poresku obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman