Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4012/24 (D. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Izbori
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Proporcionalnost
  • Kazna
  • Sloboda izražavanja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
  • Internet
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4012/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4012/24, rješavajući apelaciju Davora Dragičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Dragičević protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 048729 24 Iž od 1. avgusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Dragičević protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 048729 24 Iž od 1. avgusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

10. Evropske konvencije zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Davor Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Malešević, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 048729 24 Iž od 1. avgusta 2024. godine i Odluke Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-1-07-5-

798/24 od 23. jula 2024. godine.

2. Odlukom CIK-a broj 05-1-07-5-798/24 od 23. jula 2024. godine utvrđeno je da je apelant, nezavisni kandidat, odgovoran zato što je putem društvene mreže Facebook vršio preuranjenu izbornu kampanju, čime je prekršio pravila ponašanja u izbornom periodu iz člana 7.1 Izbornog zakona BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. U obrazloženju, CIK je istakao da je putem e-maila zaprimio prijavu K. P. s dokazima, a koja se odnosi na kršenje odredbe člana 7.1 Izbornog zakona BiH. U toj prijavi je navedeno da je apelant, nezavisni kandidat za gradonačelnika Banje Luke, prilikom javne rasprave, koju je prenosio uživo na društvenoj mreži Facebook, istakao svoju kandidaturu za gradonačelnika Banje Luke. CIK je istakao da je u postupku ispitivanja formalnopravne strane podneska utvrdio da je on dopušten, ali da nije podnesen na propisanom obrascu. Zbog toga je CIK taj podnesak, u smislu člana 6.2 st. 2. i 3. Izbornog zakona BiH, cijenio kao inicijativu za pokretanje postupka, te se postupak vodio po službenoj dužnosti. CIK je istakao da je navedenu inicijativu dostavio apelantu na izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje u kojem je naveo da je u zgradi Gradske uprave Banja Luka učestvovao na javnoj raspravi povodom određenih izmjena regulacionog plana. Apelant je takođe naveo da su se svi koji učestvuju u diskusiji morali predstaviti, pa se on predstavio kao član upravnog odbora udruženja građana „Pravda za Davida“ i „Put Pravde“ i da je ovjereni kandidat za gradonačelnika Banje Luke, te je sve bilo informativnog karaktera. CIK je ukazao da je odredbom člana 7.1 Izbornog zakona BiH propisano da je u periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno vođenje izborne kampanje u elektronskim, online i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Dalje je ukazano šta je propisano odredbom člana 1.1a stav (1) tačka 8) Izbornog zakona BiH kojom je definisan pojam „preuranjena kampanja“, kao i odredbom člana 9. stav (1) Pravilnika o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojom je u suštini propisana zabrana vođenja preuranjene izborne kampanje, kao i to na šta se ta zabrana odnosi. CIK je istakao da je uvidom u cjelokupan spis predmeta i dostavljeni video-link zapisa s društvene mreže Facebook utvrdio da je apelant odgovoran za kršenje člana 7.1 Izbornog zakona BiH. U vezi s tim, CIK je ukazao na navode iz video-zapisa s Facebook stranice „Pravda za Davida“: ...Takođe ono što svi hoće da sakriju, da sam nezavisni kandidat, da vas obavjestim službeno ovjeren od CIK-a za gradonačelnika Banja Luke... A vi nadam se odlazeća gradska uprava i saradnici bliski gradonačelnika smatrate i želite da ostanete upamćeni kao neko, ko je građanima Banje Luke oduzeo zeleni kutak, zelenu oazu, mjesto gdje građani, roditelji i djeca ponekad mogu da iziđu... Jedno pitanje za sve vas kao kandidat budući za gradonačelnika Banja Luke... Ovo se nikako ne odnosi na bilo koju političku partiju jer grad Banja Luka ne treba politiku, grad Banja Luka treba sposobnog nepotkupljivog gradonačelnika i njegove saradnike... Niko ni ja ni moji saradnici nije protiv bilo kakve izgradnje i protiv rušenja, mi smo samo da obezbjedite kvalitetan život u sadašnjosti i budućnosti građana Banje Luke i njihove djece i da razmišljate o tome... Imajući u vidu navedeno, CIK je istakao da je apelant putem Facebooka više puta u prenosu uživo obavijestio birače da je kandidat za gradonačelnika Banje Luke na predstojećim Lokalnim izborima 2024. godine. Takođe je istaknuto da je apelant istovremeno promovisao sebe kao kandidata, iznosio političke stavove, kritikovao političke protivnike, gradsku upravu i saradnike bliske gradonačelniku te samog gradonačelnika. CIK je zaključio da iz navedenog proizlazi da je apelant vodio preuranjenu izbornu kampanju prije zvaničnog početka izborne kampanje, a što predstavlja kršenje odredbe člana 7.1 Izbornog zakona BiH. CIK je istakao da je imajući u vidu sve prethodno izloženo te ocjenom sporne objave, na osnovu člana 6.7 stav 2. tačka 1. Izbornog zakona BiH i primjenom člana 19.9 stav 1. tačka 3. i stav 2. Izbornog zakona BiH, odlučio kao u dispozitivu odluke.

3. Rješenjem Suda BiH broj S13 12 048729 24 Iz od 1. avgusta 2024. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv odluke CIK-a. Sud BiH je u obrazloženju istakao da sporni objavljeni tekst sadrži elemente izborne kampanje u smislu iznošenja političkih stavova, kritike političkih protivnika, gradske uprave i saradnika bliskih gradonačelniku, kao i samog gradonačelnika. Sud BiH je istakao da je stoga pravilan zaključak CIK-a da objava po svom opisu i sadržaju sadrži radnje izborne kampanje, a ta promocija predstavlja preuranjenu izbornu kampanju. Sud BiH je istakao i da je odluka o visini novčane kazne pravilna i zakonita jer je izrečena zbog kršenja odredbe člana 7.1 Izbornog zakona BiH u propisanom zakonskom minimumu od 3.000,00 KM (raspon propisane kazne od 3.000,00 do 30.000,00 KM), a njome će se postići svrha kažnjavanja.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, slobode okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je izrečena kazna neosnovana jer su njegove aktivnosti na Facebooku bile usmjerene na informisanje javnosti i izražavanje stavova, a ne na vođenje izborne kampanje. Apelant je istakao da je u žalbi na odluku CIK-a naveo da su njegovi stavovi i aktivnosti u skladu s pravima na slobodu izražavanja i okupljanja, te da nisu protivni Izbornom zakonu BiH i Pravilniku. Međutim, u osporenoj odluci Sud BiH je potvrdio stav CIK-a, bez detaljnog razmatranja apelantovih argumenata. Apelant takođe ukazuje na to da je CIK zanemario činjenicu da sama prijava protiv njega nije bila uredna, te je nastavio da postupa po službenoj dužnosti donoseći odluku bez razmatranja relevantnih činjenica i dokaza koje je apelant izložio u svojoj odbrani. Apelant smatra da je takvo postupanje CIK-a stvorilo prepreke za pravično suđenje i mogućnost da se brani od optužbi koje su mu bile postavljene .

Relevantni propisi

5. Izborni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje USBiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – odluka USBiH, 54/17 – rješenje USBiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24, 24/24 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.1a tačka 8.

Značenje pojedinih izraza korišćenih u ovom zakonu:

8) “Preuranjena izborna kampanja“ je svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do perioda zvaničnog početka izborne kampanje.

Član 6.2 (1) Birač i politički subjekt čije je pravo ustanovljeno ovim zakonom povrijeđeno, može izbornoj komisiji uložiti prigovor najkasnije u roku od 72 časa od učinjene povrede, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. (2) Izborne komisije će, po saznanju za učinjenju povredu, iz svoje nadležnosti pokrenuti postupak po službenoj dužnosti protiv političkog subjekta i zaposlenog ili na drugi način angažovanog u izbornoj administraciji zbog kršenja odredaba ovog zakona. (3) Inicijativu za pokretanje postupka u smislu stava 2. ovog člana može podnijeti pravno ili fizičko lice nadležnoj izbornoj komisiji u pisanoj formi, u kojoj je obavezno navesti mjesto, vrijeme, sadržaj učinjenje povrede i učinioca. Član 6.7 (1) Kada odlučuje po službenoj dužnosti ili kada odlučuje o prigovorima i žalbama, Centralna izborna komisija BiH ima ovlaštenja da naredi izbornoj komisiji, Centru za birački spisak, centrima za brojanje ili biračkom odboru da preduzmu mjere kojima se otklanjaju utvrđene nepravilnosti. (2) Centralna izborna komisija BiH ima ovlaštenja da izrekne sljedeće sankcije:

1. novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 30.000 konvertibilnih maraka;

2. uklanjanje imena kandidata sa kandidatske liste ako se utvrdi da je kandidat lično odgovoran za povredu;

3. poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata; i

4. zabranu angažovanja određenog lica za rad na biračkom mjestu, u Centru za birački spisak, u opštinskoj izbornoj komisiji, u centrima za brojanje ili drugoj izbornoj komisiji uspostavljenoj u skladu sa članom 2.21 ovog zakona.

POGLAVLJE 7 PRAVILA PONAŠANJA U IZBORNOM PERIODU

Član 7.1 U periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno je vođenje izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Ova zabrana ne odnosi se na organizovanje zakonitih zvaničnih skupova organa i događaja političkih subjekata u svrhe koje nisu kampanja.

Član 19.9 (1) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kazniće se politički subjekt za prekršaj ako on ili njegov kandidat:

3. u suprotnosti s članom 7.1, u periodu preuranjene izborne kampanje, izvrši radnju koja se smatra vođenjem izborne kampanje;

6. Pravilnik o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu („Službeni glasnik BiH“ broj 31/24), u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. (Zabrana vođenja preuranjene izborne kampanje za političkesubjekte) (1) U periodu preuranjene izborne kampanje političkim subjektima je zabranjen svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do perioda zvaničnog početka izborne kampanje. (2) Zabrana iz stava (1) ovog člana, odnosi se na upoznavanje birača i javnosti sa programom i kandidatima političkih subjekata za predstojeće izbore. (3) Zabrana iz stava (1) ovog člana, ne odnosi se na organizovanje zakonitih zvaničnih skupova organa i događaja političkih subjekata u svrhe koje nisu kampanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione maeriae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi Pierre-

Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48−59), koji se u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi ostajući dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao sličan stav (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine, s daljnjim referencama, dostupna na www.usavnisud.ba).

9. Isto tako, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetima u kojima je takođe apelantima izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom BiH (vidi, mutatis mutandis,odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP-4647/20 od 3. marta 2021. godine i A

P-4726/22 od 23. marta 2023. godine). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da se ne radi o djelu koje je Krivičnim ili Izbornim zakonom BiH propisano kao kazneno djelo (kao i u konkretnom slučaju), da se norma kojom je propisano sankcionisanje odnosi samo na učesnike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, regulisan posebnim zakonom. Takođe, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da se, s obzirom na javni interes, ne može reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo novčane. Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu BiH regulisanje izbornog postupka i poštovanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određena lica koja učestvuju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet takve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na sprovedeni postupak. Stoga je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) U odnosu na ostale navode

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.usavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14 , tačka 58. s daljnjim referencama i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

13. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test neophodnosti koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 67).

14. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja s obzirom na to da mu je tim odlukama izrečena novčana kazna, u suštini, zbog njegove objave na društvenoj mreži Facebook. Dalje, Ustavni sud zapaža je miješanje u to pravo osporenim odlukama izvršeno zbog povrede odredbe člana 7. stav 1. Izbornog zakona BiH, kojom je propisana zabrana vođenja izborne kampanje u periodu preuranjene izborne kampanje, između ostalog, i putem društvenih mreža. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 19.9 stav 1. tačka 3. Izbornog zakona BiH propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kazniti politički subjekat ako, u suprotnosti sa članom 7.1, u periodu preuranjene izborne kampanje izvrši radnju koja se smatra vođenjem izborne kampanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH te odredbe doveli u vezu s drugim relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama (član 1.1.a stav 1. tačka 8. Izbornog zakona BiH kojim je definisan pojam „preuranjena kampanja“, kao i odredbe člana 9. stav 1. Pravilnika kojim je propisana zabrana vođenja preuranjene izborne kampanje za političke subjekte). Zatim, Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH citirali dijelove sporne apelantove objave, odnosno sadržaja koji je prenosio putem Facebook stranice, koje su doveli u vezu navedenim zakonskim odredbama, te dali jasno obrazloženje zašto smatraju da sporna objava po svom opisu i sadržaju sadrži radnje izborne kampanje koje predstavljaju preuranjenu izbornu kampanju. S obzirom na to da je u osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje dovedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud ne može zaključiti da je navedeno obrazloženje proizvoljno, tj. da nije zasnovano na relevantnim činjenicama, kako navodi apelant. U odnosu na apelantove navode da je CIK zanemario činjenicu da sama prijava protiv njega nije bila uredna, Ustavni sud zapaža da je CIK obrazložio da je sporna prijava u smislu člana 6.2 st. 2. i 3. Izbornog zakona BiH cijenjena kao inicijativa za pokretanje postupka, te da se postupak vodio po službenoj dužnosti. U odnosu na to, Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da će izborna komisija po saznanju za učinjenu povredu iz svoje nadležnosti pokrenuti postupak po službenoj dužnosti. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka s odredbama relevantnih propisa na koje su se CIK i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zasnovano na relevantnim odredbama Izbornog zakona BiH i Pravilnika.

15. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je ograničenje koje je nametnuto apelantu propisano zakonom. Izborni zakon BiH i Pravilnik su objavljeni u službenom glasniku, te su kao takvi dostupni apelantu koji je kao registrovani politički subjekat za učešće na izborima morao biti upoznat s njihovim odredbama i posljedicama nepostupanja prema odredbama tih zakonskih i podzakonskih propisa budući da oni predstavljaju lex specialis koji reguliše pitanje izbora, odnosno principa koji važe za izbore na svim nivoima vlasti.

16. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, konkretno ograničenje slobode izražavanja ispunjava i uslov „neophodnosti u demokratskom društvu“ i „proporcionalnosti legitimnom cilju“.Ustavni sud ukazuje da, kako to ističe i Evropski sud, slobodni izbori i sloboda izražavanja, a posebno sloboda političke rasprave, predstavljaju temelje svake demokratije. Ta su dva prava međusobno povezana i djeluju tako da se međusobno jačaju. U periodu koji prethodi izborima naročito je važno da mišljenja i informacije svih vrsta mogu slobodno cirkulisati (vidi Evropski sud, Orlovskaya Iskra protiv Rusije, presuda od 21. februara 2017. godine, predstavka broj 42911/08, tačka 110). Međutim, u određenim okolnostima, kako ukazuje Evropski sud, ta dva prava mogu biti suprotstavljena i može se smatrati potrebnim, u periodu prije i tokom izbora, uvesti određena ograničenja slobode izražavanja, i to onu vrstu koja obično ne bi bila prihvatljiva, kako bi se obezbijedilo „slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela“. Evropski sud priznaje da prilikom uspostavljanja ravnoteže između ta dva prava države ugovornice uživaju slobodu procjene, kao što je to generalno slučaj kada je riječ o organizaciji njihovih izbornih sistema (ibid., tačka 111). Dakle, odredbe Izbornog zakona BiH i podzakonskih akata treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom postavi izvjesna ograničenja s ciljem efikasnog i demokratskog sprovođenja izbornog procesa.

17. S druge strane, prema mišljenju Ustavnog suda, sporno ograničenje u apelantovom slučaju, suprotno apelantovom mišljenju, na apelanta ne stavlja pretjeran teret jer mu je izrečena minimalna novčana kazna u situaciji kada je proglašen odgovornim za kršenje Izbornog zakona BiH vođenjem izborne kampanje u periodu kada je to zabranjeno. Naime, sporno ograničenje je proporcionalno cilju šire društvene zajednice koje, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ima za cilj očuvanje regularnosti izbornog procesa i sprečavanje nepravilnosti i nezakonitosti u vezi s njim, a što je neosporno interes svih učesnika u izbornom procesu (kako prilikom ostvarivanja aktivnog tako i pasivnog biračkog prava) i zapravo predstavlja cilj svakog razvijenog demokratskog društva.

18. Iz navedenih razloga se apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant je takođe ukazao da mu je osporenim odlukama povrijeđena sloboda okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, nego se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Imajući u vidu činjenice predmeta, apelantove navode i svoje prethodne zaključke, Ustavni sud smatra da je razmotrio glavna pravna pitanja u predmetu, zbog čega neće posebno razmatrati apelantove navode o kršenju slobode okupljanja i udruživanja i zabrane diskriminacije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orašanin protiv Hrvatske, presuda od 21. marta 2023. godine, predstavka broj 24811/16, stav 19. s daljnjim referencama).

20. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4012/24 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio