Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3629/24 (M. Z. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Društveno vlasništvo
- Državno vlasništvo
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3629/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3629/24, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Munib Zaimović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Munib Zaimović, Munevera Halilović i Munir Zaimović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 093047 23 Gž od 21. novembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Zaimović iz Breze, Munevera Halilović iz Vogošće i Munir Zaimović iz Breze (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 30. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 093047 24 Rev od 20. juna 2024. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-351/24 od 18. aprila 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 093047 23 Gž od 21. novembra 2023. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja konačnu odluku u konkretnom slučaju.
3. Presudom Općinskog suda u Visokom od 13. septembra 2023. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretninama, bliže označenim u izreci prvostepene odluke, što je tužena (Općina Breza) dužna priznati i trpjeti da se na osnovu takve presude sporne nekretnine upišu na apelante ponaosob s dijelom od po 1/3. Apelanti su obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 21. novembra 2023. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnoknjižnom ulošku upisana općenarodna imovina s dijelom 1/1, a da je uvidom u katastarski operat tužene utvrđeno da su apelanti upisani kao posjednici s dijelom od po 1/3. Nadalje, sud je istakao da je općenarodna imovina kao oblik društvenog vlasništva, u skladu sa članom 1. Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva, prenesena na Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nosioca tog prava, odnosno da je postala državno vlasništvo čiji titular je Bosna i Hercegovina, a što slijedi i iz odluka Ustavnog suda br. U-1/11 i U-8/19. Sud je naveo da je tačno da je donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, prestala zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u državnom vlasništvu. Također, sud je ukazao da navedena zabrana nije propisana ni članom 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) koji definira mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću bez obzira na to u čijem vlasništvu se imovina nalazi. Međutim, sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o imovini kojom je odredbama lex specialis Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH zabranjeno raspolaganje. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 58. ZSP-a, a sve imajući u vidu navedenu zabranu raspolaganja imovinom u državnom vlasništvu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene jer iz stanja spisa slijedi da tužena nije vlasnica spornih nekretnina, te da bi pasivno legitimirana stranka trebala biti Bosna i Hercegovina kao vlasnica sporne nekretnine. U pogledu troškova postupka Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud za odluku o troškovima postupka dao jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud, odmjeravajući ih prema čl. 386, 395, 396. i 397. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 12. i 13. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je osporena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti navode da su savjesni posjednici još od 1815. godine, kada je spornu nekretninu zaposjeo njihov prapradjed. Apelanti smatraju da je tužena pasivno legitimirana, te da je bila obavezna da donošenjem Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva preduzme radnje radi upisa prava vlasništva na svoje ime. U vezi s tim, apelanti ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti jer su sudovi u drugim predmetima u kojima je tužena ista tužena usvajali tužbene zahtjeve (41 0 P 089778 23 Gž, 41 0 P 090130 22 Gž itd.). U konačnici, apelanti osporavaju odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebao da bude usvojen pa da za njih ne bi nastali nikakvi troškovi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, objavljene na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti navedene odluke na koje se pozivaju nisu dostavili uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati navode apelanata u tomu smjeru.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da u konkretnom slučaju nije moguće stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini koja je upisana kao općenarodna imovina jer se takva imovina nalazi pod režimom zabrane raspolaganja, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući da je tužena stranka koja nije vlasnica sporne nekretnine, kao i da je odluka o troškovima postupka donesena primjenom odgovarajućih odredbi ZPP-a i AT-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman