Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/25 (B.P.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-486/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-486/25, rješavajući apelaciju B. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. P. protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 045596 24 Kv 30 od 10. decembra 2024. godine i S1 2 K 045596 24 Krn 54 od 5. decembra 2024. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. P. protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 045596 24 Kv 30 od 10. decembra 2024. godine i S1 2 K 045596 24 Krn 54 od 5. decembra 2024. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. B. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Lejla Čović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 5. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 045596 24 Kv 30 od 10. decembra 2024. godine i S1 2 K 045596 24 Krn 54 od 5. decembra 2024. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) provodi istragu protiv E. K. i drugih osumnjičenih osoba, među kojima je i apelantica, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala te druga krivična djela. Tužilaštvo je 30. septembra 2024. godine Sudu BiH ponijelo prijedlog da apelantici odredi pritvor i izda potjernicu, koji je dopunjen podnescima od 7. i 18. novembra 2024. godine. Prijedlog i podnesci su dostavljeni apelanticinoj braniteljici.
3. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 045596 24 Krn 54 od 5. decembra 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantici odredio pritvor zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Određeno je da pritvor može trajati najduže jedan mjesec, računajući od dana apelanticinog lišenja slobode ili do drugačije odluke Suda.
4. Sud je, prije svega, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, odnosno da je postala član grupe za organizirani kriminal u smislu člana 21. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine radi počinjenja niza krivičnih djela na način opisan u prijedlogu Tužilaštva, što je obrazloženo u prvostepenom rješenju.
5. Dalje, Sud je razmotrio i postojanje posebnog razloga za određivanje pritvora propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s tim, navedeno je da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo proizlazi da je apelantica Bosnu i Hercegovinu napustila 2022. godine, nakon čega se, legalnim graničnim prijelazima, nije vraćala. Navedeno je da prilikom realizacije naredbe Suda BiH o pretresu poslovnih prostora apelantica nije zatečena na adresi vršenja pretresa niti na adresi prebivališta, što je potvrdila i njena braniteljica koju je apelantica tada imala. Dalje, navedeno je da je operativnim provjerama na terenu utvrđeno da apelantica ne boravi na prijavljenoj adresi prebivališta i da se, prema raspoloživim podacima, već duži period nalazi u inozemstvu, odnosno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (u daljnjem tekstu: UAE). Sud je cijenio da je Tužilaštvo u više navrata apelanticu pozivalo na ispitivanje i da je pritom imalo u vidu njeno zdravstveno stanje, kao i njenu novorođenu djecu. Stoga Tužilaštvo nije ranije predlagalo određivanje mjere pritvora i raspisivanje potjernice, iako je bilo evidentno da apelantica izbjegava odazivanje na pozive Tužilaštva za ispitivanje. Sud je istakao da je apelantici ostavljen sasvim dovoljan period da uskladi svoje obaveze, posebno one vezane za novorođenu djecu, te da organizira dolazak u Bosnu i Hercegovinu radi davanja iskaza u Tužilaštvu, što ona nije učinila niti je poduzela bilo kakve radnje u tom pogledu. Stoga je sud zaključio da Tužilaštvo nije moglo apelanticu saslušati u odnosu na okolnosti krivičnog djela koje joj se stavlja na teret, te samim tim u odnosu na nju okončati istragu i donijeti konačnu tužilačku odluku. Imajući u vidu da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da apelantica nije dostupna Tužilaštvu niti drugim agencijama za provođenje zakona u Bosni i Hercegovini, sud je zaključio da postoje okolnosti koje ukazuju da se apelantica nalazi u bjekstvu.
6. Konačno, Sud je napomenuo da će nakon lišenja slobode i dovođenja pred organe gonjenja apelantica imati mogućnosti da se izjasni o prijedlogu za određivanje mjere pritvora, odnosno da će biti ispoštovano njeno pravo pristupa sudu, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da će se tom prilikom ponovo preispitati opravdanost donošenja rješenja o određivanju mjere pritvora.
7. Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 2 K 045596 24 Kv 30 od 10. decembra 2024. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanticine braniteljice izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
8. Vijeće je, suprotno žalbenim navodima, utvrdilo da se radi o zakonitom postupanju Suda BiH zato što je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, što je obrazložilo.
9. Vijeće je prilikom odlučivanja uzelo u obzir specifične životne okolnosti u kojima se apelantica nalazi i cijenilo ih u kontekstu perioda od kada je zaprimila prvi poziv za ispitivanje u svojstvu osumnjičene u julu 2024. godine, kada je Tužilaštvo uvažilo argumentaciju odbrane, zbog čega joj je sljedeći poziv za ispitivanje uputilo u novembru 2024. godine. Pri tome, Vijeće je uzelo u obzir i činjenicu, koju i odbrana u žalbi potencira, da je apelantica posredstvom branioca još u julu 2024. godine obaviještena da Tužilaštvo nije prihvatilo prijedlog da se sasluša u Ambasadi Bosne i Hercegovine u UAE. Iz toga proizlazi da je apelantica tri mjeseca bila svjesna stava Tužilaštva da je potrebno da pristupi u prostorije Tužilaštva i da bude ispitana. Vijeće je zaključilo da je apelantici ostavljen sasvim dovoljan period da uskladi svoje obaveze, posebno one vezane za novorođenu djecu, te da organizira dolazak u Bosnu i Hercegovinu i davanje iskaza u Tužilaštvu, što ona nije učinila niti je preduzela bilo kakve radnje u tom pogledu.
10. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ukazuje da ne postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s tim navodi da Sud BiH nije razmatrao argumentaciju njene odbrane da je napustila Bosnu i Hercegovinu tokom 2022. godine, kada nije imala status osumnjičenog lica. Taj status je dobila tek 12. februara 2024. godine. Stoga se njeno napuštanje Bosne i Hercegovine ni na koji način ne može cijeniti kao okolnost da se nalazi u bjekstvu. Dalje, apelantica ističe da je imala opravdane razloge da ne dođe u Bosnu i Hercegovinu. U vezi s tim, navodi da je majka dvoje djece koje je rodila 5. jula 2024. godine, te da su bebe rođene sa zdravstvenim poteškoćama, koje su detaljno opisane u medicinskoj dokumentaciji, o čemu je Tužilaštvo upoznato. Iz dostavljenog medicinskog nalaza je također bilo jasno da se apelantica ne krije, da nije u bjekstvu. Upravo zbog tog razloga je apelantica posredstvom branioca i predložila Tužilaštvu da bude saslušana u prostorijama Ambasade Bosne i Hercegovine u UAE. Time je pokazala da ni na koji način ne izbjegava saslušanje, kako je sud proizvoljno i pogrešno zaključio u osporenim rješenjima. Apelantica smatra da je sud prvostepenim i drugostepenim rješenjem povrijedio i njeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Konačno, apelantica je zatražila da joj se dodijeli odšteta u pravničnom iznosu i da joj se isplate troškovi nastali utvrđivanjem povrede prava na slobodu i sigurnost. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere, ali ga nije konkretizirala.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
l) apelacija je preuranjena;
a) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
12. Ustavni sud ističe da je prvostepenim rješenjem apelantici određen pritvor radi osiguranja njenog ispitivanja u Tužilaštvu, odnosno učestvovanja u krivičnom postupku. Također je prvostepenim rješenjem određeno da će apelantica nakon lišenja slobode imati mogućnost da se izjasni o prijedlogu za određivanje mjere pritvora, te da će se tom prilikom ponovo preispitati opravdanost donošenja rješenja o određivanju mjere pritvora. Prema tome, u konkretnom slučaju postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelantica mogla biti lišena slobode, odnosno akt koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da se apelantica zapravo nalazi na slobodi u inozemstvu, odnosno u UAE. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, pa je apelacija u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1238/21 od 23. juna 2021. godine, tačka 16. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b) U odnosu na pravo na pravično suđenje
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH kojima je apelantici (koja je nedostupna organima u Bosni i Hercegovini) određen pritvor. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelantica, odnosno da li će imati pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštovanja načela pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, općenito gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (ibid., AP-1238/21, tačka 18. s daljnjim referencama). U apelanticinom slučaju osporena rješenja ne predstavljaju odluke koje su rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantice, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, već su donesene u jednoj fazi postupka kako bi se osiguralo okončanje istrage protiv nje i donošenje tužilačke odluke. Stoga Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi koji se tiču navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjeni.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na odluku u ovom predmetu, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman