Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4878/22 (M. B.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4878/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4878/22, rješavajući apelaciju Mlađena Božovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mlađen Božović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 888452 22 Kž od 29. septembra 2022. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 888452 21 K od 6. juna 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mlađen Božović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 16. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 888452 22 Kž od 29. septembra 2022. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 K 888452 21 K od 6. juna 2022. godine.
2. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 K 888452 21 K od 6. juna 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantu je izrečena uslovna osuda od 10 mjeseci zatvora s rokom provjere od dvije godine od dana pravosnažnosti presude.
3. Opštinski sud je utvrdio da je apelant 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Fond) u Sarajevu, na način opisan u izreci presude, nakon kraće prepirke sa zaposlenicom I. L. (u daljnjem tekstu: oštećena), oštećenu verbalno vrijeđao i fizički je napao, usljed čega je oštećena zadobila lake tjelesne povrede. Sud je zaključio da je takvim apelantovim ponašanjem ugrožen građanski mir prisutnih zaposlenika u Fondu.
4. Opštinski sud je u obrazloženju naveo da je potvrđenom Optužnicom broj T09 0 KT 0068780 21 2 od 28. januara 2021. godine Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužilo apelanta zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja. Zatim je navedeno da su na glavnom pretresu provedeni dokazi optužbe saslušanjem oštećene, svjedoka S. P., V. K. i A. S.1 te vještaka medicinske struke, kao i materijalni dokazi na koje odbrana nije imala primjedbi. Na prijedlog odbrane izvedeni su dokazi saslušanja apelanta i svjedoka Z. K., T. G. i A. S.2.
5. Nakon analize provedenih dokaza, koji su u presudi detaljno interpretirani, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, sud je utvrdio da je apelant kao direktor Fonda 14. maja 2015. godine u službenim prostorijama Fonda došao u konflikt s oštećenom, tehničkom sekretarkom, u vezi s pribavljanjem i kopiranjem dokumentacije o javnoj nabavci, pri čemu je oštećena postupala u okviru svojih službenih ovlašćenja. Prema iskazu oštećene, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, apelant ju je verbalno vrijeđao, onemogućavao joj izlazak iz prostorije, optuživao je za otuđenje dokumentacije, istrgnuo joj dio dokumenata iz ruku i fizički napao guranjem i hvatanjem, usljed čega je pala i zadobila povrede. Nakon toga oštećena je pobjegla u kancelariju kolega V. K. i S. P., gdje je apelant nastavio s verbalnim napadima. Taj događaj je prijavljen policiji i Hitnoj službi.
6. Nadalje, Sud je utvrdio da fizičkom napadu nije prisustvovalo treće lice, ali da su svjedoci V. K. i S. P. neposredno nakon događaja vidjeli oštećenu uznemirenu, s vidljivim crvenilom na ruci, dok je policijski službenik – A. S.1, koji je postupao po prijavi, izjavio da je uočio crvenilo na lijevoj nadlaktici oštećene, koje je odgovaralo hvatanju rukom. Sud je utvrdio da iskazi svjedoka V. K., S. P. i A. S.1 potvrđuju navode oštećene o konfliktu i nastanku vidljivih povreda na ruci, što je zabilježeno u službenoj i medicinskoj dokumentaciji. Postojanje lakih tjelesnih povreda potvrđeno je medicinskom dokumentacijom i nalazom vještaka sudske medicine. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručne i saglasne s ostalim dokazima, te utvrdio da je apelant postupao s direktnim umišljajem, svjestan svojih radnji i njihove posljedice, pri čemu nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale njegovu krivicu.
7. Sud nije prihvatio iskaze apelanta i svjedokinje T. G., prema kojima nije došlo do fizičkog kontakta, smatrajući da nisu uvjerljivi i da svjedokinja nije imala potpuni uvid u tok događaja. Sud je naveo da je razmotrio i navode odbrane o fingiranju inkriminisanog događaja, ali ih nije prihvatio jer nisu potkrijepljeni dokazima i protive se saglasnim iskazima svjedoka i medicinskoj dokumentaciji.
8. Da je usljed navedenih radnji apelanta ugrožen građanski mir oštećene, u smislu odredbi člana 362. stav (1) KZ-a, na koje odredbe upućuje stav (2) istog člana, sud je utvrdio iz okolnosti konkretnog slučaja, odnosno radnji koje je apelant preduzimao i koje su u presudi detaljno interpretirane. Zatim je sud ocijenio da opisane okolnosti „u svakom slučaju predstavljaju ugrožavanje građanskog mira svake osobe“. Slijedom toga, sud je zaključio da su apelantove radnje, koje su obuhvatale grubo verbalno vrijeđanje, naročito drsko ponašanje i primjenu fizičke sile, ugrozile građanski mir oštećene u smislu člana 362. stav 1. KZ-a, te da je oštećena tom prilikom zadobila lake tjelesne povrede, čime je ispunjen i uslov za primjenu stava (2) člana 362. KZ-a.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 888452 22 Kž od 29. septembra 2022. godine odbijena je žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda.
10. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim braniočeve navode o drukčijoj ocjeni odlučnih činjenica. U prilog tome Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao iskaze svih svjedoka pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke i apelantovim iskazom, te da je dao jasne razloge o njihovoj ocjeni. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je izvršenje krivičnog djela dokazano budući da su svi dokazi Tužilaštva potvrdili navode iz optužnice, dok apelantov iskaz nije doveo u sumnju izvedene dokaze. Sud je zaključio da je inkriminisani događaj doveo do ugrožavanja građanskog mira više zaposlenika u prostorijama Fonda. Kantonalni sud je ocijenio da pobijana presuda nema nedostataka u smislu člana 312. stav 1. tačka k) niti člana 314. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je Tužilaštvo protiv njega podiglo optužnicu za krivično djelo nasilničkog ponašanja iako iz činjeničnog opisa ne proizlazi bitni elemenat tog djela, odnosno ugrožavanje građanskog mira. U prilog tome istakao je da se sporni događaj, prema izvedenim dokazima, odigrao isključivo između njega i oštećene, bez prisustva trećih lica, zbog čega građanski mir nije mogao biti narušen. Apelant smatra da bi takve radnje, ako bi bile dokazane, mogle predstavljati isključivo krivično djelo zlostavljanja u obavljanju službe, za koje su nadležni Tužilaštvo BiH i Sud BiH, a ne „kantonalni organi“. Uprkos tome, kako apelant ukazuje, prvostepeni sud je optužnicu prihvatio, proglasio ga krivim i izrekao mu uslovnu osudu. Apelant dalje ističe da je odbrana osporavala stvarnu nadležnost Opštinskog suda jer je u relevantno vrijeme bio direktor Fonda, odnosno službeno lice u institucijama BiH, a navodne radnje su se desile u službenim prostorijama i tokom radnog vremena. Apelant takođe navodi da je ranije protiv njega bila podignuta optužnica za druga krivična djela, koja je, po njegovim prigovorima, stavljena van snage i predmet vraćen Tužilaštvu, nakon čega je podnesena nova optužnica na identičnom činjeničnom osnovu, ali s izmijenjenom pravnom kvalifikacijom, bez jasnog obrazloženja šta je bilo s prethodnom optužnicom. Nadalje, apelant ističe da je u žalbi ukazao da je prvostepeni sud trebao da ga oslobodi optužbe zbog nedostatka bitnih elemenata krivičnog djela ili da se proglasi stvarno nenadležnim. Međutim, Kantonalni sud je u potpunosti zanemario te ključne žalbene navode i ograničio se isključivo na činjenično stanje, čime je apelantu uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Zbog svega navedenog, apelant smatra da je krivični postupak u cjelini bio nepravičan te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
Relevantni propisi
12. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17, 31/23, 58/25) u relevantnom dijelu glasi:
Član 362.
Nasilničko ponašanje (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana počini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više lica, ili je neko lice lako tjelesno ozljeđeno, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud u obrazloženju prvostepene presude dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud proveo sve relevantne dokaze, cijenio ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te obrazložio zbog čega je iskaz oštećene prihvatio kao vjerodostojan, a iskaze apelanta i pojedinih svjedoka ocijenio neuvjerljivim. Stoga se ne može zaključiti da su utvrđenja prvostepenog suda bila proizvoljna ili očigledno nerazumna. U tom pogledu, Ustavni sud posebno ukazuje da je sud jasno naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio odlučne činjenice, uključujući i postojanje konflikta između apelanta i oštećene, način njegovog ponašanja, nastanak vidljivih povreda kod oštećene i njihovu uzročno-posljedičnu vezu s apelantovim radnjama. Posebno je obrazloženo da, iako fizičkom napadu nije prisustvovalo treće lice, postojanje povreda, neposredna reakcija oštećene, iskazi svjedoka o njenom stanju nakon događaja i intervencija policije predstavljaju dovoljne i konzistentne dokaze za zaključak o postojanju krivičnog djela iz člana 362. stav (1) u vezi sa stavom (2) KZ-a.
19. Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepena presuda bila predmet kontrole Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi. U vezi s tim, Ustavni su podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud odgovorio na ključne i odlučujuće žalbene navode, posebno u pogledu ocjene dokaza, postojanja bitnih elemenata krivičnog djela i navodnih bitnih povreda postupka.
20. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi postupali isključivo po optužnici od 28. januara 2021. godine (potvrđenoj 5. februara 2021. godine), zbog čega apelantovi navodi o eventualnim ranijim optužnicama koje su stavljene van snage ili nisu bile potvrđene nisu od uticaja na konkretni postupak. Pored toga, osim navoda u apelaciji, apelant nije priložio relevantne dokaze koji bi potkrijepili tvrdnje o bilo kakvoj procesnoj nepravilnosti u tom pogledu.
21. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima o stvarnoj nenadležnosti Opštinskog suda zbog njegovog statusa službenog lica i prostora u kojem je djelo izvršeno, Ustavni sud ukazuje da za biće krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. KZ-a nije odlučno svojstvo počinioca niti prostor u kojem je djelo počinjeno, već postojanje radnji koje ugrožavaju građanski mir (stav (1)) te postojanje lakih tjelesnih povreda (stav (2)). Redovni sudovi su dali razloge zbog kojih su zaključili da su u konkretnom slučaju ta obilježja ostvarena, te Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u takvom pravnom zaključku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman