Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5097/24 (A.B.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Pravo na odbranu
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5097/24

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5097/24, rješavajući apelaciju A. B., osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. B.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog povrede apelantovog prava na odbranu.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 430415 24 Kž 2 od 15. novembra 2024. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 430415 24 Kž 2 od 15. novembra 2024. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da mu se ukine pritvor koji mu je produžen osporenom odlukom i da se pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5097/24 od 22. januara 2026. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. i 30. decembra 2024. godine i 11. decembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Navedeni odgovori su 5. februara i 16. decembra 2025. godine dostavljeni apelantovom braniocu radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo sprovodi istragu protiv apelanta zbog krivičnog djela izrade i unošenja kompjuterskih virusa iz člana 409. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u produženom trajanju, u sticaju s krivičnim djelima: kompjuterska prevara iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a, neovlašćen pristup zaštićenom kompjuteru, kompjuterskoj mreži, telekomunikacionoj mreži i elektronskoj obradi podataka iz člana 411. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ-a i ucjena iz člana 233. stav (1) KZ-a. Rješenjem Osnovnog suda od 25. aprila 2024. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). Apelantu je rješenjem Osnovnog suda od 11. septembra 2024. godine produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela i zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tač. a) i v) ZKP-a.

Osporena rješenja

6. Vijeće Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj 71 0 K 430415 24 Kv 2 od 12. novembra 2024. godine odbilo je prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor u skladu sa članom 200. stav (3) u vezi sa članom 197. stav (1) tač. a) i v) ZKP-a za tri mjeseca. Vijeće je u obrazloženju rješenja navelo da Tužilaštvo priloženim dokazima nije dokazalo da je apelant preduzeo jednu od dvije alternativne radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a niti uzročno-posljedičnu vezu između preduzete radnje i ostvarene imovinske koristi. Stoga je vijeće zaključilo da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a, te da stoga nije ispunjen opšti uslov za produženje pritvora iz člana 197. stav (1) ZKP-a.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 K 430415 24 Kž 2 od 15. novembra 2024. godine uvažena je žalba Tužilaštva, preinačeno je prvostepeno rješenje, prihvaćen je prijedlog Tužilaštva, te je apelantu produžen pritvor za još tri mjeseca zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tač. a) i v) ZKP-a. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da nije pravilan zaključak vijeća da iz priloženih dokaza ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant korišćenjem imejla sa svog kompjutera izvršio napad na računarski sistem poimenično označene bolnice i advokatske kancelarije, te drugih pravnih lica. Obrazloženo je da je apelant lažnim prikazivanjem doveo u zabludu korisnike imejlova, koji su, vjerujući da se radi o vjerodostojnom pošiljaocu, otvorili i aktivirali priloge imejl poruka koje im je apelant poslao. Time je, bez znanja i saglasnosti navedenih oštećenih, apelantu omogućeno da instalira softver na kompjuterima oštećenih, a zatim i da im pristupi i preduzme druge radnje, kao što su, između ostalog, prebacivanje fajlova i podataka i njihovo zaključavanje na kompjuterima oštećenih. Obrazloženo je da je apelant nakon toga poslao imejl poruke oštećenim i od njih tražio uplate određenih novčanih iznosa za otključavanje fajlova na njihovim kompjuterima, te da traženi iznosi prelaze iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni sud je obrazložio da navedeno proizlazi iz dokaza, prvenstveno iskaza saslušanih svjedoka i oštećenih, koji su potvrđeni i rezultatima pretresa apelantovih privremeno oduzetih kompjutera. Stoga je Vrhovni sud zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a u produženom trajanju te da se njegov psihički odnos prema djelu ogleda u namjeri pribavljanja imovinske koristi.

8. Vrhovni sud je naveo da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te da je nakon što su izvršeni pretresi njegovih pokretnih i nepokretnih stvari napustio teritoriju BiH i postao nedostupan organima gonjenja, zbog čega je za njim raspisana međunarodna potjernica. Ukazano je da se protiv apelanta u BiH vodi više krivičnih postupka, te da u tim postupcima nije ispitan u svojstvu osumnjičenog jer je bio nedostupan istražnim organima. Vrhovni sud je dalje ukazao na prirodu apelantovog posla te činjenicu da nema posebnih veza s BiH. Sve navedene okolnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na visok stepen opasnosti od apelantovog bjekstva. Vrhovni sud je ukazao da iz „analize digitalnog sadržaja“ proizlaze sadržaji koji predstavljaju pripremne radnje za izvršenje istovrsnih krivičnih djela, kao što su fajlovi označeni kao „mete“, imejl-adrese političara, advokata, nosilaca pravosudnih funkcija, pripremljene poruke koje mogu dovesti u zabludu lice kojem se šalju. Sve navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdava produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a. Vrhovni sud je obrazložio da nisu ispunjeni uslovi da se apelantu umjesto pritvora izreknu mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 184. ZKP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a. Apelant ističe da je pravilan zaključak vijeća da iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Naime, apelant tvrdi da iz obrazloženja osporenog rješenja ne proizlazi na osnovu kojih dokaza je Vrhovni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje. Osim toga, apelant tvrdi da mu nije dostavljena na izjašnjenje žalba Tužilaštva izjavljena protiv rješenja vijeća. Pri tome, ukazuje da je navedena žalba njegovom braniocu dostavljena na izjašnjenje 18. novembra 2024. godine, nakon što je Vrhovni sud donio odluku o toj žalbi.

b) Odgovori na apelaciju

10. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacijom osporava odluka Vrhovnog suda te da se neće posebno izjašnjavati o apelacionim navodima. Vrhovni sud i Tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju naveli da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom, te da nisu prekršena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, pa su, stoga, predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. tač. a) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Trajanje pritvora u istrazi

Član 200. st. (3) i (4) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. (4) Prijedlog za produženje pritvora iz stava 3. ovog člana podnosi se posredstvom prvostepenog suda, koji će prije dostavljanja spisa sa prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Srpske osumnjičenog saslušati o razlozima zbog kojih se produženje pritvora predlaže.

Podnošenje žalbe

Član 315. stav (1) (1) Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca radi davanja odgovora. Odgovor na žalbu

Član 316.

Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj strani i braniocu iz čl. 82. i 83. ovog zakona, koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavnog pretresa, dostavlja se drugostepenom sudu.

VI.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanje poštovanja garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati navode apelacije po tom pravnom osnovu.

14. Apelant je ukazao da mu nije dostavljena na izjašnjenje žalba koju je Tužilaštvo izjavilo protiv prvostepenog rješenja, dok je navedena žalba njegovom braniocu dostavljena na izjašnjenje nakon što je o toj žalbi odlučilo drugostepeno vijeće. Takođe, apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret te da je zaključak Vrhovnog suda u vezi s tim proizvoljan.

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

16. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom: […]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

17. Ustavni sud podsjeća da, kada se radi o lišavanju slobode, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora, mogućnost da pritvorenik bude saslušan, bilo lično ili putem nekog oblika zastupanja, spada među osnovne garancije postupka koje se imaju primijeniti u pitanjima lišenja slobode (vidi Evropski sud, Gilanov protiv Moldavije, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavka broj 44719/10, tačka 81). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti obezbijeđena jednakost oružja između stranaka (ibid., Gilanov protiv Moldavije, tačka 82). To praktično znači da osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na tužiočeve argumente (vidi Evropski sud, Rudenko protiv Ukrajine, presuda od 25. novembra 2010. godine, predstavka broj 5797/05, tačka 71).

18. Pojmovi „zakonit“ i „u skladu s procedurom propisanom zakonom“ korišćeni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, a to je sprečavanje da lice bude lišeno slobode na arbitraran način (vidi Evropski sud, Šaranović protiv Crne Gore, presuda od 5. marta 2019. godine, predstavka broj 31775/16, tačka 69). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Evropske konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i treba primijeniti ovlašćenja da preispita da li je postupano u skladu s tim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).

19. Apelant tvrdi da mu žalba Tužilaštva izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor za još tri mjeseca nije dostavljena na izjašnjenje, dok je njegovom braniocu dostavljena nakon što je doneseno osporeno rješenje. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz predočenih dokumenata proizlazi da apelantu nije dostavljena žalba Tužilaštva izjavljena protiv prvostepenog rješenja vijeća. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantovom braniocu žalba suprotne strane dostavljena nakon što je Vrhovni sud odlučio o žalbi, odnosno donio osporenu odluku, što proizlazi iz dostavnice koju je apelant dostavio u prilogu apelacije. Ustavni sud zapaža da se o navedenom redovni sudovi nisu posebno izjasnili u odgovoru na apelaciju, niti su osporili te apelantove tvrdnje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-

3820/22 ukazao da je: „odredbom člana 316. ZKPRS propisano da se primjerak žalbe dostavlja protivnoj strani, koja može u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu, kao i da se žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika s glavnog pretresa, dostavljaju drugostepenom sudu. Ustavni sud ističe da je svrha zakonske odredbe iz člana 316. ZKPRS da se licu osumnjičenom/optuženom za krivična djela omogući pristup sudu u vidu adekvatne odbrane kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. U suprotnom, institut odbrane bi bio sveden na puku formalnost“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3820/22 od 13. jula 2023. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba).

20. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je žalba Tužilaštva usvojena i prvostepeno rješenje o ukidanju pritvora preinačeno tako što je apelantu određen pritvor „proizlazi očigledna težina propusta redovnih sudova da dostave žalbu apelantu na izjašnjenje, naročito zbog posljedica koje je taj propust proizveo za njega“ (ibid., AP-3820/22, tačka 19). Ustavni sud smatra da u okolnostima apelantovog slučaja postupanje vijeća, koje je propustilo da u smislu čl. 315. i 316. ZKP-a apelantu dostavi žalbu radi davanja odgovora na žalbu, nije bilo „u skladu s procedurom propisanom zakonom“. Naime, apelant je takvim postupanjem lišen mogućnosti da ne samo efikasno nego uopšte ospori navode Tužilaštva i iznese kontraargumente, a takvu priliku nije imao ni apelantov branilac jer mu je žalba na izjašnjenje dostavljena nakon što je drugostepena odluka donesena i apelantu određen pritvor. Time su suštinski institut odbrane i uloga apelantovog branioca svedeni na puku formalnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ali i sopstvenu praksu, smatra da je nedostavljanjem žalbe na odgovor povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

21. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke osporeno rješenje isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku donošenja odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4863/23 od 10. jula 2025. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba), a sve kako bi se ubuduće spriječilo njihovo ponavljanje (ibid., AP-3820/22, tačka 20).

22. Nadalje, apelant smatra da se povreda njegovog prava na slobodu i bezbjednost ogleda i u tome što je redovni sud proizvoljno zaključio da postoji osnovana sumnja, što je osnovni uslov za produženje pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, nakon određenog vremena to više nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi. Prilikom odlučivanja da li lice treba pustiti na slobodu ili pritvoriti potrebno je razmotriti alternativne mjere za obezbjeđivanje pojavljivanja tog lica na suđenju. Zahtjev da se navedu „relevantni i dovoljni“ razlozi za pritvor – uz postojanost osnovane sumnje – postoji već u trenutku donošenja prve odluke o određivanju pritvora, odnosno „odmah“ nakon hapšenja (vidi Evropski sud, Surzhan i Gulyy protiv Ukrajine, presuda od 27. oktobra 2022. godine, aplikacije br. 74633/17 i 13754/18, tačka 7). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge koji idu u prilog ili protiv postojanja stvarnog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz poštovanje principa presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja slobode pojedinca i navede ih u svojim odlukama o odbijanju zahtjeva za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 204). Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući postojanje osnovane sumnje, naveo i ocijenio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku da apelantu produži pritvor za još tri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijenio iskaze oštećenih, svjedoka, ali i materijalne dokaze koji su prikupljeni u ovoj fazi krivičnog postupka (vidi tačku 7. ove odluke). Stoga se ne može zaključiti da u konkretnom slučaju ne postoje činjenice ili okolnosti koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ-a za koje se sumnjiči. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud zaključio da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao pobjeći odnosno ponoviti krivično djelo, o čemu je takođe dao relevantne i dovoljne razloge, te da je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, što u konačnici apelant i ne osporava (vidi tačku 8. ove odluke).

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u tom dijelu neosnovani.

VII.Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije u smislu povrede prava na odbranu kada apelantu nije dostavljena žalba na izjašnjenje, kako to propisuje odredba člana 316. ZKP-a, te kada je njegovom braniocu žalba dostavljena na izjašnjenje nakon što je Vrhovni sud donio odluku o toj žalbi.

25. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud, produžavajući pritvor apelantu, u osporenom rješenju dao jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i opasnosti od bjekstva i iteracijske opasnosti, uz argumente koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa, koji, nezavisno da principa pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

26. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5097/24 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio