Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1400/21 (Z. D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povrat stana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1400/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1400/21, rješavajući apelaciju Zihrete Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zihrete Delić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 018627 19 Uvp od 8. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zihreta Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 20. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 018627 19 Uvp od 8. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 018627 18 U od 10. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 1. do 14. februara 2023. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za boračko-invalidsku zaštitu, stambene poslove i integraciju raseljenih lica Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) i V. R. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 8. do 24. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 9. marta 2023. godine dostavio apelantici na izjašnjenje. Apelantica se u ostavljenom roku nije izjasnila na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Građevinska škola, u kojoj je podnosilac zahtjeva radio kao profesor, u toku 1983. godine je raspisala oglas za dodjelu dva stana, među kojima se nalazio i sporni stan. Na taj oglas se prijavio i podnosilac zahtjeva. Na konačnoj bodovnoj listi prijavljenih kandidata podnosilac zahtjeva se nalazio na trećem mjestu, pa je Građevinska škola donijela konačnu odluku o raspodjeli dva stana, kojom su stanovi dodijeljeni kandidatima na prvom i drugom mjestu bodovne liste. Podnosilac zahtjeva je protiv te konačne odluke pokrenuo spor kod nekadašnjeg Osnovnog suda udruženog rada Tuzla. Odlukom navedenog suda od 20. decembra 1984. godine djelimično je poništena bodovna lista i odluke Građevinske škole o dodjeli stanova, te naloženo Građevinskoj školi da ponovi bodovanje i raspodjelu stanova. Navedena odluka je potvrđena odlukom drugostepenog suda od 21. juna 1985. godine. Nakon što je drugostepena odluka dostavljena Građevinskoj školi, usvojena je nova konačna bodovna lista i sporni stan dodijeljen podnosiocu zahtjeva. Međutim, Građevinska škola podnosiocu zahtjeva nije izdala rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje jer se sporni stan u evidencijama stambenih organa vodio kao sredstvo drugog pravnog lica. Nakon useljenja u sporni stan, podnosilac zahtjeva je 24. decembra 1985. godine zaključio ugovor o plaćanju stanarine. Podnosilac zahtjeva je sporni stan napustio u toku 1993. godine uslijed ratnih dešavanja.

6. U toku 1997. godine u sporni stan se uselila apelantica sa članovima svoje porodice na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana, koje je donio nosilac prava raspolaganja spornim stanom, i ugovora o korištenju stana, kojeg je u svojstvu nosioca stanarskog prava apelantica zaključila 5. novembra 1997. godine.

7. Podnosilac zahtjeva je 28. maja 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed.

8. Rješenjem Službe od 30. januara 2004. godine potvrđeno je da je podnosilac zahtjeva bio korisnik spornog stana i da mu pripada pravo na povrat tog stana. Također je određeno da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana, te joj je naloženo da ga oslobodi i preda podnosiocu zahtjeva, kao i da apelantica nema pravo na alternativni smještaj (apelantica je u toku 2004. godine napustila sporni stan te je on predat podnosiocu zahtjeva). Rješenjem Ministarstva od 12. marta 2004. godine odbijene su žalbe Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) i apelantice, podnesene protiv prvostepenog rješenja.

9. Presudama Kantonalnog suda br. U-96/04 i U-105/04 od 24. marta 2005. godine odbijene su tužbe apelantice i vlasnika stana. Kantonalni sud je u obrazloženjima naveo da su upravni organi utvrdili da je podnosilac zahtjeva zaključio ugovor o plaćanju stanarine za sporni stan 24. decembra 1985. godine, te da je posljednju stanarinu izmirio u augustu 1993. godine. Kantonalni sud je također naveo da vlasnik stana, shodno članu 30. Zakona o stambenim odnosima, nikada nije pokrenuo postupak za iseljenje podnosioca zahtjeva iz spornog stana. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi zaključili da podnosiocu zahtjeva pripada pravo na povrat spornog stana u posjed jer taj stan predstavlja njegov „dom“ u skladu sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Presudama Vrhovnog suda br. Už-240/05 i Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine odbijene su žalbe apelantice i vlasnika stana podnesene protiv navedenih presuda Kantonalnog suda.

11. Odlukom Ustavnog suda broj AP-2834/09 od 30. oktobra 2012. godine usvojena je apelacija vlasnika stana i djelimično apelanticina apelacija, utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su ukinute presude Vrhovnog suda br. Už-

241/05 i Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine. Ustavni sud je ukazao da iz odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da je u slučaju nezakonitog korištenja stana deložacija bespravnog korisnika moguća u roku od tri godine (po zahtjevu stambenog organa) ili u roku od daljnjih pet godina (po zahtjevu vlasnika stana). Pri tome je Ustavni sud ukazao da isključivanje deložacije bespravnog korisnika stvara čvrst pravni i imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava. Međutim, Ustavni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan od decembra 1985. do augusta 1993. godine. To dalje znači da podnosilac zahtjeva nije neprekidno koristio sporni stan u periodu od osam godina, tako da njegov status nije jednak statusu nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su osporene odluke Vrhovnog suda zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

12. Rješenjem Službe broj 10-23-PS-1318/98 od 30. novembra 2017. godine potvrđeno je da je podnosilac zahtjeva 30. aprila 1991. godine koristio sporni stan kao svoj dom, te da mu pripada pravo na povrat tog stana. Također je utvrđeno da je apelantici kao privremenom korisniku po sili zakona prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Služba je u obrazloženju istakla da iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je podnosilac zahtjeva u posjed spornog stana ušao u jesen 1985. godine, tj. najkasnije do 15. oktobra 1985. godine. U vezi s tim, Služba je istakla da su neosnovane apelanticine tvrdnje da su navedene izjave „proizvoljne i da nemaju pravnu snagu“ kao ugovor o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine, koji potvrđuje da je podnosilac zahtjeva sporni stan koristio manje od osam godina. Naime, kako je obrazloženo, u članu I tog ugovora je navedeno da podnosilac zahtjeva „duže vremena koristi“ sporni stan. Također, Služba je ukazala da je spornim stanom 1983. godine raspolagala Građevinska škola (bivši poslodavac podnosioca zahtjeva), te da iz knjige protokola Građevinske škole proizlazi da je odluka o dodjeli spornog stana podnosiocu zahtjeva protokolirana 11. oktobra 1985. godine. Pored navedenog, Služba je ukazala da iz potvrde Komisije za razmjenu Vojna pošta Bijeljina proizlazi da je podnosilac zahtjeva razmijenjen 8. novembra 1993. godine, što ustvari predstavlja dan napuštanja spornog stana u kojem je živio.

13. Služba je dalje istakla da je pravomoćnom presudom od 11. juna 2004. godine utvrđeno da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Na osnovu toga su podnosilac zahtjeva i vlasnik stana 2009. godine zaključili ugovor o kupoprodaji tog stana. Služba je istakla kako je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan od 15. oktobra 1985. do 8. novembra 1993. godine, kada ga je napustio uslijed ratnih dešavanja. To znači, kako je navedeno, da je podnosilac zahtjeva u tom stanu živio osam godina kao u svom domu i da je imao namjeru da i dalje tu živi da nije došlo do ratnih sukoba. Služba je zaključila da se podnosilac zahtjeva, u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ima smatrati izbjeglim i raseljenim licem, koje ima pravo da se vrati u svoj dom iz 1991. godine. Također, Služba je istakla da se apelantica u sporni stan uselila na osnovu rješenja od 14. februara 1997. godine i ugovora o korištenju stana od 5. novembra 1997. godine. Stoga se ona ima smatrati privremenim korisnikom kojem je prestalo stanarsko pravo u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene.

14. Rješenjem Ministarstva broj 12/01-1-23-000011/18 od 14. novembra 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv navedenog rješenja Službe. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 018627 18 U od 10. jula 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 018627 19 Uvp od 8. januara 2021. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da je u upravnom postupku utvrđeno da je nekadašnji poslodavac podnosioca zahtjeva njemu dodijelio sporni stan 8. oktobra 1985. godine. Međutim, kako je obrazloženo, poslodavac nije izdao podnosiocu zahtjeva i rješenje o dodjeli tog stana na korištenje jer se stan u evidenciji Stambenog fonda vodio kao sredstvo drugog pravnog lica kao vlasnika stana. Vrhovni sud je ukazao da se podnosilac zahtjeva u sporni stan uselio najkasnije do 15. oktobra 1985. godine, te da je nakon useljenja, 24. decembra 1985. godine zaključio ugovor o plaćanju stanarine. U članu 1. tog ugovora je navedeno da se ugovor zaključuje jer podnosilac zahtjeva „duže vremena“ koristi sporni stan, a da vlasnik stana ne zahtijeva njegovo iseljenje.

16. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, čiju potpunost i pravilnost taj sud u smislu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) nije mogao cijeniti, proizlazi da se podnosilac zahtjeva zakonito uselio u sporni stan i da ga je koristio duže od osam godina, nakon čega ga je napustio uslijed ratnih okolnosti. Vrhovni sud je istakao da su nižestepene odluke donesene pravilnom primjenom materijalnog prava iako podnosilac zahtjeva nije imao svojstvo prijeratnog nosioca stanarskog prava. Zatim je ukazao da je podnosilac zahtjeva nakon napuštanja stana stekao svojstvo izbjeglog i raseljenog lica u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum), pa da ima pravo na povrat spornog stana shodno odredbama Zakona o prestanku primjene. Naime, kako je obrazloženo, taj stan predstavlja dom za podnosioca zahtjeva, a odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima moraju se tumačiti u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je pojasnio da ni Ustav Bosne i Hercegovine, ni Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma ne sadrže nikakve uvjete ni ograničenja u pogledu ostvarivanja prava izbjeglih i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Osim toga, sud je ukazao da se pitanja koja se tiču prava na stanovima trebaju rješavati u drugim postupcima. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je, u skladu s navedenim, u posebnom sudskom postupku rješavano pitanje stanarskog prava na spornom stanu i da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava na tom stanu. Vrhovni sud je također naglasio da vlasnik stana nije pokretao postupak iseljenja podnosioca zahtjeva. Naime, kako je navedeno, samo bi pokretanje postupka za iseljenje podnosioca zahtjeva u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima, te donošenje pravomoćnog rješenja za njegovo iseljenje moglo biti legitiman osnov za eventualno miješanje javne vlasti u pravo podnosioca zahtjeva na dom i pravo na povrat stana. Međutim, takav postupak nikada nije bio pokrenut.

17. Vrhovni sud je istakao da nije osnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-2834/09 kojom je, kako ona navodi, utvrđeno da podnosilac zahtjeva nije koristio sporni stan osam godina. Vrhovni sud je pojasnio da se ta odluka odnosi na ranije vođeni postupak, te da je njom utvrđena proizvoljnost u primjeni odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima u vezi s periodom u kojem je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je proizvoljna primjena u konkretnom postupku otklonjena utvrđivanjem tačne dužine, odnosno perioda u kojem je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan, koja u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda „još nije bila utvrđena, ni utvrđivana“.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da Vrhovni sud nije cijenio dokumente koje je dostavila uz zahtjev za vanredno preispitivanje iako predstavljaju „čvrste i tačne dokaze“ za njene navode iz zahtjeva. Apelantica je istakla da podnosilac zahtjeva uz svoj zahtjev nije priložio dokaze da je nosilac stanarskog prava ili član njegovog domaćinstva. Zatim, apelantica je istakla da u konkretnom slučaju nije postupljeno po Odluci Ustavnog suda broj AP-2834/09 od 30. oktobra 2012. godine „kojom je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva 'bespravni korisnik' spornog stana, te konstatirano da je koristio stan od decembra 1985. do augusta 1993. godine“. Dakle, kako apelantica smatra, podnosilac zahtjeva nije neprekidno koristio sporni stan u periodu od osam godina, tako da njegov status ne predstavlja status koji je jednak statusu nosioca stanarskog prava. Apelantica je navela da „ne zna na osnovu čega je utvrđeno da se podnosilac zahtjeva u sporni stan uselio najkasnije do 15. oktobra 1985. godine“ ako u ugovoru o plaćanju stanarine u članu I piše da stanarina teče od 1. decembra 1985. godine, a ugovor je potpisan 24. decembra 1985. godine. Apelantica je istakla kako joj se uskraćuje ostvarivanje prava na stan koji joj je dodijelio vlasnik stana, a podnosiocu zahtjeva se kao bespravnom korisniku daje pravo na povrat stana iako uz zahtjev nije priložen niti jedan dokument da je nosilac stanarskog prava, što je bio dužan po članu 4. Zakona o prestanku primjene.

19. Apelantica je ukazala i na „nezakonite radnje kojima su se koristili pojedinci“ u konkretnom slučaju, a ti se navodi tiču nezadovoljstva radom zaposlenika Ministarstva, izvršnog direktora vlasnika stana, te njenog punomoćnika koji ju je ranije zastupao i kojem je otkazala punomoć. Apelantica je također istakla kako je zaposlenica Službe prvo potpisala rješenje kojim se odbija kao neosnovan zahtjev podnosioca zahtjeva za povrat u posjed stana, da bi kasnije potpisala rješenje Službe od 30. novembra 2017. godine kojim se usvaja zahtjev podnosioca zahtjeva. Apelantica smatra da su sva ova lica postupala nezakonito. Također je istakla da je sudija Kantonalnog suda u pobijanoj presudi tog suda iznio „proizvoljne podatke koji su u suprotnosti s materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu“ i na taj način nije poštovao upute iz Odluke Ustavnog suda broj AP-2834/09.b)Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da apelanticina prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom.

21. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te da je shodno odredbama člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije pravilno odlučeno o pravu podnosioca zahtjeva na povrat spornog stana u posjed i prestanku apelanticinog stanarskog prava na tom stanu.

22. Ministarstvo je istaklo da postupanjem tog organa nije došlo do povrede apelanticinih prava, tj. da su pravilno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

23. Služba je istakla da ostaje pri obrazloženju iz svog rješenja, te da ni u jednom segmentu nisu povrijeđena apelanticina prava.

24. Podnosilac zahtjeva je, u suštini, istakao da je apelacija neosnovana, te da se zasniva na istoj činjenici koju je apelantica isticala tokom postupka. Naime, podnosilac zahtjeva je ukazao kako apelantica uporno tvrdi da je Ustavni sud u ranijoj odluci utvrdio da podnosilac zahtjeva nije koristio sporni stan duže od osam godina, tj. da je Ustavni sud utvrdio činjenično stanje drugačije nego što je to u konkretnom postupku, što nije ni uloga niti zadatak Ustavnog suda.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 4. st. 1. i 4. Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev treba da sadrži:

1.podatke o stanu;

2.dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva;

3.datum kad se nosilac stanarskog prava namjerava vratiti u stan, ali ne kasnije od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva i

4.podatke o boravištu nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva u vrijeme podnošenja zahtjeva.

26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. st. 2. i 7.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

27. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

Član 41. st. 2. i 4.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda. Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

VI.Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

32. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da iz odredbi člana 41. st. 2. i 4. ZUS-a proizlazi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može podnijeti zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. da Vrhovni sud ne može vršiti ocjenu dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada u konkretnom slučaju nije cijenio dokumente koje je apelantica dostavila uz svoj zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

34. Zatim, Ustavni sud zapaža da je najvažnije pitanje koje se postavlja konkretnom apelacijom to da li su u ponovnom postupku redovni sudovi i organi uprave postupili u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP-2834/09 od 30. oktobra 2012. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, insistira na tvrdnji da je Ustavni sud u toj odluci utvrdio da podnosilac zahtjeva nije koristio sporni stan osam godina. Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da utvrđuje činjenično stanje, nego je to zadatak redovnih sudova, tj. upravnih organa u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP-2834/09 jasno istakao da iz osporenih odluka proizlazi da je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan od decembra 1985. do augusta 1993. godine, na osnovu čega je Ustavni sud zaključio da ga nije neprekidno koristio u periodu od osam godina (vidi Odluku broj A

P-2834/09 od 30. oktobra 2012. godine, tačka 43, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud je svoj zaključak u toj odluci zasnovao na činjenicama koje su proizlazile iz osporenih odluka.

35. Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku pred Službom proveden dokazni postupak u kojem je učestvovala i apelantica. Ustavni sud zapaža da je Služba nakon ocjene dokaza zaključila da je podnosilac zahtjeva u sporni stan ušao najkasnije do 15. oktobra 1985. godine, te da ga je napustio 8. novembra 1993. godine uslijed ratnih dešavanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantici sporno na osnovu kojih dokaza je to utvrđeno, pogotovo u odnosu na zaključak da je podnosilac zahtjeva ušao u sporni stan najkasnije do 15. oktobra 1985. godine. Apelantica, u suštini, smatra da to iz materijalnih dokaza ne proizlazi, pogotovo ako se ima u vidu da u „ugovoru o plaćanju stanarine u članu I piše da stanarina teče od 1. decembra 1985. godine, a ugovor je potpisan 24. decembra 1985. godine“. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ako se ta ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4691/20 od 7. septembra 2022. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama, na osnovu izjava saslušanih svjedoka, zaključeno da je podnosilac zahtjeva u posjed spornog stana ušao najkasnije do 15. oktobra 1985. godine, što nije nemoguće imajući u vidu da je spor, kojim je bivšem poslodavcu podnosioca zahtjeva naložena ponovna raspodjela spornog stana, okončan 21. juna 1985. godine (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su navedene izjave svjedoka dovedene u vezu sa članom I ugovora o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine, u kojem je navedeno da podnosilac zahtjeva „duže vremena koristi“ sporni stan. Također, u osporenim odlukama je ukazano i da iz knjige protokola Građevinske škole proizlazi da je „odluka o dodjeli spornog stana“ podnosiocu zahtjeva protokolirana 11. oktobra 1985. godine, što ne isključuje mogućnost ulaska u stan prije 15. oktobra 1985. godine. S obzirom na zaključak da je podnosilac stana ušao u stan „najkasnije“ 15. oktobra 1985. godine, te da ga je napustio 8. novembra 1993. godine (što proizlazi iz potvrde Komisije za razmjenu Vojna pošta Bijeljina, vidi tačku 12. ove odluke), nadležni organi i redovni sudovi su utvrdili da je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan duže od osam godina. Imajući u vidu dato obrazloženje, Ustavni sud smatra da se u ovakvim okolnostima može postaviti pitanje da li su sudovi na osnovu provedenih dokaza mogli utvrditi tačan datum ulaska podnosioca zahtjeva u posjed spornog stana, pogotovo u situaciji kada od ocjene tog pitanja zavisi da li je podnosilac zahtjeva bio u posjedu stana osam godina. Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi, primjenjujući načelo slobodne ocjene dokaza, prekoračili svoje ovlaštenje i postupili proizvoljno. Dakle, u konkretnom slučaju nadležni organi i redovni sudovi su dali obrazloženje zbog čega polaze od toga da je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan duže od osam godina, pa Ustavni sud, s obzirom na svoje nadležnosti, prihvaća takvu odluku.

36. Ustavni sud naglašava da podnosilac zahtjeva prvobitno nije zasnovao odnos koji je potreban da bi se konstatiralo da je imao pravo na stjecanje spornog stana, tj. nije imao status nosioca stanarskog prava, već ga je dobio na korištenje uz obavezu plaćanja naknade, tj. stanarine. Dakle, imao je status sličan zakupcu. Međutim, ono što je Ustavni sud opredijelilo za donošenje ove odluke je pitanje da li je podnosilac zahtjeva svoje pravo stekao na drugi način, odnosno da li je koristio taj stan osam godina i na taj način stekao pravo slično stanarskom (vidi Odluku broj AP-3559/12 od 17. juna 2015. godine, tačka 35). Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2834/09 od 30. oktobra 2012. godine, na koju se poziva apelantica, konstatirao da je podnosilac zahtjeva „bespravni korisnik“ spornog stana (vidi tačku 43. navedene odluke). U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da iz odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da je u slučaju nezakonitog korištenja stana deložacija bespravnog korisnika moguća u roku od tri godine (od stambenih organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Stoga, imajući uvidu da je u osporenim odlukama, nakon ocjene dokaza u ponovljenom postupku, utvrđeno da je podnosilac zahtjeva sporni stan koristio u periodu od 15. oktobra 1985. do 8. novembra 1993. godine, a o čemu Ustavni sud ne može raspravljati, niti može dovoditi u pitanje ocjenu izvedenih dokaza (osim ukoliko ne proizlazi da je očigledno proizvoljna, što u konkretnom slučaju nije utvrdio), slijedi da je podnosilac zahtjeva dokazao da je bio u posjedu navedenog stana osam godina i time stekao pravni i imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava.

37. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju detaljno i jasno obrazloženo zašto su upravni organi i redovni sudovi zaključili da sporni stan predstavlja dom za podnosioca zahtjeva, te da je podnosilac zahtjeva stekao status izbjeglog i raseljenog lica nakon napuštanja tog stana. Također, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo da se odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima moraju tumačiti u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, pri čemu je ukazano da ni Ustav Bosne i Hercegovine, ni Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma ne sadrže nikakve uvjete ni ograničenja u pogledu ostvarivanja prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da „sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove“. Ustavni sud podsjeća i da je identična odredba sadržana u članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak povrata stanova reguliran Zakonom o prestanku primjene, te da je odredbama člana 3. stav 1. tog zakona propisano da „nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma“. Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti da je u Odluci broj AP-2834/09 jasno ukazao da „isključivanje deložacije bespravnog korisnika stvara čvrst pravni i imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava“ (vidi, ibid., AP-2834/09, tačka 43).

38. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku jasno utvrđeno da je podnosilac zahtjeva koristio sporni stan duže od osam godina, tj. da je protekao rok u kojem je njegovo iseljenje mogao tražiti vlasnik stana u smislu odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupljeno u skladu s Odlukom broj AP-2834/09, tj. da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Također, Ustavni sud smatra da je jasno kako je i zašto utvrđeno da je apelantica, shodno odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, privremeni korisnik spornog stana i da joj je prestalo stanarsko pravo, u čemu Ustavni sud također ne uočava proizvoljnost.

39. Na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni apelanticini navodi da su lica koja su donosila odluke postupala nezakonito zato što apelantica to nije isticala u redovnom postupku, pa te navode ne može prvi put isticati u apelaciji. Ako je smatrala da u postupanju službenih lica postoji nezakonitost, apelantica je to trebala isticati pred organima uprave i redovnim sudovima, na koji način bi omogućila da se ti organi i sudovi o tome izjasne i da to, eventualno, uzmu u obzir.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u utvrđenjima redovnih sudova nema ništa što bi se moglo ocijeniti proizvoljnim odlučivanjem bilo u odnosu na činjenice ili primjenu prava jer su sudovi dali jasne i relevantne razloge o tome da podnosilac zahtjeva ima pravo na povrat spornog stana, a da se apelantica ima smatrati privremenim korisnikom kojem je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1400/21 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio