Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/24 (Ž.K. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Protek roka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2636/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2636/24, rješavajući apelaciju Ž. K. i D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 059300 24 Gž od 19. aprila 2024. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 059300 24 Gž od 19. aprila 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. K. (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 20. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 059300 24 Gž od 19. aprila 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2636/24.
2. Prvoapelant i D. K. (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili zajedno apelanti), koje zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnijeli su 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 059300 24 Rev od 26. novembra 2024. godine kojim je odbačena kao nedopuštena njihova revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-5177/24.
3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2636/24.
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 26. novembra 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
5. U postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između njih kao prodavaca i tuženog (S. M.) kao kupca. Također, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev apelanata da se raskine navedeni ugovor.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelanti u pismenoj formi izdali specijalnu punomoć 21. maja 2013. godine kojom su ovlastili H. H. da, između ostalog, u njihovo ime potpiše i zaključi ugovor o kupoprodaji nekretnine, te da primi kupoprodajnu cijenu. Zatim, utvrđeno je da iz punomoći proizlazi da su navedenu punomoć pročitali, razumjeli njen sadržaj i da ona predstavlja njihovu stvarnu volju, te da svojim vlastoručnim potpisima na punomoći potvrđuju da je potpisuju dobrovoljno i bez prisile, prinude i pri punoj svijesti. Također, utvrđeno je da je punomoć ovjerena u javnobilježničkom uredu u Republici Hrvatskoj. Nadalje, utvrđeno je da je na osnovu navedene punomoći H. H. s tuženim zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet prodaja suvlasničkog dijela nekretnine, te da je tuženi kupoprodajnu cijenu isplatio H. H.
7. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 90. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora. Također, ukazao je da je odredbom člana 73. stav (2) tačka 4) Zakona o notarima, između ostalog, propisano da je za pravnu valjanost pravnih poslova čiji je predmet prenos ili stjecanje prava vlasništva na nekretninama potrebna notarska obrada. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot navodima apelanata, pravilno zaključio da je punomoć pravno valjana i da je sporni ugovor potpisalo ovlašteno lice, te da zbog toga sporni ugovor o kupoprodaji nije ništavan. Pri tome, istakao je da je neosnovan navod apelanata da je punomoć trebala biti notarski obrađena u Bosni i Hercegovini. Naime, ukazao je da, shodno odredbama čl. 17. i 18. Sporazuma o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima zaključenog između BiH i RH, javne isprave izdate na teritoriji jedne države imaju istu dokaznu snagu na teritoriji druge države i da ih nije potrebno ovjeravati na teritoriji države u kojoj se koriste. Osim toga, naveo je da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu tokom postupka dokazali da punomoć u originalu ne postoji, niti su od suda tražili da takve podatke pribavi službenim putem. S druge strane, ukazao je da je tuženi sudu dostavio ovjereni prepis originalne punomoći, čime je dokazao svoj navod da je za prodavce sporni ugovor zaključilo ovlašteno lice. Slijedom toga, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane navode apelanata istaknute u tom pravcu. Konačno, istakao je da apelanti svoj eventualni tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnji da im H. H. i tuženi nisu isplatili kupoprodajnu cijenu. Međutim, ukazao je da je tuženi tokom postupka dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu H. H., odnosno da je ispunio svoju obavezu iz ugovora, te da na teret tuženog ne može pasti to ukoliko je H. H. eventualno zadržao novac za sebe i nije ga uplatio apelantima.
8. Prvoapelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da punomoć nije sačinjena u skladu sa ZOO-om i Zakonom o notarima, te stoga na osnovu nje nije mogao biti zaključen sporni ugovor. Osim toga, prvoapelant se pozvao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te se pozvao i na kršenje člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka – u odnosu na drugoapelanta
12. U konkretnom slučaju drugoapelant nije podnio prvu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2024. godine, koja je konačna odluka, već je isključivo podnio drugu apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda od 26. novembra 2024. godine kojim je revizija apelanata odbačena iz formalnih razloga. Ustavni sud je uvidom u CMS nadležnog suda utvrdio da su apelanti presudu Kantonalnog suda primili 8. maja 2024. godine. Budući da je apelacija podnesena 19. decembra 2024. godine, nakon što je protekao rok za njeno podnošenje predviđen odredbom člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je drugoapelantova apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.
Dopustivost prima facie – u odnosu na prvoapelanta
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o notarima, detaljno i jasno ukazao da je u konkretnom slučaju punomoć pravno valjana i da je sporni ugovor potpisalo ovlašteno lice, te da zbog toga sporni ugovor o kupoprodaji nije ništavan, u čemu Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, prvoapelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Prvoapelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. U pogledu prvoapelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. Također, prvoapelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da prvoapelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
18. Nadalje, prvoapelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud te navode neće posebno ispitivati.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da prvoapelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao je rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman