Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/25 (O.K.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Kazna
  • Izbori
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2243/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2243/25, rješavajući apelaciju koju je podnio O. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O. K. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 051492 25 Iž od 12. marta 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O. K. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 051492 25 Iž od 12. marta 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Miroljub Radomirović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 051492 25 Iž od 12. marta 2025. godine.

2. Odlukom Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-1-

07-5-113/25 od 5. marta 2025. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, utvrđeno je da je apelant, kandidat političke stranke Stranka demokratske akcije (u daljnjem tekstu: politička stranka), vodio plaćenu izbornu kampanju u periodu preuranjene izborne kampanje, čime je prekršio pravila ponašanja u izbornom periodu, pa mu je na osnovu člana 6.7 stav (2) tačka 1) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 19.9 stav (1), tačka 23) i stav (4) navedenog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM.

3. Osporenim rješenjem Suda BiH od 12. marta 2025. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv odluke CIK-a. Sud je u obrazloženju naveo da je CIK 6. septembra 2024. godine primio inicijativu za pokretanje postupka po službenoj dužnosti koju je protiv političke stranke i apelanta podnijela „Koalicija za slobodne i poštene izbore“. Dalje, sud je naveo da je CIK proveo postupak po službenoj dužnosti u kojem je utvrdio da je sporna objava s apelantove Facebook stranice bila sponzorirana na dan 3. septembra 2024. godine, da je apelant za tu objavu platio iznos od 100,00 $, te da je u tekstu objave apelant nesporno promoviran kao kandidat političke stranke za predstojeće Lokalne izbore 2024. godine, što je bilo s ciljem utjecaja na birače i njihovu volju na predstojećim izborima. Naime, sud je naveo da fotografija s logotipom i sloganom političke stranke, kao i apelantov redni broj kao kandidata na kandidatskoj listi CIK-a, te link koji vodi na apelantovu internetsku stranicu na kojoj se nalazi njegova biografija nedvosmisleno upućuju na zaključak da je riječ o izbornoj kampanji. Pri tome, sud je ukazao da ni politička stranka, a ni apelant ne spore da je ta objava objavljena i postavljena u periodu kada je to zabranjeno.

4. Sud se pozvao na odredbe člana 1.1a stav (1) tačka 8) Izbornog zakona kojima je definiran pojam preuranjene kampanje, te na odredbe člana 7.1 Izbornog zakona kojima je, između ostalog, propisano da je u periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno vođenje izborne kampanje putem društvenih mreža. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 9. st. (1) i (2) Pravilnika o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojima je također zabranjeno vođenje izborne kampanje u periodu preuranjene kampanje. Konačno, sud se pozvao na odredbe člana 16.14 stav (3) Izbornog zakona kojima je, između ostalog, propisano da je u periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje zabranjeno vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i štampanih medija ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja. Sud je istakao da je odredbama člana 19.9 stav (1) tač. 3) i 23) Izbornog zakona propisano, između ostalog, da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kazniti politički subjekt za prekršaj ako on ili njegov kandidat vode izbornu kampanju u periodu od dana raspisivanja izbora do službenog početka izborne kampanje. Također, istakao je da je stavom (4) navedenog člana Izbornog zakona propisano da će se za prekršaj iz stava (1) kazniti i kandidat političkog subjekta novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 15.000,00 KM.

5. Sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje na povrede postupka zbog propusta da se saslušaju stranke i svjedoci i izvede veći broj materijalnih dokaza. Naime, apelant je naveo da su u konkretnom slučaju bila ispunjena obilježja bića prekršaja iz Izbornog zakona pa se nisu trebale dodatno utvrđivati činjenice na ove okolnosti budući da se utvrđuju samo činjenice koje su sporne, a apelant je tu odlučnu činjenicu učinio nespornom. Osim toga, sud je naveo da to što je apelant angažirao treće lice (M. M.) da mu vodi online kampanju, pa je propustom trećeg lica došlo do sporne objave, ne oslobađa apelanta od odgovornosti jer je on ovlastio M. M. za obavljanje tih poslova.

Apelacioni navodi

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da on nije bio odgovoran za spornu objavu koju je objavio voditelj njegove kampanje (M. M.) na društvenim mrežama. U vezi s tim, apelant ističe da „nije sporno da su ispunjena obilježja bića prekršaja iz Izbornog zakona“, ali da za taj prekršaj, imajući u vidu da je M. M. postavio spornu objavu, apelant nije odgovoran. Prema tome, apelant smatra da je CIK morao shodno relevantnim odredbama Uputstva u postupku saslušati stranke i svjedoke, te pročitati veći broj materijalnih dokaza. Taj nedostatak, kako apelant dalje navodi, nije otklonio ni Sud BiH koji je trebao u postupku saslušati stranke i svjedoke, a posebno M. M., te je trebao izvesti i druge materijalne dokaze. Smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, apelant smatra da mu je izrečenom kaznom povrijeđeno pravo na imovinu, ali te navode dalje ne obrazlaže. Relevantni propisi

7. Izborni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje US BiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – odluka USBiH, 54/17 – rješenje USBiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24, 24/24 – Ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.1a stav (1) tačka 8) Značenje pojedinih izraza korištenih u ovom zakonu:

8) „Preuranjena kampanja“ je svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do perioda zvaničnog početka izborne kampanje.

Član 6.7 stav (2) tačka 1. (2) Centralna izborna komisija BiH ima ovlaštenja da izrekne sljedeće sankcije:

1. novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 30.000 konvertibilnih maraka;

Član 7.1

U periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno je vođenje izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Ova zabrana ne odnosi se na organiziranje zakonitih zvaničnih skupova organa i događaja političkih subjekata u svrhe koje nisu kampanja.

Član 19.9 stav (1) tač. 3. i 23. i st. (4) i (6) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kaznit će se politički subjekt za prekršaj ako on ili njegov kandidat:

3. u suprotnosti s članom 7.1, u periodu preuranjene izborne kampanje, izvrši radnju koja se smatra vođenjem izborne kampanje;

23. vodi izbornu kampanju u periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje [član 16.14 stav (3)]; (4) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana kaznit će se i kandidat političkog subjekta novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 15.000,00 KM. (5) Za prekršaj iz stava (1) tačke 8., 12. i 13. ovog člana kaznit će se i lica zaposlena ili angažirana u izbornoj administraciji novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM do 3.000,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 2

1. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48−59), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi ostajući dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao sličan stav (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine, s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Isto tako, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetima u kojima je također apelantima izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP-4647/20 od 3. marta 2021. godine i AP-4726/22 od 23. marta 2023. godine). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da se ne radi o djelu koje je krivičnim ili Izbornim zakonom propisano kao krivično djelo (kao i u konkretnom slučaju), te da se norma kojom je propisano sankcioniranje odnosi samo na učesnike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, reguliran posebnim zakonom. Također, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da se, s obzirom na javni interes, ne može reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo novčane. Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu reguliranje izbornog postupka i poštovanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određena lica koja učestvuju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet takve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na provedeni postupak. Stoga je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja apelacionih navoda o kršenju prava na imovinu, u skladu s dobro ustaljenom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, prije svega potrebno utvrditi da li apelant ima imovinu. Dalje, ukoliko je odgovor na to pitanje potvrdan, potrebno je utvrditi da li je došlo do miješanja u tu imovinu i, ukoliko jest, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, odnosno da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4276/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se u ovom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu imajući u vidu da mu je u postupku izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM. Dalje, u vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su odluke koje su donesene u postupku zasnovane na relevantnim odredbama Izbornog zakona i Pravilnika i da su ti propisi jasni i dostupni, pa miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje legitimnog cilja, odnosno javnog interesa, a to je efikasno i demokratsko provođenje izbornog procesa uz poštovanje izbornih pravila.

15. Konačno, u vezi s pitanjem proporcionalnosti miješanja, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, analizirajući pitanje proporcionalnosti u odnosu na izrečenu kaznu, u predmetu Axel Springer SE i RTL Television GmbH protiv Njemačke smatrao da je značajna činjenica da je sudija od nekoliko mogućih mjera odabrao najmanje restriktivnu (vidi Evropski sud, Axel Springer SE i RTL Television GmbH protiv Njemačke, predstavka broj 51405/12, presuda od 21. septembra 2017. godine, tačka 56). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je relevantnim odredbama Izbornog zakona za konkretan prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 3.000,00 KM do 15.000,00 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je Izbornim zakonom, osim novčane, propisana i mogućnost izricanja težih kazni (uklanjanje imena kandidata s kandidatske liste i poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata). Međutim, u konkretnom slučaju apelantu nije izrečena teža sankcija propisana zakonom, već mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM (vidi suprotno, Evropski sud, Abil protiv Azerbejdžana, predstavka broj 8513/11, presuda od 5. decembra 2019. godine, tačka 67). Dovodeći činjenice ovog predmeta u vezu s navedenom praksom Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelantu izrečena najmanje restriktivna kazna, i to u iznosu koji je neznatno viši od zakonom propisanog minimuma. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da je s aspekta zaštite prava na imovinu i standarda iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obavezivanje apelanta na plaćanje kazne bilo neproporcionalno javnom interesu, odnosno da apelant na takav način snosi poseban i prekomjeran teret.

16. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/25 (O.K.) | Sudska praksa | Aktio