Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5041/25 (Š.V.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5041/25
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5041/25, rješavajući zahtjev Š. V. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Š. V. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. V. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. novembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 797681 25 Gž 2 od 21. oktobra 2025. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 797681 24 P 2 od 3. aprila 2025. godine. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti prinudno izvršenje osporene Presude Općinskog suda broj 65 0 P 797681 24 P 2 od 3. aprila 2025. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 797681 24 P 2 od 3. aprila 2025. godine naloženo je apelantici da nekretninu (u daljnjem tekstu: sporni stan) u Sarajevu, vlasništvo Dž. Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), preda tužiteljici slobodnu od ljudi i stvari, te da joj isplati štetu na ime zakupnine u iznosu od 304,50 KM, dok je preostali tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete na ime zakupnine odbijen. Također, apelantica je obavezana da nadoknadi tužiteljici troškove postupka. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica vlasništvo nad spornim stanom stekla temeljem Ugovora o doživotnom izdržavanju broj OPU-IP: 794/12 od 3. avgusta 2012. godine kojeg je zaključila sa F. D. koja je njena majka, a apelanticina nana. Dalje, sud je naveo da se tužiteljica nakon smrti F. D. uknjižila u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 797681 25 Gž 2 od 21. oktobra 2025. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz dokaza koji su izvedeni „nije se na pouzdan način moglo utvrditi da zbog prava [apelantice] na dom, tužiteljica kao vlasnica ne može ostvariti svoje pravo na posjed“. Obrazloženo je da prvostepeni sud nije bio vezan za označenu presudu Kantonalnog suda od 17. aprila 2019. godine na koju se apelantica pozivala, a u čijem obrazloženju je zaključeno da se predmetni stan ima smatrati apelanticinim domom. U vezi s tim je obrazloženo da samo izreka pravomoćne presude može vezati sud kod donošenja odluke. Stoga je ukazano da presuda na koju se apelantica poziva predstavlja samo jedan od dokaza a da se iz ostalih dokaza koje je apelantica provela samo može utvrditi da je apelantica „imala prebivalište u predmetnom stanu“ a da iz takvih dokaza ne proizilazi neupitna činjenica da je predmetni stan „jedini dom“ apelantice. U vezi s tim je obrazloženo da je apelantica bila dužna dokazati da postoje okolnosti koje sprečavaju tužiteljicu kao vlasnicu spornog stana da u skladu sa odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima traži njegovu predaju u posjed. Kako je sud ukazao, dokazima koje je predložila i izvela uključujući prethodno donesenu presudu Kantonalnog suda, apelantica nije uspjela uvjeriti sud u osnovanost tvrdnji da je sporni stan njen jedini dom.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelantica osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, te navodi da sporni stan predstavlja njen jedini dom u kojem živi od rođenja sa roditeljima, a nakon njihove smrti u spornom stanu živi sa dvoje mldb. djece. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će biti zabranjeno prinudno izvršenje osporene Presude Općinskog suda od 3. aprila 2025. godine do donošenja odluke o apelaciji.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se do donošenja odluke o apelaciji zabranilo prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 3. aprila 2025. godine kojom je, između ostalog, apelantici naloženo da sporni stan preda tužiteljici u posjed. Zahtjev za privremenu mjeru apelantica zasniva na tvrdnji da je sporni stan njen jedini dom u kojem živi od rođenja, te da trenutno u njemu živi sa dvoje mldb. djece. Ispitujući zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica u parničnom postupku, kako to proizlazi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, dokazala da je imala prebivalište u spornom stanu, ali s druge strane nije uspjela dokazati tvrdnju da sporni stan predstavlja njen jedini dom. Stoga, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima, apelanticini navodi koje je istakla u prilog donošenja privremene mjere, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman