Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1973/25 (Ž.S.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1973/25
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine , u predmetu broj AP-1973/25, rješavajući zahtjev Ž. S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ž. S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Javnoj zdravstvenoj ustanovi „Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac“ (u daljnjem tekstu: Zavod), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 200517 25 Gž 9 od 21. februara 2025. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 200517 24 V 12 od 16. januara 2025. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu i Okružnom sudu da odmah ponove vanparnični postupak zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi i omoguće da apelant bude lično saslušan pred Osnovnim sudom, te da se odloži izvršenje osporenih rješenja do okončanja ponovljenog vanparničnog postupka ili postupka pred Ustavnim sudom.
Uvodne napomene
2. Pravosnažnom presudom Okružnog suda od 27. juna 2014. godine utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti preduzeo radnje koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dvoje lica i smrt trećeg lica, čime je počinio krivično djelo teškog ubistva u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz preciziranih članova Krivičnog zakona Republike Srpske.
3. Rješenjem Okružnog suda od 27. juna 2014. godine apelantu je privremeno određen prisilni smještaj u Zavodu u trajanju od šest mjeseci.
4. Nakon toga, Osnovni sud je, odlučujući u vanparničnom postupku po prijedlozima Tužilaštva, kontinuirano donosio rješenja kojima je apelantu produžavano zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu na period od po godinu dana. Osporene odluke
5. Prvostepenim rješenjem od 16. januara 2025. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnog suda od 21. februara 2025. godine, produženo je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju od godinu dana, počevši od 12. decembra 2024. godine do 12. decembra 2025. godine. Okružni sud je u obrazloženju naveo da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (između ostalog, izvještaj Zavoda o apelantovom zdravstvenom stanju od 12. novembra 2024. godine, nalaz i mišljenje radno-okupacionog terapeuta N. R. od 24. septembra 2024. godine, nalaz i mišljenje psihologa D. A. od 19. septembra 2024. godine te podaci koje je dostavio Centar za socijalni rad Banjaluka od 26. septembra 2024. godine) proizlazi da ne postoji mogućnost apelantovog liječenja van zdravstvene ustanove. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio, između ostalog, da apelant boluje od hronične duševne bolesti, da iz izvještaja i nalaza nadležnih ljekara proizlazi da apelant nema uvid u svoju bolest i situaciju u kojoj se nalazi, a naročito da nisu otklonjeni rizici od njegovog opasnog ponašanja po sebe i po okolinu ukoliko bi se liječio van institucije. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se apelantovo liječenje nastavi u zdravstvenoj ustanovi otvorenog tipa.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud trebao da održi više ročišta i da sasluša sve vještake, a ne samo pojedine. Osim toga, navodi da sadržaj obrazloženja čine prepisani izvještaji, nalazi i mišljenja i zaključci koje sud nije cijenio, nego ih je samo prepisao. Dalje, ističe da sud „olako prihvaća nalaze i mišljenje vještaka“ koji su naveli da je apelantovo psihičko stanje bez promjena, ne postavljajući pitanje kako je to moguće uprkos „desetogodišnjem kontinuiranom psihijatrijskom liječenju“. Takođe, smatra da mu je trebalo biti omogućeno da se lično obrati sudu, ali da su odluke donesene „bez njegovog prisustva i učešća“. Apelant navodi i da je svjestan svojih postupaka, da se kaje i pokazuje volju za reintegracijom u društvo, pa stoga nije opravdana njegova trajna izolacija. Konačno, navodi da drugostepeni sud nije otklonio sve navedene propuste prvostepenog suda. Apelant u zahtjevu za privremenu mjeru, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u žalbi protiv prvostepenog rješenja, odnosno osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava u konkretnom postupku.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na sopstvenu inicijativu ili na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, da odredi svaku privremenu mjeru za koju smatra datreba da je donese u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud zapaža da apelant od Ustavnog suda traži da obaveže redovne sudove da ponove vanparnični postupak njegovog zadržavanja kao duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi, te da mu omoguće da bude lično saslušan i da se odloži izvršenje osporenih rješenja do okončanja ponovljenog postupka ili postupka pred Ustavnim sudom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o osnovanosti donošenja privremene mjere zasniva isključivo na navodima koji se tiču merituma predmeta, a ti navodi će biti razmotreni prilikom odlučivanja o apelaciji. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da argumentacijom koja se odnosi na meritum predmeta nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako je to propisanom odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu ove apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman