Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3975/24 (Z.T.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3975/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3975/24, rješavajući apelaciju Z. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. T. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 Dn 010245 24 Rev od 8. oktobra 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 024686 24 Gž od 2. augusta 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Edina Ćilimković, advokat iz Tuzle, podnio je 30. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 024686 24 Gž od 2. augusta 2024. godine. Apelant je 28. oktobra 2024. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Dn 010245 24 Rev od 8. oktobra 2024. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Živinicama – Zemljišnoknjižnog ureda od 11. juna 2018. godine uspostavljen je zemljišnoknjižni uložak prema podacima katastra, u A listu je dozvoljen upis parcele pobliže označene u izreci prvostepenog rješenja, te je u B listu dozvoljen upis prava vlasništva u korist „javno dobro put“.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 2. augusta 2024. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud u okviru projekta harmonizacije pokrenuo postupak uspostavljanja zemljišne knjige za nekretnine upisane u katastarskim općinama SP Živinice i Đurđevik. Zatim je naveo da je prvostepeni sud, u skladu s odredbom člana 67. Zakona o zemljišnim knjigama, najavio uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška javnim objavljivanjem u „Službenim novinama FBiH“ i „Službenom glasniku BiH“, u dva dnevna lista i na oglasnoj ploči suda. Također, tom objavom je pozvao sva zainteresirana lica koja polažu pravo vlasništva ili neka druga prava na nekretninama da u roku od 60 dana od dana najave svoje pravo prijave i dokažu. Zatim, naveo je da apelant nije prijavio da polaže pravo vlasništva na spornoj nekretnini u propisanom roku. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 68. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da protekom rokova iz člana 67. tog zakona zainteresirano lice može ostvariti svoja prava u redovnom sudskom postupku. Budući da apelant u konkretnom postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška nije u roku propisanom članom 67. Zakona o zemljišnim knjigama prijavio svoje pravo na spornoj nekretnini, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba nedopuštena.

4. Rješenjem Vrhovnog suda od 8. oktobra 2024. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 2. augusta 2024. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je odredbom člana 26. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) propisano da je revizija protiv pravomoćnog rješenja u drugom stepenu dopuštena samo u vanparničnom postupku u kojem se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za ekspropriranu nekretninu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dopuštena, te ju je slijedom toga odbacio u skladu s odredbom člana 247. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2. stav (2) ZVP-a.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi, u suštini, pokreću pitanje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je „pravo na sud“ uključeno u član 6. stav 1. Evropske konvencije, a jedna vrsta tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je naznačio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti žalbu, odnosno reviziju, što je primijenjeno na konkretni slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja načela pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, dao detaljne i jasne razloge da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje o apelantovoj žalbi. Također, Vrhovni sud je u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZVP-a i ZPP-a, dao jasne razloge za zaključak da je apelantova revizija nedopuštena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom te prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na dom i pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3975/24 (Z.T.) | Sudska praksa | Aktio