Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4554/23 (R. N.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4554/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4554/23, rješavajući apelaciju Radeta Novkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Novković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 064036 21 Rev od 13. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Novković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kukulje, općina Srbac, podnio je 27. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 064036 21 Rev od 13. septembra 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 064036 20 Gž 2 od 15. decembra 2020. godine. Apelant je podnescima od 13. juna 2024. godine i 9. decembra 2025. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 24. januara 2020. godine utvrđeno je da apelant ima pravo na naknadu zbog bespravnog korištenja njegove stvari od strane MG ERS Matično preduzeće AD Trebinje ZP Elektrokrajina A.D. Banjaluka PJ Elektrodistribucija Srbac (u daljnjem tekstu: tužena) u periodu od 1. avgusta 2016. do 30. aprila 2017. godine (stav I). Tužena je obavezana da apelantu preda određene betonske stubove i cement (u daljnjem tekstu: sporne stvari), detaljno opisane u izreci presude (stav II), kao i da mu po osnovu bespravnog korištenja isplati naknadu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (stav III).
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su tužena, Mjesna zajednica Lilić i Preduzeće „Nov-Produkt“ d.o.o., koje zastupa apelant kao direktor zaključili sporazum od 15. aprila 2009. godine, radi poboljšanja kvaliteta isporuke električne energije za određena domaćinstva. Dalje je ukazao da se sporazumom tužena obavezala da će izvršiti rekonstrukciju niskonaponske mreže, dok se navedeno preduzeće obavezalo omogućiti nesmetan pristup radnicima tužene stubnoj trafostanici na apelantovom zemljištu. Sud je istakao da je tužena jednostrano raskinula sporazum 11. avgusta 2013. godine, kada su njeni radnici prespojili snabdijevanje električnom energijom navedenih domaćinstava na drugu trafostanicu. Sud je istakao da je apelant potom više puta zahtijevao od tužene da mu se dio niskonaponske mreže, odnosno sporne stvari vrate ili da mu se isplati naknada na ime ulaganja u izgradnju dalekovoda. Dalje je ukazao da tužena nije osporavala tvrdnju da je apelant finansirao izgradnju niskonaponske mreže, a da je apelant dokazao da je vlasnik spornih stvari, kao i njihovu vrijednost. Imajući to u vidu, ukazao je da je usvojio tužbeni zahtjev kao u stavu II izreke, primjenom odredbe člana 6. stav l., člana 17., člana 23. stav 1., te člana 127. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, u vezi sa odredbom 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da je tužbeni zahtjev kao u st. I i III izreke usvojio primjenom odredbe člana 54. st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 134. i 219. ZOO.
4. Presudom Okružnog suda od 15. decembra 2020. godine usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su proizvodnja i isporuka električne energije i sva prava vezana za ovu djelatnost regulisana Zakonom o električnoj energiji, te je, između ostalog, ukazao na sadržaj člana 45., te člana 85. st. 1. i 4.. Dalje je naveo da ovaj zakon, kao ni Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) ne propisuju mogućnost da fizička lica učestvovanjem u izgradnji dalekovodne mreže i ulaganjem materijala stiču pravo vlasništva na dijelovima elektrodistributivne mreže. Sud je zaključio da to što je apelant dobrovoljno učestvovao u izgradnji dalekovodne mreže ne predstavlja osnov da zahtijeva povrat spornih stvari, ugrađenih u elektrodistributivnu mrežu. Također je ukazao da krajnji kupci mogu biti vlasnici vodova, uređaja, postrojenja i instalacija, ali samo ako se nalaze iza mjesta priključenja, što nije slučaj. Sud je dalje ukazao da, u skladu sa članom 7. tačka e) Opštih uslova, korisnik ima pravo na naknadu štete od elektroenergetskog preduzeća koja je prouzrokovana neosnovanom obustavom isporuke električne energije, isporukom smanjenog kvaliteta ili neopravdanim ograničenjem isporuke u skladu sa odredbama Opštih uslova i ugovorima. Dalje je istakao da, shodno odredbi člana 184. ZOO, organizacije koje vrše komunalnu ili neku drugu sličnu djelatnost od opšteg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoje usluge. Međutim, sud je istakao da apelant nije dokazao da mu je, u skladu sa ovim odredbama, načinjena šteta. Sud je dalje naveo da apelant zahtjev za naknadu temelji na računima koje je ispostavljao tuženoj nakon raskida sporazuma, a iz kojih proizlazi da su ispostavljeni za uslugu bespravnog korištenja niskonaponske mreže i uzurpiranje zemljišta. Međutim, sud je istakao da apelant nije dokazao da ima ovlaštenje za to, odnosno da mu je u skladu sa Zakonom o električnoj energiji izdata dozvola, odnosno pribavljena saglasnost regulatora, da bi se eventualno zaključilo da je vlasnik stubne i niskonaponske mreže. Okolnost da tužena nije prigovarala ispostavljenim računima ne daje osnova za zaključak da je prihvatila odgovornost i obavezu da apelantu izvrši isplatu. Sud je ukazao da bi apelant, shodno članu 85. stav 4. Zakona o električnoj energiji, imao pravo na naknadu štete pričinjene prolazom preko njegovog zemljišta, ali iz provedenih dokaza se ne može zaključiti na koji način mu je tužena pričinila štetu. U konačnici, istakao je da apelant nije dokazao u čemu se sastoji šteta pričinjena nakon raskida sporazuma, uzrok nastanka štete, niti uzročno posljedičnu vezu između uzroka i štete, a što je bio dužan u smislu člana 154. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 7. i članom 123. stav 1. ZPP.
5. Presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2022. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da elektrodistributivna mreža ne može biti u vlasništvu građana. Sud je dalje ukazao na odredbu člana 23 . stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te je istakao je da su trafostanica i dio elektrovodova za trafostanicu, kao i sporne stvari postale dio sistema niskonaponske elektrodistributivne mreže kojom upravlja i raspolaže tužena. Dalje je istakao da su sporne stvari neznatne vrijednosti u odnosu na vrijednost sistema za distribuciju električne energije. Imajući to u vidu, zaključio je da je apelantovo pravo vlasništva prestalo spajanjem stvari, te su sporne stvarni prešle u vlasništvo tužene. Sud je ukazao i da apelant nije tražio isplatu protuvrijednosti spornih stvari, već naknadu za njihovo korištenje. Imajući u vidu da je apelantovo pravo vlasništva prestalo spajanjem stvari i da je na novoj stvari nastalo vlasništvo tužene, tako da tužena za distribuciju električne energije koristi svoju, a ne apelantovu stvar, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se na osnovu odredbe člana 219. ZOO tužena obaveže na isplatu potraživanog iznosa. Također, istakao je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjene ni pretpostavke za odgovornost tužene za štetu, shodno odredbi člana 154. stav 1. ZOO. Budući da je apelantovo pravo vlasništva na spornim stvarima prestalo spajanjem stvari, sud je istakao da nisu ispunjeni ni uslovi iz odredbe člana 127. Zakona o stvarnim pravima da se usvoji vlasničkopravni zahtjev za predaju stvari. U vezi s tim, sud je istakao da je vezan činjeničnim navodima tužbe, prema kojima je ovaj zahtjev stvarnopravni zahtjev, pa se o njemu nije moglo odlučiti primjenom pravila obligacionog prava o naknadi štete. Međutim, imajući u vidu da zahtjev nije osnovan u smislu člana 127. Zakona o stvarnim pravima, u vezi sa članom 23. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, istakao je da to ne utiče na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke. Sud je dalje istakao da apelant u smislu odredbe člana 54. stav 2. ZPP nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje prava na naknadu zbog bespravnog korištenja njegove stvari, jer je u kondemnatornom zahtjevu za isplatu potraživanja sadržan i zahtjev za utvrđenje postojanja tog potraživanja, pa je tužba u tom dijelu nedozvoljena. Međutim, kako je prvostepeni sud o tom zahtjevu donio meritornu odluku, a drugostepeni sud na postojanje pravnog interesa ne pazi po službenoj dužnosti, istakao je da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je taj zahtjev odbijen.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tužena uzurpirala sporne stvari, te putem njih vrši isporuku električne energije trećim licima. Apelant tvrdi da je dokazao zakonske pretpostavke radi vraćanja stvari u smislu odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima, kao i da mu na osnovu člana 219. ZOO pripada pravo na naknadu zbog toga što ih tužena upotrebljava. U vezi s tim, ističe da Okružni i Vrhovni sud nisu primijenili navedene zakone, a da pogrešno primjenjuju Zakon o električnoj energiji i Opšte uslove. Relevantni propisi
7. Zakon o električnoj energiji (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 8/08 - Prečišćeni tekst, 34/09, 92/09 i 1/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 30. - član 45. osnovnog teksta zakona
Kada proizvođač električne energije i kupac namjeravaju zaključiti ugovor o isporuci, a nisu mogli dobiti pristup mreži, mogu izgraditi direktan vod, uz prethodno pribavljenu saglasnost Regulatora.
Član 70. st. (1) i (4) - član 85. st. (1) i (4) osnovnog teksta zakona Radi izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata izgrađenih na nekretnini koja nema direktan pristup sa javnog puta, korisnik dozvole ima pravo prolaza preko zemljišta na kome druga lica imaju pravo svojine, odnosno korišćenja.
Korisnik dozvole dužan je vlasnicima, odnosno korisnicima zemljišta iz st. 2. i 3. ovog člana da nadoknadi štetu koju pričini prolazom preko tog zemljišta.
8. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. stav (3)
Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
10. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19, 1/21 - OUS RS i 119/21 - OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS i 107/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasnička tužba na vraćanje stvari
Član 127. (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. (2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari. (3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant izvršio određena ulaganja u izgradnju dalekovodne mreže, te da je to učinio dobrovoljno. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da ima pravo na naknadu zbog bespravnog korištenja njegove stvari, da mu tužena preda sporne stvari, kao i da mu po osnovu njihovog bespravnog korištenja isplati naknadu u određenom novčanom iznosu. Međutim, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložili zaključak da, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji i Opštim uslovima, apelant po osnovu izvršenih ulaganja ne može steći pravo vlasništva na dijelovima elektrodistributivne mreže. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naročito ukazao da apelant nije tražio isplatu protuvrijednosti spornih stvari, već naknadu za njihovo korištenje. Dalje, Vrhovni sud je, primjenjujući odredbe člana 23. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, detaljno obrazložio zaključak da su sporne stvari postale dio sistema elektrodistributivne mreže kojom upravlja i raspolaže tužena, odnosno da su sporne stvari spajanjem prestale biti apelantovo vlasništvo. Imajući to u vidu, kao i sadržaj odredba člana 219. ZOO, te člana
127. Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne razloge za zaključak da nisu ispunjeni uslovi da se tužena obaveže na isplatu potraživanog iznosa na ime naknade za korištenje spornih stvari, niti da se usvoji vlasničkopravni zahtjev za predaju stvari. U ovakvom obrazloženju Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu i privatni i porodični život, dom i prepisku došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman