Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5158/24 (B. O. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5158/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5158/24, rješavajući apelacije koje su podnijeli Brigit Omerović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23),donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Brigit Omerović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 423193 23 Rsž od 11. juna 2024. godine,
Mišaela Mehmedinović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 422966 23 Rsž od 15. maja 2024. godine,
Mile Sarafijanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 423270 23 Rsž od 11. juna 2024. godine,
Muhamed Subašić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 422979 23 Rsž od 9. aprila 2024. godine,
Adis Mulaosmanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 423022 23 Rsž od 11. juna 2024. godine,
Fahrudin Kamerić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 423133 23 Rsž od 11. juna 2024. godine,
Mensud Fazlić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 422806 23 Rsž od 15. maja 2024. godine,
Nihad Mujkanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 428946 23 Rsž od 16. oktobra 2024. godine i Fuad Siočić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 428938 23 Rsž od 13. novembra 2024. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5158/24
1. Brigit Omerović (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 423193 23 Rsž od 11. juna 2024. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3616/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. septembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelanticina revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-5159/24
3. Mišaela Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 422966 23 Rsž od 15. maja 2024. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3372/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 17. septembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelanticina revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-5160/24
5. Mile Sarafijanović (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 423270 23 Rsž od 11. juna 2024. godine.
6. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3665/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 16. septembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-5171/24
7. Muhamed Subašić (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 19. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 422979 23 Rsž od 9. aprila 2024. godine.
8. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2669/24 od 19. decembra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 5. septembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-537/25
9. Adis Mulaosmanović (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 7. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 423022 23 Rsž od 11. juna 2024. godine.
10. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3616/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 10. oktobra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-538/25
11. Fahrudin Kamerić (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 7. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 423133 23 Rsž od 11. juna 2024. godine.
12. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3665/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 5. novembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-539/25
13. Mensud Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 7. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 422806 23 Rsž od 15. maja 2024. godine.
14. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3372/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 7. novembra 2024. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-2279/25
15. Nihad Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 20. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 428946 23 Rsž od 16. oktobra 2024. godine.
16. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3956/24 od 27. februara 2025. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 4. marta 2025. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-3053/25
17. Fuad Siočić (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Edin I. Hodžić, advokat iz Advokatskog društva „HEAD Legal“ d.o.o. Tuzla, podnio je 3. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 428938 23 Rsž od 13. novembra 2024. godine.
18. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-425/25 od 27. novembra 2025. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 18. marta 2025. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
19. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5158/24.
Činjenice
20. Apelanti su zaposlenici Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelanti su podnijeli tužbe protiv tuženog. Tužbenim zahtjevima su, u relevantnim dijelovima, tražili da im tuženi isplati razlike manje isplaćenog dijela plaće po osnovu prekovremenog rada i minulog rada za utuženi period, te da nadležnom penzijskom fondu za apelante uplati razliku manje uplaćenih pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: doprinosi za PIO). Apelanti su tvrdili da im tuženi u utuženom periodu nije obračunavao prekovremeni rad i minuli rad na prekovremeni rad, a shodno tome nije uplaćivao doprinose za PIO nadležnom penzijskom fondu.
21. Osporenim presudama Kantonalnog suda u relevantnim dijelovima preinačene su presude prvostepenog suda na način da su odbijeni navedeni tužbeni zahtjevi apelanata. Osim toga, u predmetima br. AP-2279/25 i AP-3053/25 preinačene su presude prvostepenog suda i u dijelu odluka o troškovima postupka tako da su ranije dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 642,22 KM i 942,40 KM sniženi na iznos od 510,43 KM i 127,31 KM. Sud je obrazložio presude navodeći da je tokom prvostepenih postupaka utvrđeno da su apelanti u utuženom periodu imali veći broj iskazanih radnih sati od mjesečnog fonda. Ukazao je da je članom 38. Zakona o radu propisano da je u slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, radnik, na zahtjev poslodavca, obavezan da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do osam sati sedmično. Dalje je ukazao da je članom 8. Pravilnika o plaćama tuženog propisano da prekovremeni rad odobrava direktor zavoda rješenjem na obrazložen prijedlog pomoćnika direktora zavoda za sektor u kojem se ukazala potreba za prekovremenim radom. Naveo je da iz navedenog proizlazi da je potrebno da postoji tuženikova posebna odluka o prekovremenom radu u svrhu obavljanja hitnih poslova i zadataka do određenog roka ili u određenom roku. Istakao je da apelanti nisu dokazali, u smislu čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da im je tuženi za veći broj ostvarenih radnih sati donio odluku o uvođenju prekovremenog rada, niti da su kod tuženog u spornom periodu postojale izuzetne okolnosti koje bi opravdale prekovremeni rad. Napomenuo je da apelanti nisu izvodili dokaze na okolnost da im je tuženi eventualno usmeno naložio prekovremeni rad i za koje situacije (radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka). Zaključio je da veći broj radnih sati koje su apelanti ostvarili nema karakter prekovremenog rada zbog kojeg bi im pripadalo pravo za povećanje plaće, minuli rad po tom osnovu i pripadajući doprinosi za PIO. Imajući u vidu zaključak da apelantima ne pripada pravo na povećanje plaće na ime prekovremenog rada, kao ni minuli rad sadržan u prekovremenom radu, zaključio je da im samim tim ne pripada pravo na uplatu doprinosa za PIO za prekovremeni rad. U odnosu na preinačene troškove postupka u predmetu broj AP-2279/25, istakao je da je apelantov konačno postignuti uspjeh u sporu 79,48% jer je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio iznos od 465,54 KM, dok mu je preinačenjem prvostepene presude ukupno dosudio iznos od 370,06 KM. Zbog toga je tom apelantu od ukupno utvrđenih troškova postupka u iznosu od 642,22 KM dosudio srazmjeran iznos troškova od 510,43 KM. U odnosu na preinačene troškove postupka u predmetu broj AP-3053/25, istakao je da je apelantov konačno postignuti uspjeh u sporu 13,51% jer je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio iznos od 2.744,50 KM, dok mu je preinačenjem prvostepene presude ukupno dosudio iznos od 370,91 KM. Zbog toga je tom apelantu od ukupno utvrđenih troškova postupka u iznosu od 942,40 KM dosudio srazmjeran iznos troškova od 127,31 KM.
Apelacioni navodi
22. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da su dokazali da su na osnovu tuženikove organizacije rada u utuženom periodu obavljali svoje radne zadatke i imali veći broj izrađenih radnih sati od mjesečnog fonda i da ta organizacija rada predstavlja tuženikov zahtjev da apelanti rade veći broj sati od punog radnog vremena. Apelanti u apelacijama br. AP-2279/25 i AP-3053/25 osporavaju odluke Kantonalnog suda i u dijelu u kojem je odlučio o troškovima postupka. Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, odluka od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
25. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i tuženikovog Pravilnika o plaćama, jasno obrazložio da apelanti nisu dokazali da ostvareni višak radnih sati u odnosu na puno radno vrijeme predstavlja prekovremeni rad, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2446/24 od 24. oktobra 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
28. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman