Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3441/23 (D.R.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3441/23
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3441/23, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 106073 22 Kž od 7. juna 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Milenko Zelenović, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 106073 22 Kž od 7. juna 2023. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 106073 19 K od 9. septembra 2022. godine. Dopisom od 9. septembra 2024. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere, odnosno da Ustavni sud odgodi izvršenje pravosnažne presude.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku. Apelantu su 20. juna 2025. godine poslati odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 106073 19 od 9. septembra 2022. godine apelant i još 11 lica proglašeni su krivim zbog toga što su na način opisan u presudi učestvovali u tuči u kojoj je jedno lice lišeno života, čime su počinili krivično djelo iz člana 135. stav
1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), te je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
5. Nakon veoma obimnog postupka Osnovni sud je utvrdio da je do povređivanja oštećenog A. P. došlo na parking prostoru hotela S. S. nasilnim putem i uz upotrebu oruđa u vidu palica, šipki, drvenih motki tokom tuče navijača fudbalskog kluba „Partizan“ (u daljnjem tekstu: FK „Partizan“) i fudbalskog kluba „Crvena zvezda“ (u daljnjem tekstu: FK „Crvena zvezda“). Na osnovu nalaza obdukcije A. P. i nalaza vještačenja sud je izveo zaključak o nasilnom povređivanju A. P. prilikom tuče, usljed čega je nastupila smrt. Sud je dalje utvrdio da su se svi optuženi rasporedili u dvije grupe, od kojih su poimenično navedena lica bila u „vidnoj grupi“ na parkingu hotela, dok su se ostali, uključujući i apelanta, po dogovoru sakrili u nezavršeni dio hotela. Na tu lokaciju su došli po prethodnom dogovoru kao navijači FK „Crvena zvezda“ radi dogovorene tuče s navijačima FK „Partizan“, te donijeli i podijelili drvene palice, motke i drugo, a jedno lice je nosilo i zapalilo baklju. Osnovni sud je zaključio da niko od optuženih nije ostao van tuče i nije davao inicijativu za smirivanje ili razdvajanje učesnika tuče. Sud je dalje utvrdio da je motiv dogovorene tuče bio taj što su navijači FK „Partizan“ precrtali grafit FK „Crvena zvezda“ na zgradi, zbog čega je navijač FK „Partizan“ navijaču FK „Crvena zvezda“ udario šamar. Zbog navedenog su se pripadnici tih navijačkih grupa međusobno tražili i okupljali, te konačno odredili lokaciju gdje će se sastati. Na osnovu prihvaćenih odlučnih dijelova iskaza koje su optuženi N. P., N. M., M. M., B. R. i M. L. dali u svojstvu osumnjičenih tokom istrage sud je utvrdio tok događaja, dinamiku itd. Navedeni optuženi su u svojstvu osumnjičenih svjedočili o sopstvenom prisustvu na označenoj lokaciji i o prisustvu i ulogama svih optuženih, uključujući i apelanta. Te iskaze sud je doveo u vezu s prihvaćenim odlučnim dijelovima iskaza svjedoka navijača FK „Partizan“, čija imena navodi. Sud je zaključio da su ti iskazi u potpunoj saglasnosti kako u pogledu motiva, dogovora za međusobnu tuču, njenu lokaciju, tako i u pogledu oruđa koja su u njoj pripremljena i korišćena.
6. Nadalje, sud je naveo iskaze svjedoka S. P. (navijač FK „Partizan“, optužen u drugom krivičnom postupku povodom istog događaja) i svjedoka M. . (isto navijač FK „Partizan“, optužen u drugom predmetu) koji su takođe opisivali ko je od optuženih bio prisutan, za koga su saznali da se tu nalazio, mada ne u pogledu svih lica poimenično. Sud je dakle zaključio da se dinamika događaja, opisana s dvije strane, preklapa i tako sklapa u cjelovitu sliku, s obzirom na to da su na identičan način opisivali događaj, ali posmatrano sa suprotstavljenih strana učesnika. Osnovni sud je takođe naveo da je dinamika događaja objektivizirana pregledanim snimcima video nadzora. Nadalje, opet dovođenjem iskaza optuženih iz istrage u vezu s iskazima ostalih svjedoka sud je utvrdio da niko od optuženih nije ostao „van tuče“, niti je pokušao da spriječi tuču ili razdvoji učesnike i slično. Sud je zaključio da između optuženih, tuče koja se dogodila na označenom mjestu i vremenu i smrtno stradalog A. P. postoji prostorno-vremenska povezanost i, u krivičnopravnom smislu, forma jedinstvenog događaja. Na osnovu svih činjenica koje je interpretirao, te prihvatio u odlučnim dijelovima Osnovni sud je zaključio da su optuženi svojim aktivnim djelovanjem, kako neposredno fizički tako i psihički, svako pojedinačno i u međusobnom svjesnom djelovanju, doprinijeli da jedno lice bude lišeno života, čime su počinili krivično djelo za koje su optuženi.
7. Osnovni sud je ukazao da su odbrane optuženih ustrajavale na navodima da optuženi nisu počinili krivično djelo, odnosno da nisu učestvovali u opisanom događaju. Nadalje, sud je naveo dokaze koje je optužba izvela na glavnom pretresu. Kako je Osnovni sud istakao, Tužilaštvo je dodatno kao dokaz provelo čitanje iskaza osumnjičenih iz istrage, kasnije optuženih, N. P., N. M., M. M., B. R. i M. L. Ovo je predloženo i sprovedeno u fazi glavnog pretresa zbog toga što su se odbrane optuženih koristile zakonskim pravom da se na glavnom pretresu brane ćutanjem. Prigovore branilaca koji su se protivili prijedlogu da se iskazi navedenih osumnjičenih, odnosno optuženih pročitaju na glavnom pretresu Osnovni sud je odbio u skladu s odredbom iz člana 288. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). U nastavku presude Osnovni sud je otklonio i dilemu u pogledu korišćenja izjava osumnjičenih (kasnije optuženih) iz istrage, odnosno mogućnosti da se te izjave koriste i vrednuju isto kao i svi ostali dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi s drugim dokazima. U vezi s tim, Osnovni sud je zauzeo stav da se izjave osumnjičenih date tokom istrage, nakon što su se za to stekli kumulativni zakonski uslovi, mogu koristiti kao dokazi (iskazi svjedoka) u punom kapacitetu kako u odnosu na konkretnog optuženog, koji je dao iskaz kao osumnjičeni, tako i u odnosu na druge činjenice koje se iz tog iskaza svjedoka mogu utvrditi. Pri tome je naglašeno da se taj dokaz treba cijeniti kako pojedinačno tako i dovođenjem u vezu s drugim dokazima. Sud je taj zaključak izveo na osnovu odredbe člana 143. stav 2. tačka v) ZKP-a s obzirom na to da su tada osumnjičeni upozoreni i prihvatili, što potvrđuju njihovi potpisi na zapisnicima iz istrage, da njihov iskaz bude dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti pročitan i korišćen u smislu člana 288. stav 3. ZKP-a. Navedena odredba člana 288. stav 3. ZKP-a, kako je obrazloženo, određuje koji se to kumulativni uslovi imaju steći da bi se koristio iskaz osumnjičenih. Osnovni sud je zaključio da procesne norme ZKP-a niti jednom odredbom ne ograničavaju korišćenje tog dokaza samo u odnosu na onog osumnjičenog čiji je iskaz u pitanju, nego uopšte određuju da se ti iskazi mogu koristiti po odluci suda, o čemu je Osnovni sud i donio odluku.
8. Takođe, Osnovni sud je odbio izjavljene prigovore odbrane optuženih da se radi o povredi redoslijeda izvođenja dokaza na glavnom pretresu. Osnovni sud je naveo da je optužba tek nakon stava odbrane optuženih da će se braniti ćutanjem u fazi glavnog pretresa stekla pravo da u dokaze uvrsti i iskaze optuženih koji su u toku istrage dati u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ZKP-a. Sud je ukazao na odredbu iz člana 291. ZKP-a kojom je strankama dozvoljeno da dopune dokazni postupak. Dakle, upravo je odlukom odbrana optuženih da će se na glavnom pretresu braniti ćutanjem tužilac iskoristio zakonsko pravo da kao dokaze koristi iskaze osumnjičenih iz istrage, slijedom čega je u skladu s odredbom iz člana 276. stav 2. ZKP-a sud, u interesu pravde, i dozvolio odstupanje od redoslijeda izvođenja dokaza na glavnom pretresu. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da se koristio i zakonskim pravom iz odredbe člana 277. stav 3. ZKP-a da kontroliše način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza i da pri tome vodi računa da ispitivanje i izvođenje dokaza budu efikasni za utvrđivanje istine i da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena zarad očuvanja procesne discipline. Stoga je, cijeneći složenost konkretnog krivičnog predmeta i interese pravde, Osnovni sud cijenio neosnovanim prigovore odbrana optuženih koji su bili usmjereni na redoslijed u izvođenju i kontroli izvođenja dokaza.
9. Okružni sud je Presudom broj 80 0 K 106073 22 Kž od 7. juna 2023. godine odbio žalbu apelanta i ostalih optuženih, kao i žalbu Tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani prigovori da se presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnovati – iskazima optuženih iz istrage. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 288. stav 3. ZKP-a kada je dozvolio da se ti iskazi pročitaju. Obrazloženo je da su osumnjičeni upozoreni, te su prihvatili, a što proizlazi iz zapisnika koje su potpisali, da ako svoj iskaz daju u prisustvu branioca, da je takav njihov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu.
10. Nadalje, u odnosu na navode da je Okružni sud postupio suprotno članu 276. stav 2. KZ-a kada je dozvolio tužiocu da izjave optuženih izvede na glavnom pretresu nakon izvođenja dokaza odbrane, Okružni sud je zaključio da raspored izvođenja dokaza nije uticao na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kako je i Osnovni sud naveo, ne može se od tužioca očekivati da mu unaprijed bude poznato da će se optuženi braniti ćutanjem, pa da već u fazi optuženja predloži čitanje njihovih iskaza iz istražnog postupka. Pravo na iznošenje odbrane pripada isključivo optuženom kao jedno od njegovih osnovnih prava koje ima tokom postupka. U situaciji kada optuženi odluči da iznese svoju odbranu na glavnom pretresu, u okviru dokaza odbrane, onda se tada pruža i prilika tužiocu da, ukoliko se za to ukaže potreba, koristi njegov iskaz iz istrage.
11. Nadalje, Okružni sud je razmotrio žalbeni navod apelanta (i još dvojice optuženih) da su činjenični zaključci prvostepenog suda u odnosu na njega (njih) pogrešni s obzirom na to da su rezultat nezakonito pribavljenih dokaza. Odbrana je tvrdila da niti jedan od izvedenih dokaza ne ukazuje da je apelant prisustvovao predmetnom događaju niti je spornu tuču dogovarao. U tom dijelu Okružni sud je naveo: „Naravno, ovdje se misli na zakonito provedene dokaze a ne iskaze optužen[ih] [B. R. i L. M.] obzirom da se radi o nezakonitim dokazima.“ Nasuprot žalbenim navodima da optuženi nisu učestvovali u tuči, Okružni sud je zaključio da iz analize provedenih dokaza i razloga iznesenih u obrazloženju presude proizlazi da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje o okolnostima pod kojima su optuženi učinili predmetno krivično djelo. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud svoj zaključak u vezi s odlučnim činjenicama izveo na način propisan odredbom člana 295. stav 2. ZKP-a, savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica. Okružni sud je ukazao da je metodološki pristup u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica koji je koristio prvostepeni sud u svemu pravilan, te polazi od toga šta o svojoj ulozi, ali i o ulozi drugih govore akteri sukoba, a njihove izjave su do najsitnijih detalja dovedene u vezu s objektivnim dokazima. Okružni sud je ukazao da kada se dokazni materijal ocijeni sveobuhvatno, a ne selektivno, kako je to urađeno u žalbama, nije teško doći do zaključaka do kojih je došao prvostepeni sud. Prema ocjeni suda, nije ostala nikakva sumnja u pogledu postojanja krivičnog djela, niti u pogledu učešća optuženih u njegovom izvršenju, tako da u takvim okolnostima nema mjesta za primjenu principa in dubio pro reo. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud postojanje odlučnih, važnih činjenica za postojanje krivičnog djela utvrdio kroz jasnu i široku argumentaciju, koju nema potrebe ponavljati, a to je da su svi optuženi imali aktivnu ulogu u predmetnoj tuči, da niko nije dao inicijativu za smirivanje situacije niti za razdvajanje učesnika.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se povreda ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na osnovu pogrešne ocjene dokaza. Apelant smatra da su presude zasnovane na nezakonitim i irelevantnim dokazima. Odluka da je on kriv zasniva se, kako navodi apelant, isključivo na iskazima dvojice saoptuženih. R. B. je naveo da je apelanta vidio na parkingu hotela prije tuče, a M. L. da se s lica mjesta odvezao autom u kojem je bio (i) apelant. Apelant tvrdi da niti jedan drugi dokaz, pa čak ni ti iskazi, ne potvrđuju apelantovu ulogu u tuči. Pri tome, apelant tvrdi da su iskazi tih saoptuženih nezakoniti dokazi zbog toga što su izvedeni kao dodatni dokazi optužbe, nakon što su odbrane provele svoje dokaze, te se ne radi o replikama (u skladu sa članom 276. stav 2. tačka d) ZKP-a). Nadalje, apelant navodi da se ti dokazi nisu mogli koristiti jer se radi o iskazima optuženih koje su dali u istrazi, a kasnije su se branili ćutanjem.
13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukazao da je od redovnog suda tražio odgađanje, te da je udovoljeno njegovom zahtjevu i izdržavanje kazne odgođeno na šest mjeseci zbog završetka školovanja, u skladu sa članom 78. stav 1. tačka 5) Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske. Nakon toga, 11. marta 2024. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je odbacio apelantovu molbu da mu se zbog bolesti odgodi izdržavanje kazne zatvora, a žalbu protiv tog rješenja odbio je kao neosnovanu. Apelant je opet podnio molbu, koja je rješenjem Osnovnog suda od 30. jula 2024. godine odbijena kao neosnovana, te je naloženo apelantu da se javi na izdržavanje kazne. Apelant je naveo da je protiv rješenja od 30. jula 2024. godine izjavio žalbu, koja je u momentu kada je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru bila na rješavanju pred redovnim sudom. Apelant nije obavijestio Ustavni sud o daljnjem toku postupka, odnosno o odluci suda o njegovoj žalbi. U suštini, apelant je tvrdio da je nakon presude i nakon što mu je odgođeno izvršenje kazne u međuvremenu obolio od teške bolesti, pa traži odgađanje izvršenja dok bolest traje.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su svi apelantovi prigovori bili predmet ispitivanja i ocjene suda u postupku po žalbi, te ih je sud ocijenio neosnovanim. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je u odgovoru naveo da nema povrede prava na koju ukazuje apelant. Kako je naveo Osnovni sud, u prvostepenom postupku su izvedeni brojni dokazi, koji su obrazloženi pojedinačno i dovedeni u međusobnu vezu. Navedenu presudu potvrdio je Okružni sud u postupku po žalbi u kojem su apelant i ostali (tada) optuženi i njegov branilac imali mogućnost da pobijaju prvostepenu presudu, a što su i činili. Apelantovo neslaganje s datim obrazloženjem, kako navodi Osnovni sud, ne predstavlja povredu prava iz Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima
Član 143. stav (2) tač. b) i v) (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnovi sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan prilikom njegovog ispitivanja, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu,
7. Dokazni postupak
Izvođenje dokaza
Član 276. (1) Stranke i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze. (2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi odbrane,
v) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
g) dokazi odbrane, kao odgovor na pobijanje (duplikat),
d) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće i
đ) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije. (3) Prilikom izvođenja dokaza dopušteno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku da postavi pitanje svjedoku .
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza
Član 288. st. (1) i (3) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
19. Član 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u najvećem dijelu problematizuje pravičnost krivičnog postupka ukazujući da je sud presudu zasnovao na nezakonitim dokazima, odnosno da je pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio činjenice, te povrijedio princip in dubio pro reo. U odnosu na te navode Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), nije njegova uloga da odredi, u principu, da li određene vrste dokaza mogu biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Na to pitanje se daje odgovor uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i ostali protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. s daljnjim referencama).
21. U vezi s pitanjem zakonitosti dokaza apelant problematizuje odluku suda da se pročitaju iskazi optuženih B. R. i M. L. iz istrage (koji su spominjali apelanta, vidi tačku 13. ove odluke), koji su u toku glavnog pretresa odlučili da se brane ćutanjem. Ustavni sud najprije ukazuje na svoju Odluku broj AP-3763/16 (vidi Odluku Ustavnog suda od 6. decembra 2016. godine, tač. 57–60, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrano identično pravno pitanje. Naime, i u tom predmetu apelant je tvrdio da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, odnosno na iskazu iz istrage koji se, prema njegovim navodima, nije mogao koristiti kao dokaz jer je optuženi kasnije odlučio da se brani ćutanjem. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nisu proizvoljna obrazloženja Suda BiH prema kojima je iskaz iz istrage prihvaćen primjenom člana 78. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Navedena odredba je sadržajno identična odredbi koju su sudovi primijenili u konkretnom slučaju. Naime, Sud BiH je obrazložio da je optuženi iskaz u istrazi dao u prisustvu branioca, nakon što je poučen o svojim pravima, te uz upozorenje da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegovog pristanka, a koje okolnosti apelant nije dovodio u pitanje. U konačnici, ispitujući i ostale navode, Ustavni sud je zaključio da je apelacija neosnovana, odnosno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
22. Ustavni sud nema razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse. Naime, apelant problematizuje zakonitost dokaza – na glavnom pretresu pročitanih iskaza iz istrage B. R. i M. L., iako su se branili ćutanjem. Apelant smatra da su te izjave nezakonit dokaz, kao i da „gube na snazi“ jer nisu ponovljene pred sudom. Međutim, redovni sud je jasno naveo da za takvo postupanje postoji zakonski osnov u članu 288. stav 3. ZKP-a ako su ispunjeni uslovi iz člana 143. ZKP-a. Ustavni sud ukazuje da je pravo lica na ćutanje garantovano članom 6. ZKP-a. Međutim, ono ne štiti od davanja samoinkriminišuće izjave kao takve, njegova opravdanost leži, između ostalog, u zaštiti optuženog od nepropisne prisile od strane vlasti, dakle od pribavljanja dokaza prisilom ili ugnjetavanjem. Apelant ne osporava da su ta lica dala izjavu u prisustvu branioca i da su poučena o pravima. Takođe, apelant nigdje ne ukazuje da je izjava data u istrazi nastala na bilo koji način upotrebom sile. Dakle, redovni sud nije imao bilo kakvu dilemu u pogledu načina i okolnosti pribavljanja tih izjava u istrazi. Ustavni sud zapaža da su se u pogledu apelantovih prigovora o nezakonitosti dokaza izjasnili Osnovni sud i Okružni sud i donijeli zaključke da se ne radi o nezakonitim dokazima, te su o tome dali relevantne razloge (vidi tač. 7, 9. i 12. ove odluke). Redovni sudovi su jasno i iscrpno obrazložili da su osumnjičeni svojim potpisom na zapisnicima potvrdili da su poučeni o pravima i da je moguće njihov iskaz dalje koristiti, odnosno da je postupano u skladu sa čl. 143. i 288. ZKP-a, a što apelant nije ni osporio. Stoga, Ustavni sud smatra da prihvatanjem tih iskaza iz istrage, kojima je sud posvetio dosta pažnje, nije došlo do povrede garancija predviđenih članom 6. Evropske konvencije. Ovo pogotovo jer apelant ne osporava da je svoje dokaze mogao suprotstaviti tim izjavama.
23. U veoma bogatoj praksi Evropskog suda Ustavni sud nije mogao naći uporište za drukčiji zaključak, pogotovo kada se ima u vidu zaključak Evropskog suda da je svojstveno privilegiji od samooptuživanja, pravu na ćutanje i pravu na pravnu pomoć da lice „optuženo za krivično djelo“ treba biti obaviješteno o svojim pravima jer bez toga zajamčena zaštita ne bi bila praktična ni ostvariva. Stoga se član 6. stav 3. tačka (c) Evropske konvencije mora tumačiti kao zaštita prava optuženih da odmah budu obaviješteni o pravu na pravnu pomoć nezavisno od njihove dobi ili konkretne situacije i nezavisno od toga da li ih zastupa službeno imenovani advokat ili advokat kojeg su sami odabrali. S obzirom na prirodu privilegije od samooptuživanja i prava na ćutanje Evropski sud smatra da, u principu, nema opravdanja za propuštanje da se osumnjičeni obavijesti o tim pravima. Međutim, u slučaju kada osumnjičeni o njima nije obaviješten, Evropski sud mora ispitati da li je postupak kao cjelina bio pošten bez obzira na taj propust (vidi Evropski sud, Beuze protiv Belgije, presuda od 9. novembra 2018. godine, predstavka broj 71409/10, st. 129. i 130. s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju nije sporno da su osumnjičeni imali pravo na pravnu pomoć i da su bili obaviješteni o svojim pravima.
24. Što se tiče korišćenja dokaza, odnosno čitanja izjava iz istrage nakon što su optuženi odlučili da se brane ćutanjem, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, polazi od kriterijuma koji „određuju“ pravičnost postupka, kako su utvrđeni u praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavke br. nos. 50541/08, 50571/08, 50573/08 i 40351/09, stav 274, Sitnevskiy i Chaykovskiy protiv Ukrajine, presuda od 10. novembra 2016. godine, predstavke br. 48016/06 i 7817/07, st. 78–80, op. cit., Beuze protiv Belgije). U tom smislu Ustavni sud će razmotriti da li je podnosilac zahtjeva/apelant bio posebno ranjiv; pravni okvir koji uređuje istražni postupak i dopuštenost dokaza na suđenju, te da li je taj okvir bio poštovan; da li je podnosiocu zahtjeva/apelantu pružena prilika da osporava autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovom korišćenju; kvalitet dokaza i da li okolnosti u kojima su pribavljeni dovode u sumnju njihovu pouzdanost ili tačnost, uzimajući u obzir stepen i prirodu bilo koje prisile, kao i druge procesne mjere zaštite utvrđene praksom Evropskog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može da zaključi da je u okolnostima konkretnog predmeta na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Naime, osim nezadovoljstva time što je sud dozvolio čitanje iskaza optuženih iz istrage, a što je zakonom predviđeno i dozvoljeno, apelant ne ukazuje na bilo koji faktor koji bi narušio garanciju pravičnosti postupka kao cjeline.
25. Za apelanta je „problematičan“ i redoslijed izvođenja dokaza jer su iskazi iz istrage pročitani nakon iznošenja odbrane optuženih, a ne radi se o dokazima kojima se pobijaju navodi odbrane (replika). Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i dovoljna obrazloženja ukazujući da je Tužilaštvo predložilo da se izjave tih lica pročitaju kada je obaviješteno da će se optuženi braniti ćutanjem na glavnom pretresu. Osim toga, redovni sudovi su jasno naveli da su iskazi iz istrage tih lica (između ostalog B. R. i M. L., u kojima se spominje apelant) dovedeni u vezu s ostalim dokazima iz postupka, te je analizom tih dokaza pojedinačno, kao i dovođenjem u vezu s ostalim dokazima, sud donio zaključak o apelantovoj krivici. Konačno, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava ništa što bi moglo dovesti do zaključka da je odlučenje sudova proizvoljno bilo u odnosu na utvrđenje činjenica bilo u odnosu na primjenu prava, kako to apelant tvrdi. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe KZ-a i ZKP-a u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
26. Apelant ukazuje na povredu prava in dubio pro reo zbog obrazloženja drugostepene presude, odnosno jer samo iskazi optuženih B. R. i M. L. „izazivaju sumnju“ u vezi s tim da li je apelant učestvovao u tuči, dok ostali „pouzdani i relevantni dokazi materijalne prirode“ ukazuju na „logičan i razuman zaključak“ da nije učestvovao. Dovodeći navedene stavove u vezu s osporenim odlukama, te imajući u vidu i zaključak Ustavnog suda iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju izvršili savjesnu ocjenu dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima). Slijedom toga, redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim niti sumnju o postojanju činjenica od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Stoga, nije postojala mogućnost da sud donese presudu koja bi bila povoljnija za apelanta, zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo u smislu člana
6. Evropske konvencije.
27. Iz svih navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je počinio krivično djelo iz člana 135. stav (1) KZ-a, a apelant nije dokazao da mu je u postupku prekršena bilo koja garancija prava na pravično suđenje.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene, temeljene na dokazima o čijoj zakonitosti je odlučio redovni sud i o tome dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kada je do zaključka o apelantovoj krivici sud došao na osnovu savjesne ocjene dokaza, bez sumnje u pogledu pravno relevantnih činjenica, odnosno kada nije povrijeđen princip in dubio pro reo.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U vezi s apelantovim zahtjevom za donošenje privremene mjere, s obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman