Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3416/23 (D. I. i drugi)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državno vlasništvo
  • Društveno vlasništvo
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3416/23

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3416/23, rješavajući apelaciju Drage Ilića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Ilića, Milice Bežanović i Sime Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 031486 22 Rev od 17. maja 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Ilić, Milica Bežanović i Simo Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Predrag Mijatović, advokat iz Bratunca, podnijeli su 24. jula 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 031486 22 Rev od 17. maja 2023. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 031486 21 Pž 2 od 28. decembra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 031486 21 Ps 2 od 17. maja 2021. godine.

2. Apelanti su 9. jula 2024. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje i otuđenja nepokretnosti, pobliže označenih u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), do donošenja odluke Ustavnog suda po njihovoj apelaciji.

3. Apelanti su 12. februara i 31. marta 2025. godine podnijeli urgenciju te su predložili Ustavnom sudu da hitno odluči o podnesenoj privremenoj mjeri.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog suda i od Zemljoradničke zadruge Poljoprivrednik sa p. o. Bratunac u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore, koji su 12. januara 2026. godine dostavljeni apelantima. Apelanti su 16. januara 2026. godine dostavili izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 031486 21 Ps 2 od 17. maja 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im se prizna izlučno pravo na spornim nepokretnostima tuženog, te da se te nepokretnosti izdvoje iz njegove stečajne mase.

7. Okružni privredni sud je utvrdio da su apelanti, na osnovu rješenja Osnovnog suda u Loznici iz 1989, 2013. i 2016. godine, donesenim u ostavinskim postupcima iza smrti prednika apelanata, upisani kao suvlasnici spornih nepokretnosti. Na osnovu uvida u javni registar, Okružni privredni sud je utvrdio da je pravo posjeda na tim nepokretnostima između 1950. i 1959. godine preneseno s njihovog prednika na tuženog. Dalje je utvrđeno da su sporne nepokretnosti 1969. godine upisane kao opštenarodna imovina. U postupku usklađivanja zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja utvrđeno je da parcelama starog premjera odgovaraju parcele katastra nepokretnosti za sporne nepokretnosti. Okružni privredni sud je na osnovu rješenja Komisije za izlaganje na javni uvod podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava na pokretnostima od 22. aprila 2019. godine utvrdio pravo svojine na spornim nepokretnostima i objektima u korist tuženog s dijelom 1/1. Okružni privredni sud je, na osnovu rješenja o registraciji iz 1978, 1989, 1994, 2001. i 2011. godine utvrdio pravni kontinuitet korišćenja spornih nepokretnosti, od konstituisanja Osnovne organizacije kooperanata „Poljoprivrednik“ Bratunac u sastavu UPI Sarajevo RO za proizvodnju, poljoprivredu i promet „Bratunac“ iz Bratunca, koje je na kraju nastavio da koristi tuženi. Vještak geodetske struke je utvrdio da tuženi nikada nije bio upisan s pravom svojine u zemljišnoj knjizi, dok je u katastru upisan s pravom posjeda. Okružni privredni sud je utvrdio da su apelanti tužbu radi izlučenja i predaje u posjed podnijeli 15. juna 2017.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je, primjenom člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta (u daljnjem tekstu: Osnovni zakon), zaključio da su sporne nepokretnosti po sili zakona prešle iz privatne u društvenu svojinu, i to posebno imajući u vidu da nije izveden dokaz na okolnost da je tuženi, koji je nesporno u posjedu spornih nepokretnosti, plaćao naknadu apelantima ili njihovom pravnom predniku za korišćenje tih nepokretnosti. Osim toga, primjenom člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), Okružni privredni sud je ocijenio da je tuženi u neprekidnom i nesmetanom posjedu spornih nepokretnosti duže od 20 godina, počevši od 1950. godine, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

9. Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 031486 21 Pž 2 od 28. decembra 2021. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Naveo je da apelanti nisu dokazali da su prije 15. juna 2017. godine zahtijevali predaju u posjed spornih nepokretnosti, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je naveo da ispunjenjem uslova propisanih Osnovnim zakonom poljoprivredno zemljište po sili zakona postalo društvena svojina bez potrebe dokazivanja savjesnosti na strani posjednika (prednika tuženog). Viši privredni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da tuženi nije pravni sljednik radnih organizacija i zadruga koje su bile korisnici spornih nepokretnosti jer je prvostepeni sud iz sadržaja registarskih rješenja utvrdio na koji način su izvršene statusne promjene prednika tuženog.

10. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju pozivajući se na povredu odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U okviru revizionih navoda apelanti su ponovo isticali da tuženi nije dokazao svojstvo pravnog sljednika prijeratnih radnih organizacija koje su koristile sporne nepokretnosti.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 031486 22 Rev od 17. maja 2023. godine odbio reviziju apelanata i potvrdio zaključke nižestepenih sudova. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR) propisano da se vraćanje nepokretnosti koje je postalo društveno sredstvo bez pravnog osnova može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su sporne nepokretnosti korišćene kao društveno sredstvo od 1978. godine, te da apelanti od 1970. godine nisu koristili te nepokretnosti, niti su tražili njihovo vraćanje do podnošenja tužbe u ovom postupku. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, smatra da su sporne nepokretnosti prešle u društvenu imovinu na osnovu odredbe člana 268. ZUR-a. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (u daljnjem tekstu: ZPZF) predstavljaju osnov za zaključak da su sporne nepokretnosti oduzete predniku apelanata kao zemljište iznad zemljišnog maksimuma propisanog tim zakonom. Prema navedenom zakonu, sporne nepokretnosti su ex lege prešle u opštenarodnu imovinu, što potvrđuje činjenica da su u katastarskom operatu prije 1959. godine upisane kao posjed zemljoradničke zadruge, a 1969. godine kao opštenarodna imovina. Vrhovni sud je zaključio da su sporne nepokretnosti ex lege, zbog proteka vremena i pasivnog držanja prednika apelanata, postale društvena svojina, odnosno da je došlo do prestanka prava svojine pravnog prednika apelanata u smislu pravnih pravila o prestanku prava svojine, odnosno odredbe člana 45. ZOSPO-a. Vrhovni sud je naveo da je upis apelanata u zemljišnim knjigama na osnovu rješenja o nasljeđivanju samo oboriva zakonska pretpostavka svojine, koja otpada ako se utvrdi da neko drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišnim knjigama, ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava. Kako je pravo svojine prednika apelanata na spornim nepokretnostima prestalo, proizlazi da te nepokretnosti nasljeđem nisu mogle preći na apelante. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, ispunjeni uslovi da se tužbeni zahtjev apelanata odbije u smislu člana 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) u vezi sa članom 45. ZOSPO-a. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni ostali navodi apelanata na kojima su zasnivali tužbeni zahtjev i koji se ponavljaju u reviziji, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode da je tuženi, nakon pokretanja stečajnog postupka, u nekoliko navrata pokušao da proda sporne nepokretnosti, zbog čega su, kao nesporni zemljišnoknjižni vlasnici, podnijeli tužbu i tražili povrat svog zemljišta. Smatraju da njihovo pravo na imovinu ne zastarijeva, pa su primjedbe sudova o njihovom „pasivnom držanju“ neosnovane. Pitaju se šta su trebali dokazivati u situaciji kada su upisani u javnim knjigama kao vlasnici spornih nepokretnosti, odnosno zašto tuženi nije dokazao pravo sljedništva i svoje „pasivno držanje“ odnosno činjenicu da više od 60 godina nije uknjižio pravo svojine na spornim nepokretnostima. Smatraju da to nije učinio jer ne postoji nikakav pravni osnov za prelaz zemljišta iz svojine njihovog prednika u posjed tuženog, pa čak ni na osnovu zakonskih propisa koje navodi Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke. Osim toga, apelanti navode da su u postupku dokazali da su vlasnici spornih nepokretnosti i da te nepokretnosti tuženi drži u svom posjedu. Tuženi to pravo nije dokazao jer nije dokazao svoje pravo sljedništva iza prijeratne zemljoradničke zadruge.

13. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelanti su zatražili da Ustavni sud zabrani prodaju i otuđenje spornih nepokretnosti do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su Ustavnom sudu dostavili javni oglas o prodaji spornih nepokretnosti, pri čemu su naveli da bi prodajom spornih nepokretnosti mogle da nastupe neotklonjive štetne posljedice, a pogotovo što se radi o zadruzi u stečaju, koja će se sigurno ugasiti odmah nakon prodaje te imovine.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima iz osporene odluke, te je predložio da se apelacija odbije.

15. Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni privredni sud je naveo da je dao detaljne, jasne i relevantne razloge o činjenicama iznesenim tokom postupka, kao i o pravnim stavovima.

17. Tuženi je naveo da apelanti nisu ukazali da imaju opravdan zahtjev, te da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana. Naveo je da su sudovi u sve tri osporene presude u obrazloženjima dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna.

18. Apelanti su u izjašnjenju naveli da osporavaju navode iz odgovora na apelaciju kao neosnovane, te su u bitnom ponovili navode iz apelacije.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88 – ispravka i 11/88 – prečišćeni tekst)

Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76, 57/83 i 85/87) kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 268. stav 1.

Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.

20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 45.

Pravo svojine koje određeno lice ima na stvar prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na tu stvar.

21. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19, 1/21 – odluka USRS, 119/21 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka i 58/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Vlasnička tužba na vraćanje stvari

Član 127. (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. (2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari. (3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

22. Zakon o izmenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Zemljište na koje postoji pravo svojine a koje sopstvenik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici – deset ili više godine do dana stupanja na snagu ovog zakona nego je za to vreme zemljište koristila bez ugovora sa sopstvenikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu ako sopstvenik zemljišta za to vreme nije podneo tužbu za priznavanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na imovinu

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li se radi o „imovini“ u smislu navedenog člana.

28. Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da pojam „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Takođe, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, st. 142. i 143). Legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora da bude konkretnije od puke nade i mora da bude zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud zapaža da apelanti zbog odbijanja njihovog tužbenog zahtjeva kojim su tražili da im se sporne nepokretnosti predaju u posjed smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Dakle, razmatrajući pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti na osnovu rješenja Osnovnog suda u Loznici iz 1989, 2013. i 2016. godine upisani kao suvlasnici spornih nepokretnosti. Ustavni sud takođe zapaža da je pravo posjeda na tim nepokretnostima između 1950. i 1959. godine preneseno s njihovog prednika na tuženog, te da su 1969. godine upisane kao opštenarodna imovina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da apelanti nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u skladu sa odredbama ZUR-a koji je članom 268. stav 1. propisao rokove za vraćanje nepokretnosti koje su bez pravnog osnova prešle u društvenu svojinu (pet godina od dana saznanja, odnosno najkasnije u roku od deset godina). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da su sporne nepokretnosti ex lege prešle u opštenarodnu imovinuzbog proteka vremena i pasivnog držanja pravnog prednika apelanata, odnosno da je pravo svojine pravnog prednika apelanata prestalo primjenom pravnih pravila o prestanku prava svojine, odnosno odredbe člana 45. ZOSPO-a. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da upis apelanata u zemljišnim knjigama na osnovu rješenja o nasljeđivanju predstavlja samo oborivu zakonsku pretpostavku prava svojine, koja prestaje ako se utvrdi da je neko drugo lice, iako nije upisano u zemljišne knjige, steklo pravo svojine na osnovu valjanog pravnog osnova i istinitog načina sticanja. Ustavni sud takođe primjećuje da je Viši privredni sud razmotrio žalbeni navod apelanata da tuženi nije dokazao pravo sljedništva iza prijeratne zemljoradničke zadruge, te zaključio da je iz registarskih rješenja nesporno utvrđen način statusnih promjena pravnih prednika tuženog, zbog čega je potvrđeno da je tuženi njihov pravni sljednik, a navodi apelanata ocijenjeni su neosnovanim.

30. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u odnosu na kršenje prava na imovinu razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja u kojem je bilo riječi o vlasničkoj tužbi za povrat u posjed (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP-134/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da u tom slučaju „prijenos u društveno vlasništvo nije bio zasnovan na valjanom pravnom osnovu, ali da apelanticini pravni prednici, uključujući i apelanticu, nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u smislu [odredbe člana 268. ZUR-a]“, kao i da „[...] nikada nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina [...], te da se tužena na predmetnim nekretninama još uvijek vodi kao titular prava“. Stoga je Ustavni sud zaključio „da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelantica u takvim okolnostima mogla imati ‘legitimno očekivanje’ da će u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (povrat u posjed i brisanje upisa) ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na predmetne nekretnine“.

31. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima ovoga predmeta ne radi o „imovini“ koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti su apelanti u takvim okolnostima mogli imati „legitimno očekivanje“ da će ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na spornu nepokretnost. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud zapaža da apelanti suštinski ukazuju na proizvoljnost u ocjeni dokaza, odnosno da tuženi nije dokazao svoje pravo sljedništva iza prijeratne zemljoradničke zadruge. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud zapaža da su apelanti identične navode iznijeli u žalbi i da se Viši privredni sud u osporenoj odluci tim prigovorima detaljno bavio ocijenivši ih neosnovanim, što je dovoljno jasno obrazložio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmatrao revizione navode apelanata, uključujući i navod da tuženi nije pravni sljednik prijeratnih radnih organizacija koje su koristile sporne nepokretnosti, te zaključio da revizioni navodi nisu osnovani, zbog čega je reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. U svjetlu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su apelanti u postupku imali mogućnost da navode koje ponavljaju u apelaciji iznesu pred redovne sudove, koji su te navode razmotrili i njihovu neosnovanost dovoljno jasno obrazložili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što se ne radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je sporna nepokretnost po sili zakona (ex lege) prešla u društvenu odnosno državnu svojinu, niti su u takvim okolnostima apelanti mogli imati legitimno očekivanje da će u predmetnom postupku ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na tu nepokretnost.

37. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje zaključke dovoljno i jasno obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo navode apelanata da su sudovi postupili proizvoljno prilikom donošenja osporene odluke.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3416/23 (D. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio