Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/24 (H. J. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4042/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4042/24, rješavajući apelacije koje su podnijeli Hasan Jusufović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hasan Jusufović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Mal 075284 21 Gž od 9. aprila 2024. godine;
Ćazim Koldžić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 075259 21 Gž od 12. aprila 2024. godine;
Alija Omerčić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Mal 075500 21 Gž od 12. aprila 2024. godine; Bajro Garić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 075266 21 Gž od 9. aprila 2024. godine i
Džemo Garić i Ekrem Mekić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 07634 21 Gž od 9. aprila 2024. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4042/24
1. Hasan Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Kunosić&Co d.o.o. – Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnio je 8. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Mal 075284 24 Rev od 9. jula 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Mal 075284 21 Gž od 9. aprila 2024. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2483/24 od 19. decembra 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
2. AP-4223/24
3. Ćazim Koldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Kunosić&Co d.o.o. – Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnio je 22. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 127 0 P 075259 24 Rev od 9. augusta 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 075259 21 Gž od 12. aprila 2024. godine.
4. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2831/24 od 18. oktobra 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. augusta 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. AP-4369/24
5. Alija Omerčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Kunosić&Co d.o.o. – Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnio je 31. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 127 0 Mal 075500 24 Rev od 28. augusta 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 127 0 Mal 075500 21 Gž od 12. aprila 2024. godine.
6. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2896/24 od 18. oktobra 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 28. augusta 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
4. AP-4372/24
7. Bajro Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Kunosić&Co d.o.o. – Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnio je 31. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 127 0 P 075266 24 Rev od 3. septembra 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 075266 21 Gž od 9. aprila 2024. godine.
8. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2431/24 od 18. oktobra 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 3. septembra 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
5. AP-4473/24
9. Džemo Garić i Ekrem Mekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Advokatsko društvo „Kunosić&Co d.o.o. - Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnijeli su 8. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 127 0 P 076375 24 Rev od 27. augusta 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 07634 21 Gž od 9. aprila 2024. godine.
10. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2526/24 od 18. oktobra 2024. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 27. augusta 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4042/24.
Činjenice
12. Prvostepenim presudama Općinskog suda u Banovićima, u relevantnom dijelu, odbijeni su tužbeni zahtjevi kojima je tužilac (RMU ,,Banovići“ d.d. Banovići) tražio da se apelanti obavežu da mu na ime regresnog duga isplate novčane iznose navedene u izrekama presuda.
13. Osporenim presudama Kantonalnog suda, u relevantnom dijelu, uvažene su tužiočeve žalbe, te su prvostepene presude preinačene tako što su obavezani apelanti da tužiocu na ime regresnog duga isplate novčane iznose navedene u izrekama presuda.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih odluka naveo da je u prvostepenim postupcima utvrđeno da je tužilac postupajući po presudama tog suda isplatio apelantima razliku plaća u određenim novčanim iznosima, te da je navedene iznose plaća umanjio za 10% poreza za dohodak od nesamostalnih prihoda, koje je već uplatio u korist budžeta TK. Također je utvrđeno da je nakon toga, po prijedlogu apelanata, u postupku prinudnog izvršenja navedenih presuda tužilac isplatio apelantima razliku plaće koja se odnosi na 10% na ime poreza na dohodak. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac kao poslodavac dva puta uplatio navedene novčane iznose na ime poreza na dohodak, te da su apelanti kao porezni obveznici dužni da refundiraju navedeni novčani iznos tužiocu. U vezi s tim, naveo je da je odredbom člana 10. stav 2. tačka 3. Zakona o porezu na dohodak propisano da se oporezivim prihodom od nesamostalne djelatnosti smatraju razlike plaća koje se odnose na protekle porezne periode, a koje se zaposleniku ili bivšem zaposleniku isplaćuju u tekućem poreznom periodu na osnovu sudske presude. Također je ukazao da je odredbom člana 27. stav 2. Zakona o porezu na dohodak propisano da obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti vrši poslodavac ili sam obveznik poreza, a da je obveznik poreza na dohodak zaposlenik.
15. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da su navedena potraživanja zastarjela, slijedom čega su i odbijeni tužiočevi tužbeni zahtjevi. Naime, naveo je da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja, početak roka računao od dana uplate potraživanja u korist budžeta TK. Pri tome je ukazao da je prvostepeni sud zanemario da se u okolnostima konkretnog slučaja prigovor zastarjelosti ima cijeniti po pravilima o neosnovanom obogaćenju (član 210. Zakona o obligacionim odnosima), slijedom čega potraživanje dospijeva od dana kada je tužilac izvršio uplatu apelantima. S obzirom na to da od izvršenih uplata u postupku prinudne naplate navedenih iznosa (2017. i 2020. godine) pa do podnošenja tužbi (2020. godine) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, Kantonalni sud je ukazao da nije nastupila zastarjelost potraživanja.
Apelacioni navodi
16. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise te da nije jasno obrazložio odluke. Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
19. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, jasno obrazložio svoj zaključak da tužiočevo potraživanje nije zastarjelo. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnih navoda da osporena odluka nije obrazložena, nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman