Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2578/21 („Metalac posuđe“ d.o.o. Gornji Milanovac)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Legitimno očekivanje
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2578/21

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2578/21, rješavajući apelaciju „Metalac posuđa“ d.o.o. Gornji Milanovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Metalac posuđa“ d.o.o. Gornji Milanovac.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 037801 21 Rev od 6. maja 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Metalac posuđe“ d.o.o. Gornji Milanovac (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijelo je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 037801 21 Rev od 6. maja 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 037801 20 Gž 2 od 15. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 037801 18 P 2 od 24. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda te M. M., D. M. i M. Đ. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi; zajedno: tuženi) zatraženo je 13. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju, koji su 15. maja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 037801 18 P 2 od 24. oktobra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužene da na osnovu hipotekarne izjave od 8. februara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine trpe prodaju kuće u svojini prvotuženog (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost) radi izmirenja apelantovog potraživanja. Apelant je obavezan da tuženima nadoknadi troškove postupka. Sud je u obrazloženju presude naveo da su apelant i privredno društvo „Metal inox“ Mrkonjić-Grad, čiji je vlasnik prvotuženi, zaključili ugovor o prodaji od 7. februara 2007. godine. Tim ugovorom apelant se obavezao da će kupcu isporučivati robu iz svog asortimana, a kupac se obavezao da će tu robu plaćati prema utvrđenom cjenovniku. Kupac se takođe obavezao da će radi obezbjeđenja duga po osnovu preuzete robe u apelantovu korist konstituisati hipoteku na spornoj nepokretnosti u svojini prvotuženog. Prvotuženi je u tu svrhu, hipotekarnom izjavom od 8. februara 2007. godine, dao saglasnost za zasnivanje hipoteke na spornoj nepokretnosti. Sud je takođe utvrdio da su prvotuženi i navedeno privredno društvo podnijeli zajednički prijedlog za obezbjeđenje novčanog potraživanja uknjižbom založnog prava na spornoj nepokretnosti. Postupajući po tom prijedlogu, Osnovni sud je rješenjem od 8. februara 2007. godine odredio uknjižbu založnog prava na spornoj nepokretnosti.

6. Sud je utvrdio i da je apelant 27. maja 2011. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za upis hipoteke u zemljišnu knjigu i uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, ali po tom prijedlogu sud nije donio odluku. Dalje je utvrdio da je apelant, na osnovu rješenja Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv privrednog društva „

Metal inox“ Mrkonjić-Grad. Osnovni sud je rješenjem od 5. oktobra 2010. godine dozvolio izvršenje procjenom i prodajom sporne nepokretnosti. Rješenjem od 19. februara 2014. godine sud je usvojio izvršenikov prigovor i obustavio izvršenje, a to rješenje je potvrdio Okružni sud rješenjem od 22. avgusta 2014. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da rješenje Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine „ima značaj rješenja o obezbjeđenju i ne predstavlja sporazum kao izvršnu ispravu“. Sud je takođe utvrdio da je, nakon pokretanja tog postupka, na osnovu ugovora o podjeli zajedničke imovine od 11. avgusta 2010. godine pola sporne nepokretnosti pripalo drugotuženoj – supruzi prvotuženog. U konačnici, sporne nepokretnosti su ugovorom o kupoprodaji od 7. marta 2018. godine prodate trećetuženom.

7. Sud je ukazao na to da iz odredaba čl. 63. i 64. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja sporne hipoteke, proizlazi da se hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. S obzirom na to da apelant nije upisao hipoteku u zemljišne knjige, sud je zaključio da apelant nije stekao založno pravo na spornoj nepokretnosti. Stoga je ocijenio da je, shodno odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, apelantovo potraživanje zastarjelo. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-1392/12, uz obrazloženje da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Konačno, sud je, primjenom odredaba čl. 386. stav 1. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, tuženima dosudio troškove postupka.

8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 037801 20 Gž 2 od 15. septembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da rješenje Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine ne predstavlja izvršnu ispravu i da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Pri tome je istakao da je o tome već pravosnažno odlučeno rješenjem Okružnog suda od 22. avgusta 2014. godine. Osim toga, sud je naglasio da je apelantu bilo poznato da sporna nepokretnost nije uknjižena kao svojina prvotuženog, te da je sam preuzeo rizik zasnivanja hipoteke na toj nepokretnosti. Konačno, sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP-a.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 037801 21 Rev od 6. maja 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da se hipoteka, shodno odredbama čl. 63. i 64. ZOSPO-a, stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dalje je naveo da među strankama, po zajednički podnesenom prijedlogu, nije zaključen sporazum iz odredbe člana 251.v Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 14/94; u daljnjem tekstu: ranije važeći ZIP), na čiju primjenu upućuje odredba člana 230. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Ukazao je da taj sporazum ima snagu sudskog poravnanja na osnovu kojeg sud, shodno odredbama člana 251.d st. 1. i 2. ranije važećeg ZIP-a, može odrediti i sprovesti izvršenje na nepokretnosti. U vezi s tim, sud je istakao da rješenje Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine ima karakter rješenja o obezbjeđenju, te da je radi zasnivanja hipoteke, shodno navedenim zakonskim odredbama, založno pravo moralo biti upisano u zemljišne knjige. Dalje je naveo da na području na kojem se nalazi sporna nepokretnost ne postoje zemljišne knjige pa da se založno pravo zasniva upisom u intabulacionu ili drugu knjigu. U vezi s tim je istakao da ukoliko povjerilac ne može da prezentuje dokaz o dužnikovom pravu svojine, koji se traži za upis hipoteke u intabulacione (zemljišne) knjige, može da predloži zasnivanje založnog prava popisom nepokretnosti, u smislu odredaba čl. 186. i 248. ranije važećeg ZIP-a. S obzirom na to da je rješenjem Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine određena uknjižba založnog prava, ali da ono nije upisano u zemljišne knjige ili drugu intabulacionu knjigu, niti je izvršen popis nepokretnosti, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelant nije zasnovao založno pravo na spornoj nepokretnosti. Pri tome je istakao da nije relevantna činjenica da su tuženi prodajući sporne nepokretnosti postupali nesavjesno jer je apelant bio u obavezi da zasnuje založno pravo u skladu sa zakonom. Stoga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da se nižestepenim presudama dovode u pitanje sve hipoteke na području na kojem ne postoje zemljišne knjige i da se njemu ne može staviti na teret činjenica nepostojanja zemljišnih knjiga. Konačno, sud je istakao da se apelant neosnovano pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-1392/12, uz obrazloženje da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe smatra da su povrijeđeni čl. I/2, I/4, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 23. stav 1. Opšte deklaracije o ljudskim pravima. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi povrijedili njegovo pravo na pristup sudu i princip vladavine prava, te da su proizvoljno ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo. Navodi da su sudovi suviše formalistički, usko i proizvoljno primijenili odredbu člana 64. ZOSPO-a, te smatra da je hipoteka zasnovana donošenjem rješenja Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine. Navodi da to proizlazi iz navedenog rješenja u kojem jasno piše da je hipoteka uknjižena. Apelant navodi da su nakon konstituisanja hipoteke u njegovu korist sporne nepokretnosti dva puta prometovane, sve s ciljem onemogućavanja realizacije hipoteke, s kojom su tuženi bili upoznati jer su bili stranke i u izvršnom i u parničnom postupku. Stoga smatra da je sud imao obavezu da zaštiti njegovo pravo na imovinu, u koju, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), spada i dug dužnika prema povjeriocu. Apelant ističe da je, međutim, sud pružio pravnu zaštitu tuženim koji su nesporno postupali nesavjesno. Navodi da stav sudova dovodi u pitanje sve hipoteke na području na kojem ne postoje zemljišne knjige, te da se njemu ne može staviti na teret činjenica nepostojanja zemljišnih knjiga. Navodi i da su sudovi zanemarili činjenicu da je on podnio zahtjev za otvaranje zemljišnoknjižnog uloška, o kojem sud nikada nije odlučio. U vezi s tim se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-1392/12, te ističe da su sudovi odstupajući od tog stava povrijedili princip vladavine prava i pravne sigurnosti. Konačno, apelant navodi da je proizvoljna odluka redovnih sudova o troškovima postupka.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su naveli da ostaju pri razlozima navedenim u obrazloženju osporenih odluka te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložili su da Ustavni sud odbije apelaciju.

12. Tuženi je naveo da je u izvršnom postupku koji je apelant vodio protiv njega odlučeno da rješenje Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine ne predstavlja izvršnu ispravu. Takođe je naveo da se hipoteka, shodno odredbi člana 64. ZOSPO-a, stiče upisom u zemljišne knjige, što je apelant propustio da uradi. Tuženi se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-3271/09 od 20. decembra 2012. godine. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju. V.Relevantni propisi

13. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 63. stav (1)

Radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti. […]

Član 64.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.

14. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nepokretnim ipokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka

Član 230.

Do stupanja na snagu drugog odgovarajućeg zakona sud će primjenjivati odredbe čl. 251a, 251b, 251v, 251g, 251d, 251đ Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 i 14/94).

15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 14/94)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

9. Primena odredaba ove glave na području gde ne postoje zemljišne knjige

Član 186.

Na području za koje nisu osnovane zemljišne knjige shodno će se primenjivati pravna pravila koja na tom području važe o ispravama koje se uz predlog za izvršenje podnose za dokaz prava svojine na nepokretnosti koja je predmet izvršenja, kao i pravna pravila o tome u koje će se javne knjige ili na drugi način izvršiti upis rešenja o izvršenju na nepokretnosti.

Ako nije mogućno, iz bilo kog razloga, pribaviti dokaz o svojini saglasno pravnim pravilima koja na tom području važe, umesto dokaza o svojini poverilac je dužan da u predlogu za izvršenje naznači mesto na kome se nepokretnost nalazi, njen naziv, granice i površinu.

U tom slučaju sud će izvršiti popis nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje, i na ročište za popis pozvati poverioca, dužnika i lica sa čijim se nepokretnostima graniči ta nepokretnost.

Zapisnik o popisu ima značaj zabeležbe izvršenja i objavljuje se na sudskoj tabli.

Odredbe ovog člana primenjivaće se i na području za koje su osnovane zemljišne knjige, ako je odgovarajuća zemljišna knjiga uništena ili nepokretnost nije upisana u zemljišnoj knjizi.

Odredbe ovog člana primenjivaće se i kad se nepokretnost u katastru vodi na ime dužnika, ako zemljišno-knjižni sopstvenik, odnosno njegovi naslednici izjavom overenom od nadležnog organa potvrde da je dužnik sopstvenik nepokretnosti koja je predmet izvršenja.

Način zasnivanja na nepokretnosti na području za koje se ne vodi zemljišna knjiga Član 250.

Založno pravo na nepokretnosti na području za koje se ne vodi zemljišna knjiga zasniva se upisom u intabulacionu ili drugu knjigu u koju se upisuje založno pravo na nepokretnosti.

Ročište za prijedlog i sporazum stranaka

Član 251c.

Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja

Član 251d.

Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika.

Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i čl. I/2, I/4, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

20. Ustavni sud ukazuje da pojam imovine ima autonomno značenje i ne obuhvata samo svojinu na fizičkim stvarima, već i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Könyv-Tár Kft i ostali protiv Mađarske, presuda od 16. oktobra 2018. godine, predstavka broj 21623/13, tačka 31). „Imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, st. 142. i 143). Legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

21. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda proizlazi da apelant tvrdnju o postojanju njegove imovine zasniva na rješenju Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine. Tim rješenjem, koje je apelant dostavio u prilogu apelacije, određena je uknjižba založnog prava na spornoj nepokretnosti u apelantovu korist i naloženo je zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda da tu uknjižbu upiše u zemljišne knjige (vidi tačku 5. ove odluke). Navedeno je i da su se stranke odrekle prava na žalbu, zbog čega je to rješenje postalo pravosnažno danom njegovog donošenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao legitimno očekivanje da će naplatiti svoje potraživanje iz sporne nepokretnosti, koje se zasnivalo na rješenju Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine.

22. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nesporno došlo do miješanja u njegovu imovinu, a to miješanje je zasnovano na relevantnim odredbama ZOSPO-a i slijedi legitimni cilj tih odredaba – da se stvarna prava evidentiraju u javne evidencije i na taj način učine dostupnim trećim licima.

23. Međutim, u konkretnom slučaju je ključno pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno, odnosno neophodno u demokratskom društvu. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tačka 100). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u potpunosti postupao savjesno i u skladu s relevantnim odredbama ZOSPO-a koje propisuju da se na osnovu pravnog posla hipoteka stiče upisom u javnu knjigu. Naime, Ustavni sud ponavlja da je Osnovni sud rješenjem od 8. februara 2007. godine odredio uknjižbu založnog prava na spornoj nepokretnosti u apelantovu korist i naložio zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda da tu uknjižbu upiše u zemljišne knjige. Međutim, ta hipoteka nije upisana u zemljišne knjige jer na konkretnom području one nisu uspostavljene, kako to proizlazi iz obrazloženja Vrhovnog suda (vidi tačku 9. ove odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da Osnovni sud nije odbio prijedlog za uknjižbu hipoteke zbog nepostojanja zemljišnih knjiga i ukazao na drugu mogućnost uspostavljanja hipoteke, već je odredio da će hipoteka biti uknjižena. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant 27. maja 2011. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za upis hipoteke u zemljišnu knjigu i uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, ali po tom prijedlogu sud nikada nije donio odluku (vidi tačku 6. ove odluke). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na sopstveni stav da se nepostojanje zemljišnoknjižne evidencije ne bi moglo staviti na teret licu koje zbog toga nije moglo uknjižiti svoje stvarno pravo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1392/12 od 16. septembra 2015. godine, tačka 53). Naprotiv, navedene okolnosti bi se morale razmotriti u njegovu korist budući da organi javne vlasti, jednako kao i u citiranom predmetu, nikada nisu ni formalno omogućili da se u apelantovu korist uknjiži hipoteka na spornim nepokretnostima u zemljišnoknjižnoj evidenciji (idem). Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, koji je stupio na snagu 2003. godine, propisana obaveza suda da po službenoj dužnosti uspostavi zemljišne knjige (čl. 63. i 65). Zatim, tim zakonom je propisano da se, ukoliko su na dan stupanja na snagu tog zakona za vođenje zemljišnih knjiga nadležni organi uprave, zemljišne knjige sa svim pomoćnim registrima i zbirkom isprava predaju nadležnom sudu (član 11. stav 2), i to u roku od dvije godine od stupanja na snagu tog zakona (član 84. stav 1). Međutim, uprkos tome, u okolnostima apelantovog slučaja zemljišne knjige nisu uspostavljene i hipoteka na spornoj nepokretnosti nikada nije uknjižena iako je Osnovni sud rješenje o tome donio 8. februara 2007. godine, dakle po isteku navedenog roka. Iz navedenog proizlazi da se činjenica da hipoteka na spornim nepokretnostima u apelantovu korist nikada nije upisana u zemljišne knjige ne može pripisati nekom apelantovom propustu, niti staviti njemu na teret, već je posljedica isključivo nepostupanja javne vlasti.

24. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da su tuženi u konkretnom slučaju postupali nesavjesno, ali tu činjenicu nije smatrao relevantnom, uz obrazloženje da je apelant bio u obavezi da zasnuje založno pravo u skladu sa zakonom (vidi tačku 9. ove odluke). Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da su prvotuženi i drugotužena kao njegova supruga bili upoznati s rješenjem Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine jer je to rješenje doneseno upravo na prijedlog prvotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je ratio legis uknjižbe hipoteke, između ostalog, da se stvarna prava evidentiraju u javne evidencije i na taj način učine dostupnim trećim licima. Na taj način se treće lice koje nije provjeravalo zemljišnoknjižno stanje ne može smatrati savjesnim prilikom sticanja stvarnih prava, odnosno ne može se pozivati na to da mu stanje iz zemljišnih knjiga nije bilo poznato. To služi zaštiti principa pravne sigurnosti prilikom prometovanja nepokretnosti. Stoga, redovni sud u konkretnom slučaju nije mogao smatrati irelevantnom činjenicu da su prvotuženi i drugotužena postupali nesavjesno. Naime, oni se ne mogu smatrati trećim licima koja su postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, imajući u vidu da su nesporno bili upoznati s tim da je sporna nepokretnost opterećena hipotekom.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama na apelanta stavljen pretjeran teret, zbog čega miješanje u njegovo pravo na imovinu ne zadovoljava standard proporcionalnosti. Stoga je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

26. S obzirom na izneseni zaključak o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. I/2, I/4, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 23. stav 1. Opšte deklaracije o ljudskim pravima. VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je na apelanta stavljen pretjeran teret s obzirom na to da je on u cijelosti postupao savjesno, a hipoteka u njegovu korist nije uknjižena zbog propusta javne vlasti da uspostavi zemljišnoknjižnu evidenciju, dok su prvotuženi i drugotužena postupali nesavjesno jer su znali za postojanje hipoteke, zbog čega miješanje u njegovo pravo na imovinu ne zadovoljava standard proporcionalnosti.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2578/21 („Metalac posuđe“ d.o.o. Gornji… | Sudska praksa | Aktio