Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-830/23 (Z.V.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-830/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-830/23, rješavajući apelaciju Z. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026477 21 Uvp od 17. novembra 2022. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 026477 21 Uvp od 17. novembra 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je 27. januara 2020. godine podnio zahtjev za sticanje državljanstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS). Apelant je svoj zahtjev zasnivao na odredbama člana 42. Zakona o državljanstvu BiH (u daljnjem tekstu: ZDBiH) i čl. 38. i 39. Zakona o državljanstvu RS (u daljnjem tekstu: ZDRS). Apelant je uz zahtjev dostavio, između ostalog, ovjerene kopije rodnog lista i domovnice (kojom se dokazuje da je hrvatski državljanin) izdate 13. marta 2014. godine od nadležnog organa Republike Hrvatske. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

3. Rješenjem Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 10.2.2-204-69/20 od 25. marta 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev. Iz obrazloženja Ministarstva proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rođen 1969. godine u Bjelovaru, Republika Hrvatska, i da je hrvatski državljanin. Dalje je utvrđeno da je apelant 7. juna 1995. godine zaključio ugovor o razmjeni svojih nepokretnosti u Republici Hrvatskoj za nepokretnosti u Banjoj Luci, te da je ušao u posjed tih nepokretnosti 1996. godine. Zatim je utvrđeno da je 1996. godine izdat i izbjeglički karton na ime apelantove majke, a u koji su uneseni podaci da su apelant i njegov otac članovi domaćinstva te podaci o pruženoj pomoći. Takođe je utvrđeno da je apelant izvršio registraciju statusa izbjeglog lica podnošenjem zahtjeva 25. oktobra 2000. godine, nakon čega je 29. avgusta 2002. godine prijavio prebivalište u Banjoj Luci, pa mu je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: MUP) s istim datumom izdalo ličnu kartu u trajanju od deset godina. Ispitujući sprovedene dokaze, Ministarstvo je zaključilo da apelant po osnovu odredbi čl. 38. i 39. ZDRS, te člana 42. st. 3. i 4. ZDBiH ne ispunjava uslove za sticanje državljanstva jer tek od 29. avgusta 2002. godine ima prijavljeno prebivalište u RS. S ciljem udovoljavanja apelantovom zahtjevu za sticanje državljanstva, ukoliko bi apelant eventualno po ostalim zakonskim osnovima ispunjavao uslove za sticanje državljanstva, Ministarstvo je utvrdilo da apelant ne ispunjava ni uslove za sticanje državljanstva kao lice koje ima status izbjeglice propisane članom 12. ZDBiH, odnosno članom 16. ZDRS. To iz razloga što apelant nema utvrđen status izbjeglice prema podacima Ministarstva bezbjednosti BiH od 24. februara 2020. godine, a na koji je, prema odredbi člana 28. Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u RS, prešla nadležnost za utvrđivanje i prestanak statusa izbjeglica. Ministarstvo je dalje navelo da apelant kao državljanin Republike Hrvatske ne ispunjava uslove za sticanje državljanstva ni naturalizacijom, u skladu s odredbama čl. 9. i

12. ZDBiH, te čl. 11. i 16. ZDRS, jer, prema podacima Službe za poslove sa strancima od 14. februara 2020. godine, nema odobravan ni privremeni, a ni stalni boravak na području BiH, odnosno RS.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 026477 20 U od 19. januara 2021. godine usvojena je apelantova tužba i poništeno rješenje Ministarstva.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 026477 21 Uvp od 17. novembra 2022. godine usvojen je zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje sudske odluke te je preinačena presuda Okružnog suda tako što je apelantova tužba odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da Okružni sud u pobijanoj presudi navodi da je osporeni akt nezakonit jer je Ministarstvo proizvoljno i selektivno cijenilo odlučne činjenice i dokaze. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud pojasnio da je prilikom odlučivanja o zahtjevu, prema odredbama ZDRS, Ministarstvo zanemarilo sljedeće: da je apelant po rođenju državljanin SFRJ, da je 22. jula 1996. godine ušao u posjed razmijenjenih nepokretnosti u Banjoj Luci, da je tada izdat izbjeglički karton na ime njegove majke, da je 25. oktobra 2000. godine izvršio registraciju statusa izbjeglog lica, što je potvrdilo njegov već priznati status izbjeglice, da je 29. avgusta 2002. godine prijavio prebivalište u Banjoj Luci te da mu je s istim datumom izdata lična karta. Vrhovni sud je dalje istakao da Okružni sud smatra da navedeno upućuje na to da apelant legitimno želi steći državljanstvo. Okružni sud je zaključio da se apelant, zajedno s roditeljima, trajno nastanio u RS, iz kojeg razloga na toj teritoriji ima neprekidno boravište i prebivalište od kada je izvršena zamjena nepokretnosti, odnosno kada je ušao u njihov posjed. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud naveo da bi to trebale biti odlučujuće činjenice, a ne promjena nadležnosti, kao i nerazjašnjeni postupak reregistracije izbjeglica, što je za Ministarstvo, pogrešno, bilo odlučujuće za donošenje osporenog akta.

6. Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak Okružnog suda da nisu pravilno ocijenjeni dokazi i da osporeni akt ne sadrži valjane razloge. Vrhovni sud je ukazao da je apelant zahtjev za sticanje državljanstva podnio na osnovu odredbe člana 38. ZDRS. Vrhovni sud je ocijenio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da apelant ne ispunjava propisane uslove za sticanje državljanstva jer nije imao prijavljen boravak/prebivalište u RS prije 31. decembra 2000. godine. Naime, izbjeglički karton nije dokaz da je apelant pribavljanjem tog kartona 1996. godine iskazao namjeru da se stalno nastani na području RS, niti je to dokaz o njegovom boravištu ili prebivalištu. Odredba člana 14. stav 4. Zakona o raseljenim licima, izbjeglicama i povratnicima u RS propisuje da će, na zahtjev raseljenog lica, MUP izdati ličnu kartu u skladu s odredbama Zakona o ličnoj karti. Apelant je zahtjev za izdavanje lične karte podnio tek 29. avgusta 2002. godine, nakon što je prijavio prebivalište na adresi u Banjoj Luci. Prema odredbi člana 3. stav 1. tačka 7. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, pod prebivalištem se smatra opština u kojoj se državljanin nastani s namjerom da tamo stalno živi, pa Vrhovni sud smatra da se apelant stalno nastanio na označenoj adresi od dana kada je prijavio tu adresu, tj. od 29. avgusta 2002. godine. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je apelant, prema odredbi člana 10. stav 1. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima iz 1995. godine, koji je važio u vrijeme kada je apelant ušao u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci, imao pravo na status izbjeglice. Međutim, apelant nije iskoristio to pravo pa se, po dobijanju izbjegličkog kartona 1996. godine, nije registrovao kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice), niti je, u skladu sa stavom 3. istog člana i zakona, pokrenuo postupak za priznavanje statusa izbjeglice. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 12. istog zakona propisano da na osnovu rješenja o priznavanju statusa izbjeglice MUP izdaje izbjegličku legitimaciju na osnovu koje izbjeglica ostvaruje prava koja mu po zakonu pripadaju i dokazuje druge činjenice koje su u njoj sadržane. Kako se apelant nije registrovao na način propisan zakonom, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije stekao mogućnost da ostvaruje prava koja mu pripadaju po osnovu zakona. Vrhovni sud je istakao da se ne može prihvatiti stav nižestepenog suda da je izbjeglički karton, koji je 24. juna 1996. godine izdao Komesarijat za izbjeglice i humanitarnu pomoć, dokaz da mu je već tada priznat status izbjeglice, niti je to dokaz da je apelant iskazao namjeru da se od tada stalno nastani na području RS. Naime, izbjeglički karton je dokaz o pruženoj pomoći, a što proizlazi iz tog kartona koji glasi na lica koja su tim kartonom ostvarivala pravo na humanitarnu pomoć do 20. juna 1997. godine. Vrhovni sud je istakao da je status izbjeglice, prema tada važećem zakonu, apelant stekao 2000. godine kada mu je Ministarstvo za izbjeglice, rješavajući o njegovom zahtjevu od 25. oktobra 2000. godine, izdalo rješenje o tom statusu. Dalje je obrazloženo da apelant bez osnova ukazuje da je tada samo produžio status izbjeglice jer odredba člana 13. Zakona o raseljenim licima, izbjeglicama i povratnicima u RS iz 1999. godine ne reguliše produženje statusa, već sticanje tog statusa. Međutim, nakon prenosa nadležnosti 2003. godine za utvrđivanje statusa izbjeglica s Ministarstva za izbjeglice na Ministarstvo bezbjednosti BiH, sklopljen je Protokol između navedenih ministarstava i UNHCR-a, prema kojem je usaglašeno da je radi ažuriranja postojećih evidencija o izbjeglicama iz Hrvatske potrebno obaviti njihovu reregistraciju. Stoga je u periodu od 2005. do 2006. godine sprovedena reregistracija za izbjeglice iz Republike Hrvatske, ali kako apelant nije izvršio svoju obavezu i potvrdio status izbjeglice, to i nije evidentiran kao izbjeglica u periodu od 2005. do 2006. godine, pa nije evidentiran s tim statusom ni u Ministarstvu bezbjednosti BiH.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo i do proizvoljne primjene propisa. Apelant se pozvao na zaključke Okružnog suda, te istakao da je Vrhovni sud formalistički zaključio da on nema pravo na državljanstvo prema članu 38. ZDRS i članu 42. ZDBiH jer nema prijavljeno prebivalište/boravište u MUPRS u relevantnom periodu. Apelant smatra da je ignorisan cilj i smisao navedenih odredbi, koji je upravo bio da se državljanima bivše SFRJ, koji su se u vrijeme izbijanja sukoba nalazili u BiH ili su usljed ratnih dešavanja izbjegli u BiH, omogući sticanje državljanstva BiH. Apelant je istakao i da Ministarstvo i lokalne samouprave u RS kao dokaz prebivališta/boravišta prihvataju samo uvjerenje MUP-a. S druge strane, MUP odbija da sprovede postupak radi utvrđivanja boravka u periodu propisanom članom 38. ZDRS uz obrazloženje da se radi o strancima. Apelant je istakao kako trenutno ne postoji način za rješavanje njegovog statusa u BiH. Važeća zakonska regulativa ne sadrži odredbe koje bi posebno tretirale tu kategoriju lica i olakšale im dokazivanje boravka i sticanje državljanstva RS/BiH. Apelant je istakao da ne posjeduje hrvatsku putnu ispravu, da ne može da prijavi boravak Službi za poslove sa strancima, niti može kao lice bez važećih dokumenata i regulisanog boravka da pribavi putnu ispravu ni kod diplomatskog konzularnog predstavništva Hrvatske u BiH. Apelant smatra da je u predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje jer obrazloženje presude Vrhovnog suda RS ne ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku. U vezi s povredom člana 8. Evropske konvencije, apelant je istakao da od 1996. godine do danas neprekidno boravi u RS/BiH, a boraviće i ubuduće jer ima trajne i čvrste veze sa BiH, tu ima imovinu, prijatelje i sve ono što čini društveni život pojedinca. Takođe je istakao da zbog neposjedovanja dokumenata on ne postoji u pravnom sistemu i ne može da uživa garantovana prava kao druga lica koja posjeduju lične dokumente, između ostalih, pravo na rad, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu zaštitu, pravo na sklapanje braka i dr. Apelant se pozvao i na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ističući da je Evropski sud u sličnim predmetima, koji se odnose na pravni položaj bivših državljana SFRJ koji borave u nekoj od država nastalih raspadom SFRJ duži period a da nemaju njeno državljanstvo niti mogućnost da trajno regulišu svoj status, nalazio, između ostalog, povredu člana 8. Evropske konvencije. Apelant se pozvao na predmete Hoti protiv Hrvatske (presuda od 26. aprila 2018. godine, predstavka broj 63311/14) i Kurić i dr. protiv Slovenije (presuda od 26. juna 2012. godine, predstavka broj 26828/06). Relevantni propisi

8. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16 – službeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje državljanstva naturalizacijom

Član 9. stav 1. (1) Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava sljedeće uslove:

a) da je napunio 18 godina starosti;

b) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva;

c) da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine;

d) da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanja stranaca sa teritorije Bosne i Hercegovine od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka još uvijek na snazi;

e) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;

f) da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva BiH, osim ako bilateralni sporazum iz člana 14. ne predviđa drugačije. Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;

g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uslova ne može razumno zahtijevati;

h) da ne predstavlja prijetnju po bezbjednost Bosne i Hercegovine;

i) da ima obezbijeđen stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili da je u stanju da obezbijedi pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za sopstveno izdržavanje;

j) da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze;

k) da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak Bosne i Hercegovine i

l) da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva BiH.

Član 12. stav 1. (1) Lice bez državljanstva i lice koje ima status izbjeglice može steći državljanstvo BiH, bez ispunjavanja uslova iz člana 9. stav (1) tač. b), c), f), i) i j), samo ako u statusu lica bez državljanstva ili izbjeglice ima neprekidan boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine u trajanju od pet godina prije podnošenja zahtjeva. Član 42. st. 2. i 3. (3) Sva lica koja su bila državljani bivše SFRJ i koja su se u vremenu između 06. aprila 1992. godine i stupanja na snagu ovog zakona stalno nastanila na teritoriji jednog od entiteta i koja na toj teritoriji imaju neprekidno prebivalište ili boravište u trajanju od dvije godine nakon stupanja na snagu ovog zakona, nakon podnošenja zahtjeva dobiće i državljanstvo tog entiteta i Bosne i Hercegovine. (4) Sva lica koja su bila državljani bivše SFRJ i koja se u vremenu između dana stupanja na snagu ovog zakona i 31. decembra 2000. godine stalno nastane na teritoriji jednog od entiteta i koja na toj teritoriji imaju neprekidno prebivalište ili boravište u trajanju od tri godine, nakon podnošenja zahtjeva dobiće državljanstvo tog entiteta i Bosne i Hercegovine.

9. Zakon o državljanstvu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Sva lica koja su bila državljani bivše SFRJ i koja su se u periodu od 6. aprila 1992. godine do 1. januara 1998. godine stalno nastanila na teritoriji Republike Srpske i koja na toj teritoriji imaju neprekidno prebivalište ili boravište u trajanju od dvije godine poslije tog datuma, mogu steći državljanstvo Republike Srpske.

Član 39. Sva lica koja su bila državljani bivše SFRJ i koja su se u periodu od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2000. godine stalno nastanila na teritoriji Republike Srpske i koja na toj teritoriji imaju neprekidno prebivalište ili boravište u trajanju od tri godine mogu steći državljanstvo Republike Srpske.

10. Zakon o izbeglicama i raseljenim licima („Službeni glasnik RS“ broj 26/95)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđivanje statusa

Član 10. st. 1. i 3.

Građani srpske i druge nacionalnosti iz člana 2. stav 1. ovog zakona imaju pravo na status izbeglice.

U cilju sticanja statusa izbeglice, građani iz stava 1. ovog člana, prilikom registracije, popunjavaju propisane obrasce i time pokreću postupak za priznavanje statusa izbeglice i izdavanje isprava utvrđenih ovim zakonom.

Član 12. st. 1. i 3.

Na osnovu rešenja o priznavanju statusa izbeglice, Ministarstvo unutrašnjih poslova izdaje izbegličku legitimaciju, uz prethodnu proveru da li je to lice već prijavljeno u nekoj drugoj opštini Republike.

Izbeglička legitimacija je javna isprava kojom se dokazuje identitet i na osnovu koje izbeglica ostvaruje prava koja mu po zakonu pripadaju i dokazuje druge činjenice koje su u njoj sadržane.

11. Zakon o raseljenim licima, izbeglicama i povratnicima u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 33/99)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 13. st. 1. i 2. Zahtev za priznavanje statusa raseljenog lica i izbeglice podnosi se Ministarstvu za izbeglice i raseljena lica u opštini u koju je lice raseljeno-izbeglo.

Odsek Ministarstva za izbeglice i raseljena lica donosi rešenje o sticanju i prestanku statusa iz stava 1. ovog člana nakon provedenog postupka u skladu sa ovim zakonom.

Član 14. st. 1, 3. i 4.

Na osnovu rešenja o priznavanju statusa raseljenog lica i izbeglice, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske izdaje propisanu legitimaciju, uz prethodnu proveru da li je to lice već prijavljeno u nekoj drugoj opštini Republike Srpske.

Legitimacija je javna isprava kojom se dokazuje identitet i na osnovu koje lica iz ovog člana ostvaruju prava koja im po zakonu pripadaju i dokazuje druge činjenice koje su u njoj sadržane.

Na zahtev raseljenog lica, Ministarstvo unutrašnjih poslova izdaće mu ličnu kartu u skladu sa odredbama Zakona o ličnoj karti.

12. Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 42/05 i 52/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Utvrđivanje i prestanak statusa izbjeglica u RS, na osnovu dokumentacije kojom raspolaže Ministarstvo, potvrđuje i priznaje Ministarstvo bezbjednosti BiH.

Nakon potvrđenog i priznatog statusa svako lice sa priznatim statusom će dobiti izbjegličku legitimaciju od strane Ministarstva bezbjednosti, koja će se smatrati ličnim dokumentom.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;a)U odnosu na pravo na pravično suđenje

16. U vezi s apelantovim pozivanjem na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud prvo mora da odgovori na pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na konkretni slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao slična pravna pitanja i zaključio da pravo sticanja državljanstva, odnosno oduzimanja državljanstva u određenoj zemlji spada u domen javnog prava svake države (vidi Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2507/23 od 15. decembra 2025. godine s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, ako je određena država odbila da dodijeli državljanstvo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to spada u djelokrug javnopravnih ovlašćenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da odlučivanje o zahtjevima za sticanje državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlašćenja države, pa proizlazi da je apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na pravo na privatni život

17. U vezi s navodima o povredi člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojim odlukama istakao da je pojam „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije širok koncept koji obuhvata više aspekata fizičkog i društvenog identiteta lica. Iako ni pravo na državljanstvo ni pravo na odricanje od državljanstva nisu kao takvi zagarantovani Evropskom konvencijom ili njenim protokolima, Evropski sud je u brojnim slučajevima utvrdio da sljedeće radnje mogu, u određenim okolnostima, pokrenuti pitanje prema članu 8. Evropske konvencije zbog njihovog uticaja na privatni život pojedinca: proizvoljno uskraćivanje državljanstva; proizvoljno odbijanje zahtjeva za odricanje od državljanstva; oduzimanje ili lišavanje državljanstva, kao i u situaciji kada država odbija priznati lice kao svog državljanina (vidi Evropski sud, Elmi Abo protiv Estonije, odluka od 17. septembra 2024. godine, predstavka broj 29295/22, tač. 63. i 71). Prema ustaljenoj praksi, Evropski sud primjenjuje dvostruki test u slučajevima vezanim za državljanstvo kako bi utvrdio primjenjivost člana 8. Evropske konvencije ili miješanje u prava zaštićena tim članom te kako bi odlučio da li je navedeni član prekršen. U tom smislu, Evropski sud ispituje moguće negativne posljedice osporene mjere za podnosioca zahtjeva i analizira da li je mjera bila proizvoljna (ibid., tačka 64). Ukoliko se u slučaju odbijanja sticanja državljanstva utvrdi da podnosioci zahtjeva nisu pretrpjeli bilo kakve praktične poteškoće kao rezultat tog odbijanja i da bilo kakve posljedice po lični identitet podnosilaca zahtjeva nisu prešle prag ozbiljnosti da bi se pokrenulo pitanje prema članu 8. Evropske konvencije, Evropski sud je u tom slučaju proglasio aplikaciju podnosilaca zahtjeva nedopuštenom kao nekompatibilnu ratione materiae s odredbama Evropske konvencije (ibid., tačka 67. s daljnjim referencama). S druge strane, kada se utvrdi da je mjera ozbiljno uticala na privatni život podnosioca zahtjeva, onda je aplikacija ratione materiae kompatibilna s Evropskom konvencijom i, istovremeno, ta mjera predstavlja „miješanje“ u „pravo na poštovanje privatnog života“ prema članu 8. Evropske konvencije (ibid., tačka 68).

18. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud će prvenstveno analizirati težinu negativnih posljedica odbijanja apelantovog zahtjeva za sticanje državljanstva, tj. da li je apelant zbog osporenih odluka pretrpio bilo kakve praktične poteškoće i posljedice po lični identitet koje prelaze prag ozbiljnosti da bi se pokrenulo pitanje prema članu 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant navodi kako ne može regulisati svoj status u BiH (važeća zakonska regulativa ne sadrži odredbe koje bi posebno tretirale „tu kategoriju lica“ i olakšale im dokazivanje boravka i sticanje državljanstva RS/BiH), da ne posjeduje hrvatsku putnu ispravu, pa da ne može da prijavi boravak Službi za poslove sa strancima, niti može kao lice bez važećih dokumenata i regulisanog boravka da pribavi putnu ispravu ni kod diplomatskog konzularnog predstavništva Hrvatske u BiH. Takođe je istakao da on zbog neposjedovanja dokumenata ne postoji u pravnom sistemu i ne može da uživa garantovana prava kao što su pravo na rad, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu zaštitu, pravo na sklapanje braka i dr. Apelant se pozvao i na odluke Evropskog suda Hoti protiv Hrvatske i Kurić i dr. protiv Slovenije.

19. Ustavni sud prvenstveno smatra da se navedene odluke Evropskog suda ne mogu dovesti u vezu s konkretnim predmetom jer se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom pitanju. Naime, presuda u predmetu Kurić i dr. protiv Slovenije odnosila se na aplikante koji su prije proglašenja slovenske nezavisnosti imali prebivalište na teritoriji tadašnje Socijalističke Republike Slovenije. Raspadom SFRJ i donošenjem novih slovenskih zakona o strancima našli su se u situaciji velike pravne nesigurnosti budući da su izbrisani iz registra prebivališta u kojem su do tada bili legalno prijavljeni. Navedeno „brisanje“ imalo je ozbiljne i teške posljedice: oduzeti su im dokumenti, neki su izbačeni iz stanova, nisu mogli da rade ili da putuju, izgubili su ličnu imovinu te su godinama živjeli u lošim uslovima s ozbiljnim posljedicama na njihovo zdravlje. S druge strane, u predmetu Hoti protiv Hrvatske, aplikant, koji nije imao državljanstvo druge države, nije mogao da reguliše svoj status boravišta u Hrvatskoj iako je u njoj živio oko 40 godina.

20. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom predmetu odlučivalo o tome da li apelant, koji nesporno ima hrvatsko državljanstvo, ispunjava uslove za sticanje državljanstva BiH i RS. Iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant, u suštini, tvrdio da je nakon raspada SFRJ izbjegao u BiH i da je podnio zahtjev za sticanje državljanstva na osnovu odredbi čl. 38. ZDRS i 42. ZDBiH, koje se odnose na lica koja su bila državljani bivše SFRJ. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu standarde navedene u tački 15. ove odluke, kao i apelacione navode, mora ispitati težinu negativnih posljedica osporene odluke na apelantov privatni život. U vezi s apelantovim navodima da ne može regulisati status u BiH, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant, mimo konkretnog postupka koji se odnosi na sticanje državljanstva, pokretao neke postupke vezano za svoj status u BiH koji su završili negativno za njega. Naime, iz osporenih odluka proizlazi da apelant nakon što je ušao u posjed razmijenjenih nepokretnosti u BiH, te nakon što je izdat izbjeglički karton na ime njegove mame 1996. godine (u kojem se apelant navodi kao član domaćinstva), iako je imao pravo na status izbjeglice, nije iskoristio to pravo i nije pokrenuo postupak za priznavanje statusa izbjeglice u skladu sa zakonskom regulativom koja je tada bila na snazi (vidi tačku 10. ove odluke). Apelant je podnio prijavu za status izbjeglice 2000. godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu toga prijavio prebivalište na adresi u Banjoj Luci 2002. godine, kada mu je i izdata lična karta u trajanju od deset godina. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant pokrenuo neke druge postupke u nastojanju da pokuša da reguliše svoj status u BiH, niti je apelant na te okolnosti dostavio dokaze. Štaviše, Ustavni sud zapaža da apelant u periodu od 2005. do 2006. godine, kada je sprovedena reregistracija za izbjeglice iz Republike Hrvatske, nije izvršio svoju obavezu i potvrdio status izbjeglice, zbog čega i nije evidentiran s tim statusom u Ministarstvu bezbjednosti BiH. Dakle, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da apelant, uprkos tome što navodi da se trajno nastanio u Banjoj Luci od 1996. godine, očigledno nije preduzimao potrebne (administrativne) korake da reguliše svoj status u BiH.

21. Konačno, Ustavni sud zapaža da činjenica da odbijanje nadležnih organa da apelantu utvrde državljanstvo BiH i RS nije dovelo do njegove apatridije. U tom pogledu, Ustavni sud naglašava da je nesporno da apelant ima državljanstvo Republike Hrvatske. Prema tome, ukoliko je apelant propustio da potvrdi svoj status izbjeglice i reguliše svoj boravak u BiH kao izbjeglica, onda može kao hrvatski državljanin da reguliše svoj status u BiH. Takođe, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da nema dokumente niti putnu ispravu Hrvatske i da ne može prijaviti boravak Službi za poslove sa strancima. Naime, iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant uz svoj zahtjev za sticanje državljanstva dostavio ovjerenu kopiju rodnog lista i domovnice nadležnih hrvatskih organa iz 2014. godine, pa Ustavni sud ne vidi razlog zašto ne bi mogao da ishodi putnu ispravu Republike Hrvatske. Ustavni sud posebno naglašava da apelant nije dostavio nijedan dokaz da je podnio zahtjev za izdavanje dokumenta koji mu je potreban da reguliše svoj status a da je odbijen, tj. nijedan dokaz za svoje navode da mimo konkretnog postupka ne može da reguliše svoj status. Imajući u vidu sve navedeno, pogotovo činjenicu da apelant navodi da živi u Banjoj Luci od 1996. godine, a da je zahtjev za sticanje državljanstva podnio tek 2020. godine, Ustavni sud ne može zaključiti da je zbog odbijanja njegovog zahtjeva za sticanje državljanstva ugrožen njegov pravni status u BiH.

22. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovnog suda jasno i detaljno obrazloženo zašto je zaključeno da apelant, s obzirom na to da nije imao prijavljen boravak/prebivalište u RS prije 31. decembra 2000. godine, ne ispunjava uslove propisane članom 42. ZDBiH i čl. 38. i 39. ZDRS za sticanje državljanstva. Takođe je detaljno obrazloženo zašto izbjeglički karton iz 1996. godine, izdat na ime apelantove majke, nije dokaz da je pribavljanjem tog kartona apelant iskazao namjeru da se stalno nastani na području RS (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je detaljno obrazloženo i zašto nisu ispunjeni eventualno ostali zakonski uslovi za sticanje državljanstva (vidi tač. 3. i 6. ove odluke). Imajući u vidu dato obrazloženje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je apelantu državljanstvo proizvoljno uskraćeno.

23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije dokazao da je odbijanje da se prizna kao bh. državljanin uticalo na njegov privatni ili porodični život u mjeri koja je prešla prag ozbiljnosti da bi se pitanje pokrenulo prema članu 8. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

c) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

24. Vezano za pozivanje na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant uopšte nije obrazložio povredu tih odredbi. Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 1. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisano da svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Imajući u vidu da apelant nije obrazložio povredu tih prava, niti je osporenom odlukom odlučivano o apelantovom eventualnom kretanju ili boravištu, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-830/23 (Z.V.) | Sudska praksa | Aktio