Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1588/21 („Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1588/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1588/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 092845 20 Rev3 od 23. februara 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 092845 20 Rev3 od 23. februara 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 092845 20 Pž4 od 12. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 092845 18 Ps3 od 22. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) i „Niskogradnje“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je u periodu od 23. do 25. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u periodu od 24. avgusta do 22. septembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac i drugotužena nisu dostavili traženi odgovor.

4. Odgovori na apelaciju su 17. februara 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Tužilac je rješenjem od 1. i 5. decembra 2003. godine na osnovu javnog konkursa apelantu dodijelio neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), precizno označeno u rješenju, radi izgradnje stambenog objekta. Rješenjem su, između ostalog, utvrđene apelantove obaveze i prava, te je u njegovu korist uknjiženo pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja.

7. Tužilac je 27. maja 2011. godine podnio tužbu protiv apelanta i drugotužene radi utvrđenja ništavosti upisa u zemljišnoj knjizi, ništavosti ugovora o kupoprodaji i predaje u posjed spornih nepokretnosti. Tužilac je eventualnim zahtjevom tražio da se drugotužena obaveže da mu isplati određeni iznos na ime naknade za sporno zemljište.

8. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 10. decembra 2015. godine, nakon održanog pripremnog ročišta, prekinut je parnični postupak do okončanja postupka za utvrđivanje gubitka prava korišćenja radi građenja na spornom zemljištu, koji se vodio pred nadležnim upravnim organom. U nastavku postupka Okružni privredni sud je donio presudu od 19. oktobra 2016. godine kojom je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Tužiočeva žalba protiv prvostepene presude je odbijena presudom Višeg privrednog suda od 7. aprila 2017. godine.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 092845 17 Rev od 19. oktobra 2017. godine ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nisu razjašnjene bitne činjenice u vezi sa statusom spornog zemljišta, s valjanošću zaključenog kupoprodajnog ugovora, odnosno da nije razjašnjeno pitanje postojanja saglasnosti tužiočevog nadležnog organa za raspolaganje spornim zemljištem. Nakon toga, rješenjem Višeg privrednog suda od 15. februara 2018. godine ukinuta je presuda Okružnog privrednog suda i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Osporene presude

10. U ponovnom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 092845 18 Ps3 od 22. februara 2019. godine kojom je utvrdio da je ništav upis – uknjižba apelanta kao nosioca prava raspolaganja na spornim nepokretnostima. Presudom je takođe utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora koji su zaključili apelant i drugotužena, kao i uknjižba drugotužene kao vlasnika spornih nepokretnosti. Naloženo je uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, dok su apelant i drugotužena obavezani da tužiocu predaju u posjed sporne nepokretnosti i naknade troškove postupka.

11. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je kao nesporno utvrdio da sporno zemljište ima status neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je dodijeljeno apelantu na korišćenje u svrhu izgradnje stambenog objekta. Apelant je upisao svoje pravo korišćenja radi građenja u javne knjige, te je platio tužiocu rentu i naknadu za sporno zemljište čija tržišna vrijednost prema nalazu i mišljenju vještaka građevinsko-arhitektonske struke iznosi 642.684,00 KM. Dalje je utvrđeno da apelant na spornom zemljištu nije ni počeo s izgradnjom objekta, kao i da nadležni organ uprave nije donio rješenje kojim se utvrđuje gubitak apelantovog prava korišćenja radi građenja na spornom zemljištu. Sud je dalje utvrdio da je nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine (u daljnjem tekstu: novi ZGZ) apelant 11. januara 2007. godine upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornom zemljištu s 1/1 dijela. Apelant je 9. aprila 2008. godine s drugotuženom zaključio kupoprodajni ugovor kojim joj je prodao sporne nepokretnosti, pa je na osnovu toga drugotužena 4. januara 2010. godine u svoju korist uknjižila pravo svojine na spornom zemljištu.

12. Okružni privredni sud se u obrazloženju pozvao na relevantne odredbe čl. 44, 49, 50. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (u daljnjem tekstu: stari ZGZ) kojim je propisan način sticanja i gubitka prava korišćenja zemljišta radi građenja. Sud je istakao da apelant nije tražio da se utvrdi prestanak njegovog prava korišćenja spornog zemljišta, niti je nadležni organ tužioca donio takvo rješenje prije stupanja na snagu novog ZGZ-a. U vezi s tim, sud je naveo da je u vrijeme kada je apelant stekao pravo korišćenja na spornom zemljištu na snazi bio stari ZGZ iz 2003. godine, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju u skladu s odredbom člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Budući da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, niti je započeo bilo kakve radove, sud je zaključio da je apelantu po sili zakona prestalo pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja. U vezi s tim, sud je obrazložio da je pravo korišćenja radi građenja strogo lično pravo koje je apsolutno neotuđivo i da se ono „iscrpljuje samo izgradnjom građevinskog objekta i sa završetkom izgradnje preobražava se u pravo svojine“. Naveo je da apelant nije izgradio građevinski objekat na spornom zemljištu i samim tim nije postao ni vlasnik tog zemljišta, koje nezavisno od stanja u zemljišnoj knjizi ima status neizgrađenog građevinskog zemljišta u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelanta i drugotužene. Pri tome je sud istakao da je bez značaja tužiočev propust da donese rješenje kojim se utvrđuje gubitak apelantovog prava na spornom zemljištu. Naime, donošenje rješenja kojim se utvrđuje gubitak prava korišćenja zemljišta radi građenja ima deklaratoran a ne konstitutivan karakter. Nadalje, sud je obrazložio da je apelant trebao da tužiocu vrati sporno zemljište, te da nije pravno valjan apelantov upis prava korišćenja radi građenja u pravo raspolaganja. Ovo stoga što je upis tih prava izvršen suprotno odredbama ZGZ-a (starog i novog) i odredbi čl. 3. i 41. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), odnosno bez tužiočeve saglasnosti i odobrenja. U vezi s tim, sud je zaključio da je, u skladu s odredbom člana 59. stav 1. starog ZGZ-a, nezakonito apelantovo raspolaganje spornim zemljištem i da je ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključio s drugotuženom. Sud je istakao da je isključivo u tužiočevoj nadležnosti upravljanje i raspolaganje spornim zemljištem. Pored navedenog, sud je istakao da je tužilac nosilac knjižnog prava na spornim nepokretnostima i da ima aktivnu legitimaciju, te da, u skladu s relevantnim odredbama ZZK-a i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije izgubio pravo da zahtijeva ništavost upisa u zemljišnoj knjizi i utvrđenje ništavosti ugovora.

13. Presudom Višeg privrednog suda od 29. jula 2019. godine djelimično su usvojene žalbe tuženih i preinačena je prvostepena presuda. Međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 17. januara 2020. godine ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

14. Viši privredni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 57 0 Ps 092845 20 Pž4 od 12. maja 2020. godine kojom je odbio apelantovu i žalbu drugotužene i potvrdio prvostepenu presudu. Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje i zaključak prvostepenog suda da se prilikom odlučivanja u postupku treba primijeniti stari ZGZ iz 2003. godine. S obzirom na to da apelant nije imao zakonski osnov za konstituisanje prava svojine na spornom zemljištu, proizlazi da je takav upis ništav. Takođe, ništavi su i svi pravni poslovi raspolaganja spornim zemljištem koje je apelant preduzeo, odnosno kupoprodajni ugovor koji je zaključio s drugotuženom budući da je suprotan odredbi člana

103. ZOO-a.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 092845 20 Rev3 od 23. februara 2021. godine odbio revizije koje su izjavili apelant i drugotužena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Naveo je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe starog ZGZ-a iz 2003. godine na sporni pravni odnos koji je započeo 2003. godine rješenjem o dodjeli spornog zemljišta, te da nema mjesta primjeni odredbi ZSP-a na koje tuženi ukazuju. Ponovio je da nadležni organ tužioca nije donio deklaratorno rješenje kojim se utvrđuje prestanak apelantovog prava korišćenja spornog zemljišta radi građenja, zbog čega u javnim knjigama nije brisano to apelantovo pravo. Istaknuto je da u skladu s odredbom člana 50. starog ZGZ-a nije propisana posebna procedura donošenja rješenja o gubitku prava apelanta, odnosno da to rješenje po službenoj dužnosti donosi isti organ koji je donio i rješenje o dodjeli spornog zemljišta, tj. da se radi o gubitku apelantovog prava po sili zakona. Pored toga, navedeno je da Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) nije nadležna za utvrđenje gubitka prava korišćenja radi građenja, odnosno da je bez uticaja na ovaj spor rješenje tog organa kojim je odbijen tužiočev zahtjev za brisanje apelantovog prava na spornom zemljištu. S obzirom na to da je sporno zemljište bilo u državnoj svojini i nije se moglo otuđivati, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i zaključili da je ništav kupoprodajni ugovor. Takođe, Vrhovni sud je potvrdio i stav nižestepenih sudova u dijelu zahtjeva kojim je utvrđena ništavost upisa apelantovog prava raspolaganja spornim nepokretnostima. Naime, kako je obrazloženo, apelant je pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja po sili zakona izgubio nekoliko godina prije upisa njegovog prava raspolaganja na spornom zemljištu, tako da to pravo nije mogao pretvoriti u pravo raspolaganja. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 104. stav 1. ZOO-a kojom je u slučaju ništavosti propisana obostrana restitucija. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno naložili da se uspostavi zemljišnoknjižno i katastarsko stanje koje je bilo prije spornih upisa. Pored toga, pravilan je zaključak nižestepenih sudova u pogledu apelantove obaveze da tužiocu preda u posjed sporno zemljište s obzirom na to da mu je po sili zakona prestalo pravo korišćenja na spornom zemljištu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te posebno ističe pogrešan zaključak da mu je ex lege prestalo pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja. U vezi s tim, smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo – odredbe člana 50. starog ZGZ-a iz 2003. godine kada su zaključili da mu je po sili zakona prestalo pravo na spornom zemljištu i usvojili tužiočev tužbeni zahtjev. Smatra da se prestanak njegovog prava korišćenja spornog zemljišta radi građenja, do stupanja na snagu novog ZGZ-a, mogao utvrditi samo u upravnom postupku koji je tužilac pokrenuo tek 2010. godine. Nadalje, ističe da nije postojalo rješenje koje bi bilo osnov da se briše njegovo upisano pravo korišćenja u zemljišnoj knjizi, koje je pretvoreno u pravo raspolaganja nakon stupanja na snagu novog ZGZ-a. Takođe, navodi da je kupoprodajni ugovor s drugotuženom (iz 2008. godine) zaključen u skladu s odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i ZGZ-a, odnosno da ima sve elemente ugovora u skladu s odredbama ZOO-a, te da je pogrešan zaključak sudova da se na sporni odnos primjenjuju odredbe starog ZGZ-a. Osim toga, apelant ističe da je postupak trajao predugo i da je o tužiočevom tužbenom zahtjevu odlučeno nakon nepunih deset godina, te je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni, Viši privredni i Okružni privredni sud su u odgovorima ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je svoju odluku donio nakon šest mjeseci te da je neosnovan apelantov navod u pogledu dužine trajanja postupka.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49. stav 1.

Fizičko, odnosno pravno lice, gubi pravo korišćenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korišćenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od jedne godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini tj. izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom.

Član 50.

Gubitak prava korišćenja zemljišta radi građenja iz razloga predviđenih u prethodnom članu utvrđuje rješenjem opštinski, odnosno gradski organ uprave za imovinsko-pravne poslove. Na osnovu rješenja iz prethodnog stava briše se u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi upisano pravo korišćenja zemljišta radi građenja i uspostavlja se ranije stanje upisa. Član 51.

U slučaju prestanka prava korišćenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, opština, odnosno grad je dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo građevinsku vrijednost nedovršene zgrade i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta utvrđene po odredbama Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 8/96, 9/96 i 15/96) i naknadu za zemljište u momentu prestanka ovog prava. Član 52.

Nosilac prava korišćenja zemljišta radi građenja koji odustane od namjere da gradi zgradu dužan je da vrati zemljište opštini, odnosno gradu.

Gubitak prava korišćenja zemljišta radi građenja iz razloga predviđenog u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem organ uprave za imovinsko-pravne poslove.

U slučaju iz stava 1. ovog člana nosilac prava korišćenja zemljišta radi građenja ima pravo na naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište i za troškove uređenja zemljišta u visini njihove vrijednosti u vrijeme vraćanja zemljišta opštini, odnosno gradu.

Član 59. stav 1.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48. ovog zakona ništavni su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

20. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06 od 30. 8. 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 45. (1) Pravo upravljanja ili korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom ili drugim urbanističkim aktom, stupanjem na snagu ovog zakona postaje pravo raspolaganja dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog nasljednika. (2) Pravo raspolaganja u smislu stava 1. ovog člana, smatra se stečenim, ako nije u suprotnosti sa pravima koja pripadaju drugim licima, po osnovu restitucije i odredbama ovog zakona. Član 46.

Stupanjem na snagu ovog zakona, lice (raniji vlasnik) koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac privremenog prava korišćenja, na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini postaje vlasnik tog zemljišta i svi drugi upisi u javnim evidencijama, treba da se usklade sa stanjem u zemljišnoj knjizi, ukoliko se ne dokaže suprotno, a društveno, sada državno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. Član 50.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 86/03). Član 51. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u ‘‘Službenom glasniku Republike Srpske’’.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost

Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Posledice ništavosti

Član 104. (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da je podnesena u roku. Nadalje, s obzirom na to da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom 1. januara 2021. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka zaključio da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti u skladu s principom supsidijarnosti treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo da li je koristio mogućnost da podnese zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud takođe primjećuje da je postupak do stupanja na snagu navedenog zakona trajao više od devet godina, te da je bio u toku revizioni postupak pred Vrhovnim sudom, koji je okončan samo mjesec i 23 dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona.

23. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uslove iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, zatim ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

27. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na utvrđeno činjenično stanje, ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je tužilac zahtjevom tražio da se utvrdi ništavost apelantovog upisa u zemljišnoj knjizi, ništavost ugovora o kupoprodaji te predaju u posjed spornog zemljišta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka bili saglasni da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe starog ZGZ-a koji je važio u vrijeme dodjele spornog zemljišta apelantu. Naime, redovni sudovi su zaključili da je apelantu po sili zakona prestalo pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja iako nadležni organ uprave nije donio rješenje o tome, odnosno da to pravo nije mogao pretvoriti u pravo raspolaganja bez tužiočeve saglasnosti i odobrenja. Takođe, istakli su da je bez uticaja na ovaj spor rješenje RUGIP-a kojim je odbijen tužiočev zahtjev za brisanje apelantovog prava na spornom zemljištu. Dakle, redovni sudovi su smatrali da se radi o zemljištu koje je bilo u državnoj svojini i nije se moglo otuđivati, da je apelant bio u obavezi da tužiocu vrati sporno zemljište i da nije imao zakonski osnov za konstituisanje prava svojine na spornom zemljištu. Takođe, zaključili su da je u skladu s odredbom člana 59. starog ZGZ-a ništav kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio s drugotuženom, s obzirom na to da nije imao pravo da raspolaže sa spornim zemljištem koje je, nezavisno od stanja u zemljišnoj knjizi, bilo u državnoj svojini i nije se moglo otuđivati (vidi tač. 12. i 15. ove odluke u vezi s tačkom 19).

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u postupku nesporno utvrđeno da je sporno zemljište imalo status neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, da je dodijeljeno apelantu na korišćenje u svrhu izgradnje stambenog objekta, te da je apelant platio rentu i naknadu za zemljište i upisao svoje pravo u javne knjige, da nije izgradio objekat na spornim nepokretnostima, niti je nadležni organ uprave donio rješenje kojim je utvrđen gubitak apelantovog prava korišćenja radi građenja. Takođe, među strankama je nesporno da se apelant upisao kao nosilac prava raspolaganja na spornom zemljištu nakon stupanja na snagu novog ZGZ-a, te da je 2008. godine zemljište prodao drugotuženoj koja se uknjižila kao vlasnik. Ustavni sud zapaža da te činjenice među strankama nisu bile sporne. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da se tužiočev tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje nezakonitosti apelantovih radnji – upisa njegovog prava raspolaganja na spornom zemljištu i ništavosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključio s drugotuženom. Takođe, prije donošenja osporenih odluka postupak je bio prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja – postupka utvrđivanja gubitka apelantovog prava korišćenja radi građenja na spornom zemljištu koji je pokrenuo tužilac 2010. godine. Dakle, iako se radi o pobijanju apelantovih pravnih radnji koje su preduzete nakon stupanja na snagu novog ZGZ-a, redovni sudovi su u konkretnom slučaju primijenili odredbe starog ZGZ-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi prilikom odlučivanja nisu u dovoljnoj mjeri cijenili činjenicu da nadležni organ uprave nije donio rješenje kojim apelantu prestaje ranije uspostavljeno pravo korišćenja spornog zemljišta radi građenja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelantu po sili zakona prestalo pravo korišćenja spornog zemljišta, kao i da nije pravno valjan upis njegovog prava raspolaganja na spornom zemljištu. Posljedično navedenom sudovi su zaključili da je ništav i kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio s drugotuženom s obzirom na to da je prometovao nepokretnostima koje nisu bile u njegovoj svojini. Suprotno takvom stavu redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da relevantnim odredbama starog ZGZ-a (čl. 49, 50. i 51) nije propisano da korisniku zemljišta radi građenja to pravo prestaje po sili zakona, već se prestanak tog prava utvrđuje rješenjem koje donosi „opštinski, odnosno gradski organ uprave za imovinsko-pravne poslove“, nakon čega se briše upisano pravo u zemljišnoj knjizi (vidi tačku 19. ove odluke). S obzirom na to da je izostalo donošenje rješenja kojim bi se utvrdio prestanak tog prava, apelant je nakon stupanja na snagu novog ZGZ-a uknjižio pravo raspolaganja na spornom zemljištu na osnovu člana 45. stav 1. novog ZGZ-a (vidi tačku 20. ove odluke). Nakon toga, sporno zemljište je prodao drugotuženoj koja se, na osnovu kupoprodajnog ugovora i povjerenja u zemljišne knjige, uknjižila kao vlasnik spornog zemljišta. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 45. stav 1. novog ZGZ-a propisano da „pravo upravljanja ili korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu […], stupanjem na snagu ovog zakona postaje pravo raspolaganja dotadašnjeg nosioca tog prava […]“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra de su redovni sudovi u okolnostima apelantovog slučaja proizvoljno primijenili relevantne odredbe starog ZGZ-a u vezi s odredbama ZOO-a kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i utvrdili ništavost apelantovog upisa u zemljišnu knjigu i ugovora o kupoprodaji, te naložili uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja i predaju u posjed spornog zemljišta.

31. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjene relevantne odredbe starog ZGZ-a prilikom odlučivanja o valjanosti apelantovog upisa prava raspolaganja na spornom zemljištu, a posljedično tome i ništavosti zaključenog kupoprodajnog ugovora, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulićprotiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-

I, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18). Takođe, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).

33. Ispitujući apelaciju u vezi s navedenim standardima suđenja u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmet njegove ocjene period od 27. maja 2011. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 23. februara 2021. godine, dakle period od devet godina i nepunih devet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.

34. Cijeneći ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, što je znatno uticalo na dužinu trajanja postupka. Pri tome, Okružnom privrednom sudu je trebalo više od pet godina da donese prvu prvostepenu presudu u ovom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da Okružni privredni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge koji su uticali na tako dug period u kojem nije donesena presuda. S druge strane, Viši privredni sud i Vrhovni sud su svoje odluke donosili u prikladnim rokovima. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-433/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–

34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 800,00 KM .

37. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

38. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, proizvoljno primijenili relevantne odredbe starog ZGZ-a u vezi s odredbama ZOO-a prilikom odlučivanja o tužiočevom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi ništavost apelantovog upisa u zemljišnu knjigu i ugovora o kupoprodaji.

40. Postoji i kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ budući da je postupak trajao devet godina i nepunih devet mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje i neažurnost prvostepenog suda koji je prvu prvostepenu odluku donio nakon pet godina i četiri mjeseca, pri čemu redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ponudili bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1588/21 („Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio