Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4692/25 (M.B.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dijete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4692/25

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4692/25, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 076637 25 Gž od 26. augusta 2025. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. oktobra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 076637 25 Gž od 26. augusta 2025.godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je podneskom od 12. novembra 2025. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, tužiteljice M. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Centra za socijalni rad Tešanj (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 3. decembra 2025. godine odnosno 14. januara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i Centar su 3. decembra 2025. godine odnosno 16. januara 2026. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

3. Odgovori Kantonalnog suda i Centra su 8. odnosno 19. januara 2026. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 22. januara 2026. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 076637 25 P od 27. maja 2025. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice koji je zaključen 2019. godine, te je određeno da će zajedničko dijete, koje je rođeno 2022. godine, živjeti s tužiteljicom, koja će ostvarivati neposredno roditeljsko staranje. Presudom je određeno da će apelant ostvarivati neposredni i lični kontakt s djetetom svake subote u mjesecu u periodu od 9 do 17 na način preciziran u izreci presude, te svake godine neprekidno u periodu od 3. do 10. januara i od 1. do 31. augusta, kao i svaki drugi dan vjerskih i državnih praznika u periodu i na način kao kod sedmičnog viđanja (stav 3. izreke presude). Apelantu je naloženo da na ime izdržavanja djeteta plaća mjesečni iznos od 300,00 KM. Prilikom odlučenja Općinski sud je uzeo u obzir izjave parničnih stranaka, socioanamnestičke podatke parničnih stranaka nadležnog centra te ostale materijalne dokaze. Navedeno je da je tužiteljica u iskazu navela da dijete ima sretno djetinjstvo, da je apelant dobar otac i da mu je dijete privrženo, „te da bi potrebe djeteta za druženjem sa apelantom mogle biti zadovoljene boravkom djeteta kod oca svakog vikenda u sedmici“. Iz podataka Centra proizašlo je da je apelant zaposlen kao nastavnik razredne nastave, da je stambeno i materijalno osiguran. Sud je provedene dokaze cijenio prema procesnim pravilima iz čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je na utvrđene činjenice primijenio odredbe Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ). Navedeno je da su parnične stranke saglasne da dijete živi s tužiteljicom jer se radi o djetetu rođenom 2022. godine koje je prirodno i biološki orijentirano prema tužiteljici. Sud je dalje naveo da je za pravilan djetetov razvoj neophodna uloga oba roditelja i njihovo prisustvo u razvoju djetetove ličnosti, te da su, prema ocjeni suda, oba roditelja kompetentna za staranje o djetetu. Sud je odlučio da dijete nakon razvoda živi s majkom, ali je naglasio da su prava i obaveze roditelja prema djetetu jednaka u pogledu neposrednog staranja, međusobnog obavještavanja, zastupanja i odlučivanja o svim pitanjima koja se tiču djetetovog najboljeg interesa. Sud je imao u vidu odredbu člana 305. stav 3. PZ-a prilikom odlučivanja o načinu održavanja neposrednih kontakata djeteta s apelantom navodeći da sud nije vezan zahtjevima stranaka u odnosu na ta pitanja jer sud odluku donosi po svojoj ocjeni. U vezi s tim navedeno je da je u vrijeme odlučenja dijete živjelo s tužiteljicom, a da je tokom radnog dana bilo s apelantom i da takvo „faktičko stanje odnosa“ traje od prestanka bračne zajednice, ali da ne postoji volja parničnih stranaka da se takvo stanje nastavi. Navedeno je da standard sudske prakse nalaže sudu da odredi tačan vremenski raspored susreta i druženja roditelja s kojim dijete ne živi i djeteta na sedmičnom, mjesečnom i godišnjem nivou. U vezi s tim je obrazloženo da parnične stranke nisu dokazale da postoje naročite okolnosti koje bi opravdale da dijete svaki dan bude s oba roditelja, niti u sudskoj praksi postoje takvi primjeri. Prilikom odlučenja o ovom pitanju sud je imao u vidu djetetov uzrast, da postoji saradnja i kompetentnost roditeljā za staranje o djetetu, da su oba roditelja zaposlena, da im je dijete privrženo, kao i oni njemu, te da je o neposrednim kontaktima apelanta s djetetom odlučeno kao u stavu 3. izreke presude primjenom člana 142. u vezi sa članom 304. PZ-a.

6. Odlučujući o tužiteljičinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 P 076637 25 Gž od 26. augusta 2025. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između djeteta i apelanta, i to svakog drugog vikenda u mjesecu tako što će apelant preuzimati dijete subotom u 9 sati i vraćati dijete majci u nedjelju u 17 sati, te će dijete boraviti s apelantom neprekidno sedam dana za vrijeme zimskog raspusta i 15 dana za vrijeme ljetnog raspusta svake godine, te svaki drugi dan vjerskih i državnih praznika u isto vrijeme preuzimanja i vraćanja kao kod sedmičnog viđanja. Sud je iz socijalne anamneze zaključio da su parnične stranke postigle dogovor da dijete živi s tužiteljicom, ali „da nisu postigli dogovor u pogledu održavanja neposrednih i ličnih kontakata između djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi“, niti u pogledu doprinosa za izdržavanje djeteta. Prilikom odlučenja sud je pošao od odredbi PZ-a citirajući relevantne odredbe, zaključujući da je prvostepeni sud pravilno odlučio da dijete povjeri majci na roditeljsko staranje i da je pravilno odlučio o visini novčanog iznosa na ime djetetovog mjesečnog izdržavanja. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, tužiteljica u žalbi osnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno odredio održavanje neposrednih i ličnih kontakata apelanta s djetetom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke tokom postupka „postigle djelomičan dogovor o održavanju neposrednih i ličnih kontakata apelanta sa djetetom, svakog drugog vikenda u mjesecu i za vrijeme vjerskih i državnih praznika“. Shodno tome, sud je, s obzirom na djetetov uzrast, te potrebu ostvarivanja neposrednih i ličnih kontakata oba roditelja primjenom odredbi člana 140. stav 2. u vezi sa čl. 142. i 145. stav 1. PZ-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da osporena odluka nema jasno i razumljivo obrazloženje, te da u obrazloženju postoje takve greške zbog kojih apelant izražava sumnju da je tekst odluke iz drugog predmeta pravopisno i gramatički brisan i usklađen prema novom predmetu. Sve to apelanta navodi na zaključak da drugostepeni sud u pravilu usvaja žalbe majki na štetu očeva, bez dodatnih ispitivanja i relevantne argumentacije, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Navodi da je drugostepeni sud preinačio odluku prvostepenog suda, a da sud nije obrazložio zbog čega odluka prvostepenog suda u preinačenom dijelu nije u najboljem djetetovom interesu, niti je obrazložio zbog čega je osporena odluka u najboljem djetetovom interesu. Ukazuje da drugostepeni sud nije raspolagao s novim argumentima u odnosu na prvostepeni sud na osnovu kojih bi preinačio presudu. Prema preporuci ombudsmena za ljudska prava BiH, svi centri za socijalni rad, sudovi i tužilaštva treba da iskoriste sve zakonske mogućnost i ulože dodatni napor kako bi djeca ostvarivala kontakt s ocem s ciljem ostvarivanja najboljeg interesa djece. Suprotno takvoj preporuci, drugostepeni sud, bez obrazloženja, nastoji da dijete što rjeđe viđa oca, skraćivanjem vremena viđanja oca i djeteta u ambijentu u kojem je dijete odraslo, što nije u najboljem djetetovom interesu.b)Odgovori na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelant griješi kada tvrdi da su mu povrijeđena ustavna prava i prava iz Evropske konvencije. Navedeno je da je sud donio odluku u skladu s odredbama PZ-a. Još je naveo da su parnične stranke na ročištu održanom 16. aprila 2025. godine postigle djelimičan dogovor o održavanju neposrednih i ličnih kontakata apelanta s djetetom svakog drugog vikenda u mjesecu i za vrijeme vjerskih i državnih praznika. Navedeno je da je sud prilikom preinačenja prvostepene presude uzeo u obzir djetetov uzrast, odnosno da dijete nije napunilo tri godine i „da postoji potreba održavanja neposrednih kontakata apelanta sa djetetom“. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

9. Centar je naveo da je nakon donošenja prvostepene presude više puta posredovao u savjetodavnom razgovoru s parničnim strankama o načinu viđanja i komuniciranja s djetetom, a što se nastavilo i nakon donošenja drugostepene presude. Iz informacija s kojima Centar raspolaže proizlazi da parnične stranke uspostavljaju međusobni dogovor u vezi s viđanjem i kontaktiranjem apelanta s djetetom u situacijama kada je djetetu narušeno zdravstveno stanje uslijed prehlade, gripe i sl., što je veoma pohvalno da parnične stranke djeluju u najboljem djetetovom interesu. Navedeno je da Centar stoji na raspolaganju parničnim strankama ukoliko između njih dođe do nesporazuma i nesuglasica, a sve to kako bi se djetetu omogućio nesmetan proces odrastanja u prisustvu oba roditelja kako nijedan roditelj ne bi bio isključen iz tog procesa.

10. Apelant se u izjašnjenju referirao na odgovor Centra navodeći da je od Centra tražio da se uključi u provođenje dogovora kako bi se izbjegle nesuglasice s tužiteljicom u vezi s ostvarivanjem kontakata apelanta s djetetom. Navodi da mu tužiteljica ne omogućava kontakt s djetetom mimo sudske odluke, čak ni kada je dijete bolesno ili kada mu je rođendan, uz stalne prijetnje da će mu zabraniti bilo kakav kontakt s djetetom. Dalje navodi da je dijete imalo malo težih zdravstvenih problema, a da mu tužiteljica duže od 20 dana nije predočila dokumentaciju o djetetovom zdravstvenom stanju, o čemu je informirao Centar. Navodi da je njegov tadašnji advokat greškom u odgovoru na tužbu za razvod braka naveo da apelant želi viđanje s djetetom svakog drugog vikenda, što nije tačno, jer je i tokom posredovanja pred Centrom i tokom postupka tražio da s djetetom kontaktira uvijek kada tužiteljica ima neke obaveze. Obrazlaže da je advokata upozorio na propust koji je učinio „slučajno ili ne“ i da mu je advokat obećao da će o tome obavijestiti sud, što nije učinio. Također, apelant ukazuje da je na prvom ročištu pred Općinskim sudom usmeno dao takvu izjavu. Apelant ističe da je upravo na toj advokatovoj grešci Kantonalni sud zasnovao svoju odluku. Konačno, apelant je naveo da Centar do sada nije učinio ništa konkretno kako bi dijete odrastalo uz oba roditelja.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [donesena 20. studenoga 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku] („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08)

Konvencija o pravima djeteta u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije. Član 3. st. 1. i 2.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

12. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140. (1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 141. stav (1) (1) Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.

Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

Član 305. (1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje. (2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu. (3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

Član 307.

Sud može prihvatiti sporazum roditelja o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, ukoliko ocijeni da je sporazum u najboljem interesu djeteta.

VI.Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i člana 8. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

17. U konkretnom slučaju apelant ukazuje na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda jer je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o neposrednim i ličnim kontaktima apelanta s djetetom, ali da nije dao razloge za odlučenje, niti je naveo zašto je osporena odluka u najboljem djetetovom interesu.

18. Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. S obzirom na postavljeno pitanje, Ustavni sud podsjeća da je u praksi, slijedeći standarde Evropskog suda, naglasio da briga o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili, u izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi predstavlja pitanje široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Zato Evropski sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje. U postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3564/20 od 27. novembra 2020. godine, tač. 33. i 34, dostupna na www.ustavnisud.ba).

20. U postupcima razvoda braka koji uključuju djecu nad kojom parnične stranke ostvaruju roditeljsko staranje jedna od ključnih odluka je ko će ostvarivati roditeljsko staranje, pitanje izdržavanja djeteta, te pitanje načina ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi (član 304. stav 1. PZ-a), što je u konkretnom slučaju sporno. Prilikom donošenja odluke o ovim pitanjima sud nije vezan zahtjevima stranaka (član 305. stav 3 PZ-a). Međutim, sud može prihvatiti sporazum roditelja o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata ako ocijeni da je on u interesu djeteta (član 307. PZ-a). Dakle, odredbe PZ-a i Konvencije o pravima djeteta nalažu sudovima da prilikom odlučenja u ovakvim i sličnim predmetima u kojima su u fokusu djeca vode računa o „najboljem interesu djeteta“ kao osnovnom instrumentu u zaštiti prava djeteta. Pri tome sudovi uživaju slobodu u procjeni o tome kakva je odluka u najboljem interesu djeteta i nisu vezani za zahtjeve stranaka, pri čemu imaju obavezu da obrazlože odluku. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, što ga je obavezivalo da navede jasne razloge zašto je to učinio i na čemu je zasnivao zaključak da je odluka prvostepenog suda pogrešna, odnosno da nije u najboljem djetetovom interesu. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da su parnične stranke tokom postupka postigle djelimičan sporazum u vezi s načinom održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s apelantom, zatim djetetov uzrast, kao i „potrebu održavanja neposrednih kontakata apelanta sa djetetom“. Međutim, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda ne proizlazi da su parnične stranke o tom pitanju postigle dogovor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe PZ-a pružaju osnov sudu da prihvati zahtjeve parničnih stranaka u vezi s načinom ostvarivanja ličnih odnosa i kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi, ali samo ako ocijeni da je takav sporazum u najboljem djetetovom interesu. Stoga, bez obzira na to da li je takav dogovor postignut između parničnih stranaka (apelant u izjašnjenju tvrdi suprotno, o čemu se izjasnio u izjašnjenju – vidi tačku 10. ove odluke), sud je u obavezi da takav dogovor preispita u kontekstu najboljeg djetetovog interesa. U konkretnom slučaju izostala je takva ocjena, posebno u situaciji kada je Kantonalni sud preinačio odluku prvostepenog suda, što je ga je obavezivalo da obrazloži zašto je njegova odluka u najboljem djetetovom interesu. Osim toga „potreba održavanja neposrednih kontakata apelanta sa djetetom“, što je Kantonalni sud uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke, ne predstavlja bitnu okolnost za odluku o ovom pitanju budući da se radi o zakonskoj obavezi suda da odlukom kojom se razvodi brak koji uključuje maloljetnu djecu odluči i o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem. Pri tome odluka o ovom pitanju mora biti u najboljem djetetovom interesu, o čemu sudovi treba da vode računa, što iz obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi jer se navedeni sud tim pitanjem nije bavio. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku jer obrazloženju nedostaje i mjerilo dovoljnosti i mjerilo relevantnosti, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je presudom Kantonalnog suda došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Pravo na porodični život

22. S obzirom na prednji zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku u dijelu odluke o načinu ostvarivanja ličnog odnosa i neposrednih kontakata apelanta s djetetom, a da pri tome nije naveo razloge iz kojih bi se moglo zaključiti zašto prvostepena presuda nije bila u djetetovom najboljem interesu odnosno zašto je upravo osporena odluka u najboljem djetetovom interesu s obzirom na uzrast i potrebe djeteta te sposobnost roditelja.

24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman