Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5017/25 (A.D.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5017/25
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5017/25, rješavajući zahtjev A. D. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev A. D. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko), kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. novembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 170216 25 Kž od 5. novembra 2025. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere. Apelant je 15. decembra 2025. godine dopunio apelaciju.
2. Osporenim rješenjem Apelacionog suda od 5. novembra 2025. godine odbijeni su prigovori apelanta i njegovog branioca kojim se pozivaju na apelantov imunitet od krivične odgovornosti navodima da su radnje zbog kojih se vodi krivični postupak preduzete u okviru ovlaštenja i dužnosti poslanika Skupštine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Skupština).
3. U obrazloženju je navedeno da se pred Osnovnim sudom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) vodi krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela udruživanja radi počinjenja krivičnih djela iz člana 334. stav 1. u stjecaju s krivičnim djelom povrede slobode odlučivanja birača iz člana 192. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Budući da se apelant na glavnom pretresu pozvao na poslanički imunitet, Osnovni sud je spis dostavio Apelacionom sudu koji je nadležan za odlučivanje.
4. Apelacioni sud je istakao da je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbe čl. 25. i 27. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odredbe člana 3, člana 4. st. 1. i 2. i člana 6. Zakona o imunitetu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, člana 7. st. 2. i 3. i člana 9. stav 1. Zakona o poslanicima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, člana 10. stav 2. i člana 15. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Skupštine, te je ukazao šta iz navedenih odredbi proizlazi.
5. Sud je naveo da iz činjeničnog opisa optužnice proizlazi da se apelant tereti za organiziranje grupe radi počinjenja krivičnog djela propisanog KZ-om, za koje se može izreći kazna zatvora do tri godine ili teža kazna, čiji članovi su postali i ostali optuženi. Također se tereti i za podmićivanje i utjecanje na birače u Brčko distriktu da glasaju za određenog kandidata. Slijedom toga, sud je ocijenio da opisane radnje nisu izvršene u okviru apelantovih poslaničkih dužnosti, niti predstavljaju radnje koje proizlaze iz funkcije poslanika Skupštine. Pojašnjeno je da se pod obavljanjem dužnosti poslanika podrazumijevaju aktivnosti poput učešća u raspravama, glasanja, postavljanja pitanja i predlaganja zakona, što se ne može dovesti u vezu s radnjama koje se apelantu stavljaju na teret. Posebno je istaknuto da apelant nije postupao u interesu funkcije ili javnog dobra, već s ciljem pribavljanja lične koristi osiguravanjem glasova za sebe radi olakšanja izbora za poslanika u Skupštini.
6. Apelacioni sud je odbio i navode da je apelant lišen slobode bez saglasnosti Skupštine jer iz odredbi člana 9. Zakona o poslanicima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ne proizlazi obaveza pribavljanja takve saglasnosti. U prilog tome ponovljeno je da je imunitet poslanika vezan isključivo za radnje koje proizlaze iz obavljanja poslaničke dužnosti, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Stoga su, kako je dalje navedeno, prema apelantu zakonito primijenjene mjere predviđene Zakonom o krivičnom postupku, uključujući i lišenje slobode. U vezi s tim je ocijenjen neosnovanim i prigovor da je prethodno trebalo skinuti poslanički imunitet jer je suprotan članu 6. Zakona o imunitetu i članu 15. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Skupštine budući da je tim odredbama propisano da se poslanik prvo mora pozvati na imunitet, a potom nadležni sud odlučuje o tom pitanju. Također je ukazano da ne postoji obaveza prethodnog pribavljanja saglasnosti Skupštine, što ne proizlazi ni iz Ustava Bosne i Hercegovine niti iz Statuta Brčko distrikta BiH.
7. Konačno, Apelacioni sud je naveo da u ovoj fazi postupka odlučuje isključivo o postojanju procesnih smetnji za vođenje krivičnog postupka, a ne o apelantovoj krivici. Navodi odbrane o nedostatku dokaza ocijenjeni su kao preuranjeni jer će se o krivici odlučivati tek nakon izvođenja svih dokaza pred prvostepenim sudom. Zaključeno je da nema prepreka za nastavak krivičnog postupka budući da se radnje koje se apelantu stavljaju na teret ne mogu podvesti pod poslanička ovlaštenja.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je do kršenja navedenih prava došlo jer je Apelacioni sud pogrešno tumačio odredbe pozitivnih propisa o imunitetu. Ističe da je, iako je zastupnik u Skupštini, bio lišen slobode bez odluke Skupštine, te da postoji sukob nadležnosti između zakonodavne i sudske vlasti. Navodi da nižestepeni sudovi proizvoljno zanemaruju procesni i materijalni imunitet poslanika, kao i nadležnosti Skupštine u vezi s odlučivanjem o imunitetu. Također ističe da o njegovom procesnom imunitetu nije odlučila Skupština, te da mu nije omogućeno izjavljivanje pravnog lijeka, a krivični postupak protiv njega vodi se ubrzanim tempom. Apelant ističe i da kao osoba koja se poziva na imunitet nema pravo žalbe redovnom sudu te stoga rješenje ne može biti pravosnažno bez izjavljivanja pravnog lijeka. Apelant je naglasio da se konkretni krivični postupak protiv njega odvija brzo, što je ponovio i u dopuni.
9. Apelant je predložio da Ustavni sud „hitno u razumnom roku“ donese privremenu mjeru kojom će naložiti Osnovnom sudu da prekine krivični postupak koji se vodi protiv njega „do donošenja odluke Skupštine o usklađivanju propisa po pitanju imuniteta.“ U prilog donošenju privremene mjere apelant je istakao i da će redovni sud takvom dinamikom vjerovatno donijeti presudu prije nego što Ustavni sud odluči o podnesenoj apelaciji.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će redovnom sudu naložiti prekid vođenja krivičnog postupak protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere suštinski navodi o meritumu, te da ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iako takvi navodi, eventualno, mogu pokrenuti ozbiljna ustavna pitanja, oni sami po sebi ne mogu predstavljati argument za donošenje privremene mjere. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman