Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/25 (T. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2599/25, rješavajući apelacije Tamare Marić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Tamara Marić protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0002401 25 od 27. marta 2025. godine,
Senad Selimović protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0010445 25 od 26. novembra 2025. godine,
D. P. protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTP 0002654 25 od 21. oktobra 2025. godine i
Elmedina Ahmetašević protiv Rješenja Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTP 0193387 25 od 21. novembra 2025. godinezbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2599/25
1. Tamara Marić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Travnika, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0002401 25 od 27. marta 2025. godine.
2. Povodom apelantkinjine krivične prijave donesena je naredba o obustavi istrage Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru od 30. decembra 2024. godine protiv osumnjičenog dr S. B. u vezi s krivičnim djelom falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 349. stav (2) Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i u vezi s krivičnim djelom prevare u službi iz člana 317. stav (2) u vezi sa stavom (1) tog zakona. U vezi s krivičnim djelom iz člana 349. stav (2) istraga je obustavljena jer je prije podnošenja prijave Tužilaštvu za to djelo nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja, dok je u vezi s krivičnim djelom iz člana 317. stav (2) u vezi sa stavom (1) tog zakona istraga obustavljena jer nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo. Rješenjem Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru od 19. februara 2025. godine odbijena je apelantkinjina pritužba protiv navedene naredbe. Osporenim rješenjem od 27. marta 2025. godine odbačen je apelantkinjin prigovor protiv rješenja od 19. februara 2025. godine.
2. AP-5236/25
3. Senad Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 3. decembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0010445 25 od 26. novembra 2025. godine.
4. Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona donijelo je 29. jula 2025. godine naredbu o nesprovođenju istrage protiv prijavljenog H. V. zbog krivičnog djela zloupotrebe povjerenja iz člana 297. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH jer je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Protiv te naredbe apelant kao oštećeni podnio je pritužbu koja je rješenjem glavne kantonalne tužiteljice od 2. oktobra 2025. godine odbijena kao neosnovana. Osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba u odnosu na naredbu o nesprovođenju istrage od 29. jula 2025 godine, čija je zakonitost potvrđena rješenjem od 2. oktobra 2025. godine.
3. AP-5555/25
5. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 24. decembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTP 0002654 25 od 21. oktobra 2025. godine.
6. Naredbom o nesprovođenju istrage od 22. avgusta 2025. godine postupajućeg tužioca Posebnog odjeljenja Tužilaštva odlučeno je da se neće sprovoditi istraga protiv prijavljene B. M., tužiteljice Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka, zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlašćenja iz člana 315. KZRS i krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 322. KZRS jer iz prijave proizlazi da prijavljena djela nisu krivična djela. Osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba i dopuna pritužbe podnesena protiv naredbe o nesprovođenju istrage od 22. avgusta 2025. godine.
4. AP-81/26
7. Elmedina Ahmetašević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Vogošće podnijela je 12. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTP 0193387 25 od 21. novembra 2025. godine.
8. Postupajući po apelantkinjinoj prijavi donesena je naredba da se istraga neće sprovoditi u predmetu od 14. oktobra 2025. godine. Osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantkinjina pritužba protiv naredbe od 14. oktobra 2025. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja podnijela krivičnu prijavu protiv advokata D. A. u kojoj je, između ostalog, navela da je taj advokat saučesnik, podstrekač i pomagač s umišljajem u njenom protivpravnom zatvaranju u trajanju od dva mjeseca, što je teži oblik protivpravnog zatvaranja, i da je svojim postupcima i propuštanjima doveo do diskriminatorskog tretmana apelantkinje dugog dva mjeseca. U vezi s tim je navedeno da u ovom slučaju nisu ostvarena obilježja niti jednog krivičnog djela propisanog KZFBiH. Naime, u vanparničnom postupku pred Opštinskim sudom u Sarajevu povodom odlučivanja o prijedlogu za određivanje apelantkinjinog prisilnog smještaja advokat D. A. je zastupao apelantkinju po punomoći, dok je odluku o prisilnom smještaju donio sud, te je na tu odluku bila dopuštena žalba. Istakao je da u odnosu na prijavu povodom krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. KZFBiH prijavljeno djelo nije krivično djelo. Naime, apelantkinja je navela da je povodom navedenog događaja pretrpjela duševnu patnju koja je ravna teškoj tjelesnoj povredi. Međutim, za postojanje navedenog krivičnog djela potrebno je nanošenje konkretno teške tjelesne povrede, što ovdje nije slučaj, te se duševna bol ne može tretirati kao tjelesna povreda. Osim toga je naveo da iako je u Odluci Ustavnog suda broj AP- 1604/24 utvrđena povreda prava podnosioca prijave, to ne znači da je prijavljeno ili neko drugo lice koje je učestvovalo u tom postupku počinilo krivično djelo. Naime, utvrđena je povreda prava koju je počinio sud, odnosno sudovi, koji nisu obezbijedili potrebnu kontradiktornost postupka. Propust postavljenog punomoćnika odnosno prijavljenog D. A., koji se ogleda u neprotivljenju dokazima, bez postojanja umišljaja na počinjenje krivičnog djela, pri čemu mu umišljaj mora biti usmjeren na nastupanje štetnih posljedica po podnositeljicu pritužbe, nema elemente krivičnog djela.
9. S obzirom na to da sve navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2599/25.
10. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U predmetima br. AP-5555/25 i AP-81/26 apelanti se pozivaju i na povredu prava da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelantkinja u predmetu broj AP-81/26 se pozvala i na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te da joj je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
14. Razmatrajući pitanje da li su u konkretnim slučajevima na apelante primjenjive garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupci u kojima su donijete osporene odluke odnose na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojima se apelanti pojavljuju u ulozi podnosioca krivične prijave ili kao oštećeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ zato što se samo takvo lice može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja navedenog člana 6. (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama u predmetima br. AP-5555/25 i AP-81/26 nije odlučivalo ni o pravu apelanata da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju tog prava, takođe, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije (AP-81/26) kao akcesornih prava u vezi s pravom na pravično suđenje takođe ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o pravu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (AP-81/26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava, takođe, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman