Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1094/24 (Javno preduzeće „Grijanje“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pasivna legitimacija
- Dosjelost
- Naknada
- Služnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1094/24
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1094/24, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Grijanje“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće „Grijanje“ d.o.o. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 198293 23 Rev od 21. decembra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javno preduzeće „Grijanje“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijelo je 14. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 198293 23 Rev od 21. decembra 2023. godine. Apelant je 20. maja i 15. septembra 2025. godine podnio urgenciju te je predložio da Ustavni sud hitno odluči o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužioca „Prima-Commerce“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. decembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore koji su 15. januara 2026. godine dostavljeni apelantu. Apelant je 22. i 26. januara 2026. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je Presudom broj 43 0 Ps 198293 21 Ps od 18. novembra 2022. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 495.000,00 KM. Istom presudom odbijen je i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti na spornoj nekretnini (preciznije u izreci prvostepene presude).
5. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužilac u postupku stečaja nad imovinom Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica – u stečaju (u daljnjem tekstu: Željezara), po principu „viđeno-kupljeno“, 15. decembra 2020. godine kupio sporne nekretnine, a da je pravo vlasništva stekao 1. februara 2021. godine upisom u zemljišnu knjigu. Utvrđeno je da je na spornim nekretninama smještena energetska infrastruktura koju koristi apelant za obavljanje svoje djelatnosti opskrbe grada Zenice toplotnom energijom. Zatim, utvrđeno je da je Gradsko vijeće Grada Zenice donijelo odluku o utvrđivanju javnog interesa od 22. februara 2022. godine (u daljnjem tekstu: odluka) kojom je kao javni interes određeno očuvanje postojećih i izgradnja budućih energetskih postrojenja i instalacija sistema daljinskog grijanja na spornim nekretninama, te da je apelant označen kao korisnik eksproprijacije. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno je da je tužilac idejnim projektom predvidio izgradnju poslovnog kompleksa radi obavljanja svoje djelatnosti, ali da realizacija projekta nije moguća dok se postojeća energetska infrastruktura ne ukloni. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da postojanje energetskih postrojenja predstavlja ograničenje prava vlasništva tužioca, ali da je to ograničenje posljedica zaštite javnog interesa u vezi s obavljanjem komunalne djelatnosti daljinskog grijanja grada Zenice. Općinski sud je utvrdio da je djelatnost zagrijavanja grada Zenice komunalna djelatnost od javnog interesa u smislu člana 5. Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD). Pozivajući se na član 8. stav
5. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), Općinski sud je zaključio da vlasniku čije je pravo vlasništva ograničeno radi zaštite javnog interesa pripada pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva, a ne naknada za upotrebu tuđe stvari. Kako je tužilac u konkretnom slučaju zahtijevao upravo naknadu za upotrebu tuđe stvari, a ne naknadu zbog ograničenja vlasništva u javnom interesu, Općinski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je zaključio da se zahtjev odnosi na tzv. nepravilnu služnost u smislu člana 229. ZSP-a, koja ne može nastati dosjelošću jer apelant nema svojstvo vlasnika povlasne nekretnine, te je protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 198293 22 Pž od 9. februara 2023. godine odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda, uz obrazloženje da se u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Ps 198293 23 Rev od 21. decembra 2023. godine usvojio tužiočevu reviziju i preinačio obje nižestepene presude tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade koristi koju je imao od upotrebe sporne nekretnine isplati iznos od 450.290,00 KM, dok je apelantova revizija odbijena.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je u dijelu odluke po tužiočevoj tužbi materijalno pravo djelimično pogrešno primijenjeno, dok u preostalom dijelu te odluke, kao i u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev nisu navedeni niti postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da mjesečna zakupnina za spornu nekretninu iznosi 91.543,60 KM mjesečno, dok tužilac potražuje 33.000,00 KM mjesečno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odlučivanje u ovom predmetu vezano za tužbeni zahtjev zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da je isključivi vlasnik sporne nekretnine koju apelant koristi, te da po tom osnovu potražuje naknadu za korištenje u visini zakupnine. Vrhovni sud je naveo da je tužiočevo pravo kao vlasnika sporne nekretnine da tu nekretninu posjeduje i da se njom koristi. U situaciji kada treće lice tu nekretninu koristi u svoju korist bez zakonskog ili ugovornog odnosa dolazi do stvarnopravnog odnosa sadržanog u odredbi člana 130. stav 1. ZSP-a i obligacionopravnog odnosa u smislu člana 219. ZOO-a, odnosno stjecanja bez osnova. U konkretnoj pravnoj stvari čisti prihod ostvarene koristi apelanta se svodi na zakupninu, koju bi apelant trebao platiti za korištenje sporne nekretnine radi obavljanja svoje djelatnosti od javnog interesa, a koju nije platio. Visina naknade pravilno je određena prema važećim gradskim odlukama, pri čemu je ocijenjeno da se radi o minimalnoj zakupnini, a apelant nije dokazao osnov za njeno umanjenje. Kako je visina potraživanja potvrđena nalazom vještaka finansijske struke, sud je zaključio da tužbeni zahtjev u ovom dijelu ima osnov u pravilima materijalnog prava, dok je u preostalom dijelu odbijen.
9. U kontekstu navedenog Vrhovni sud je naglasio da tužiočeva vlasnička prava, pa time i njegovo pravo na upotrebu sporne nekretnine, nisu ograničena u javnopravnom interesu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da javni interes ne znači korištenje tuđe stvari bez naknade, te da konvencijska i ustavnopravna zaštita prava vlasništva zahtijeva precizno vaganje interesa vlasnika i korisnika, uz postojanje zakonskog osnova za svako ograničenje vlasničkih prava, što u konkretnom slučaju izostaje. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom smislu je obrazložio da se član 8. ZSP-a primjenjuje na dobra od općeg interesa. Međutim, u konkretnom slučaju proizlazi da sporna nekretnina nije dobro od općeg interesa, niti ju je zakon, kao takvu, proglasio dobrom od općeg interesa, u kojem slučaju bi, u skladu sa članom 8. ZSP-a, njegov vlasnik trebao trpjeti ograničenja. U ovoj pravnoj stvari se radi o vlasniku zemljišta koji ne mora trpjeti nikakva ograničenja, već određeno pravno lice bespravno koristi zemljište u njegovom vlasništvu. To što je energetska infrastruktura eventualno u javnom interesu ne bi moglo ići na teret vlasnika zemljišta, u najmanju ruku ne tako da se njegovo zemljište besplatno koristi, i to bez valjanog pravnog osnova. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da ne postoji zakonski osnov koji bi opravdao apelantovo korištenje sporne nekretnine. Odluka o utvrđivanju javnog interesa, na koju se apelant pozivao, ima pravni domet isključivo u okviru postupka eksproprijacije i ne proizvodi materijalnopravne učinke ograničenja vlasništva bez pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji i njegove uknjižbe. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da navedena odluka u odnosu na tužiočevu spornu nekretninu ne proizvodi učinak ograničenja njegovih vlasničkih prava jer do toga može doći tek pravomoćnošću rješenja o izvršenju (eksproprijaciji) i njegovom uknjižbom u zemljišne knjige, o čemu nije riječ u ovoj pravnoj situaciji.
10. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov stav iz odgovora na reviziju da tužilac nije dokazao da je apelant ostvario korist prolaskom vrelovodnih cijevi preko sporne nekretnine. Apelant kao javno preduzeće obavlja djelatnost od društvenog interesa na osnovu Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem i Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže, koji akti sami po sebi ne predstavljaju relevantan osnov za korištenje sporne nekretnine jer ona nije utvrđena kao javno dobro. Također, Vrhovni sud je naveo da su bez pravnog značaja apelantove tvrdnje da je tužilac u vrijeme kupoprodaje znao za postojanje energetskih objekata na spornoj nekretnini jer ta okolnost ne proizvodi pravno relevantne posljedice ni za tužioca ni za apelanta. Obrazloženo je da je bitna činjenica da li je sporna nekretnina na zakonit način postala dobro u općem interesu, odnosno od javnog interesa za grad Zenicu, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. To što apelant obavlja djelatnost od općeg interesa, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne podrazumijeva da nekretnine koje koristi u obavljanju te djelatnosti predstavljaju nekretnine od općeg interesa za grad Zenicu, odnosno javno dobro, koje svojstvo može biti određeno i ustanovljeno samo na zakonit način, što apelant u postupku nije dokazao. Vrhovni sud je istakao da određena nekretnina može postati javno dobro samo na način propisan zakonom, što je u ovom slučaju izostalo. Zaključak nižestepenih sudova da se radi o javnom dobru u interesu grada Zenice zasniva se isključivo na faktičkom stanju u vidu postojanja postrojenja na spornoj nekretnini, bez zakonskog osnova, te stoga nema materijalnopravni značaj. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ne postoji pravni institut stjecanja „svojstva faktičkog javnog dobra“. Slijedom navedenog, prometovanje spornom nekretninom nije bilo ograničeno, niti su vlasnička prava ni prodavca ni kupca bila umanjena samim postojanjem postrojenja. Također, bez pravnog značaja je činjenica da je kupac bio upoznat s faktičkim stanjem nekretnine i da je pristao na zaključenje ugovora prema viđenom stanju budući da takva ugovorna odredba ne dovodi do ograničenja njegovih vlasničkih prava. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki za stjecanje služnosti, pa njegov protivtužbeni zahtjev nema valjan materijalnopravni osnov.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava samo odluku o tužbenom zahtjevu. Apelant navodi da skoro 40 godina vrši opskrbu gradskog grijanja u Zenici i da nikada nikome nije plaćao naknadu za korištenje grijne infrastrukture, koja je napravljena na nekretninama stare Željezare. Apelant ističe da je njegovo pravo da koristi grijnu infrastrukturu konstituirano prije 40 godina odlukama tadašnje Općine Zenica, a sada Grada Zenice. Vlasnik cjelokupnog postrojenja je Grad Zenica i grijanje predstavlja djelatnost od javnog interesa. Apelant navodi da je tužilac bio svjestan da se na tom zemljištu nalazi navedena infrastruktura koja je u vlasništvu Grada Zenice, čiji je korisnik apelant. Nakon što je stara Željezara otišla u stečaj i njena imovina prodata tužiocu, tužilac je pokrenuo parnični postupak naplate naknade za korištenje zemljišta, odnosno naknade štete jer apelant koristi infrastrukturu koja se nalazi na njegovom zemljištu. Apelant navodi da ga je Vrhovni sud osporenom presudom obavezao da za korištenje infrastrukture grijanja mora plaćati veoma visoku mjesečnu naknadu, čak 33.000,00 KM. Drugim riječima, apelant kao korisnik infrastrukture za grijanje u vlasništvu Grada Zenice, koja se nalazi na ranije društvenom, sada privatnom vlasništvu, mora plaćati odštetu novom vlasniku zemljišta. Istovremeno, apelantova protivtužba za utvrđenje prava služnosti na tužiočevom zemljištu odbijena je kao neosnovana. Pravilna analiza ovog slučaja, prema apelantovoj ocjeni, jasno pokazuje da tužilac nema pravo na potraživanje naknade po osnovu korištenja spornih nekretnina, te da je apelantu arbitrarno nametnut veliki imovinski teret s kojim nije u pravnoj vezi.
13. Apelant navodi da se Vrhovni sud u osporenoj presudi pozvao na član 219. ZOO-a. Međutim, apelant ističe da navedena odredba nije korištena zato što je apelant imao neki benefit uslijed korištenja grijne infrastrukture. To nije ni bio predmet dokazivanja u postupku. Navedeni član je korišten zato što se sama infrastruktura nalazi na spornom zemljištu. Dakle, korist za apelanta nije ni dokazivana, već je naknada koristi utvrđena u smislu vrijednosti koju bi apelant morao da plati kada bi uzimao predmetno zemljište u zakup. Međutim, vlasnik te infrastrukture nije apelant već Grad Zenica. Stoga, nije jasno zašto su se svi sudovi upustili u utvrđivanje naknade štete protiv apelanta, kada je naknada naplaćena zbog činjenice da se infrastruktura, u vlasništvu Grada Zenice, nalazi na tužiočevom zemljištu. Smatra da protiv njega nije mogla biti utvrđena pasivna legitimacija. Ne ulazeći u pitanje da li bi tužba protiv Grada Zenice bila osnovana ili ne, tužbeni zahtjev je arbitrarno prihvaćen protiv apelanta. Samim time je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene člana 219. ZOO-a u korist tužioca. Dakle, osporenom odlukom je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu u smislu nadziranja korištenja. Osim toga, apelant smatra da je miješanje arbitrarno i nezakonito jer se naknada za korištenje zemljišta nije mogla tražiti od apelanta, već, eventualno, od (ne prejudicirajući ishod) vlasnika infrastrukture za grijanje koji ju je gradio. Imajući u vidu navedeno, apelant navodi da mu je bez zakonskog osnova nametnuta obaveza plaćanja naknade za zakup zemljišta zbog činjenice da se na tom zemljištu nalazi tuđa infrastruktura za grijanje (u vlasništvu Grada Zenice). Osim toga, istakao je da korist može imati samo onaj koji je vlasnik te infrastrukture. Međutim, apelant nije vlasnik, već samo distributer toplotne energije za Grad Zenicu i korisnik infrastrukture za grijanje. Pri tome, apelant, i da hoće, ne smije da potpiše ugovor o zakupu zemljišta jer apelant nije vlasnik te infrastrukture. Na kraju je naveo da pitanje „pasivne legitimacije“ jest pitanje koje potpada pod pravo na pravično suđenje.b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i razlozima sadržanim u osporenoj presudi. Istakao je da apelant neosnovano iskrivljuje predmet raspravljanja, pokušavajući ga preusmjeriti na pitanja poput plaćanja naknade za korištenje infrastrukture za grijanje ili zakupnine, sve s ciljem izbjegavanja vlastitih obaveza, iako su razlozi revizionog suda potkrijepljeni i relevantnom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Također je navedeno da je neosnovano apelantovo insistiranje na prigovoru nedostatka pasivne legitimacije budući da se upravo apelant pojavljuje sa svojim protivtužbenim zahtjevom u odnosu na tužioca, kao i da je podnio prijedlog za eksproprijaciju spornih nekretnina.
15. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani. Istakao je da je svu činjeničnu i pravnu argumentaciju, koju je apelant naveo u apelaciji, već cijenio i razloge za tu ocjenu dao u obrazloženju osporene presude kojom su žalbe parničnih stranaka odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
16. Općinski sud je naveo da apelantu nisu uskraćena prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. Tužilac je naveo da je pogrešan apelantov zaključak da je javni interes u konkretnom slučaju apsolutno nebitan i da se cijeli slučaj svodi na „jednostavno pitanje“ da li postoji norma koja može biti pravni osnov da se apelantu kao distributeru toplotne energije nametne obaveza koja je utvrđena presudom. U vezi s tim, tužilac je naveo da se ne radi o naknadi štete, niti o zakupnini, niti o naknadi za korištenje instalacija, nego o potraživanju koje je nastalo stjecanjem bez osnova, kako je propisano članom 219. ZOO-a. U toku postupka je utvrđeno da energetsku infrastrukturu, koja se nalazi na tužiočevoj parceli, isključivo i jedino koristi apelant i da je u funkciji obavljanja njegove djelatnosti. Nesporno je i da apelant od građana Zenice, kojima isporučuje toplotnu energiju, redovno mjesečno naplaćuje naknadu za te usluge, na koji način ostvaruje značajan prihod, a da vlasniku parcele ne plaća nikakvu naknadu, niti mu ostavlja mogućnost da tu parcelu koristi za svoje potrebe. Ističe da je netačna apelantova tvrdnja da mu je osporenom presudom nametnuta obaveza da za korištenje infrastrukture za grijanje vlasniku zemljišta plaća određenu naknadu. Naime, suština je da apelant upotrebljava tužiočevu parcelu za ostvarivanje koristi koja se u konačnici realizira naplatom isporučene toplotne energije njihovim korisnicima. Osim toga, tužilac je naveo da je za primjenu navedenog instituta iz člana 219. ZOO-a relevantno ko upotrebljava tuđu stvar u svoju korist. U vezi s tim, naveo je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant koristi spornu nekretninu u svoju korist, održava postrojenja i opremu, te je upravo on, a ne Grad Zenica, podnio protivtužbu sa zahtjevom za utvrđenje prava služnosti. Također, apelant je podnio i zahtjev za utvrđivanje javnog interesa za eksproprijaciju sporne nekretnine, čime je nesporno pasivno legitimiran u ovoj parnici. Tužilac je naveo da iz dokaza koji su izvedeni u toku postupka proizlazi da je izvodljivo vrelovodne cijevi položiti u zemlju i na taj način učiniti cijelu nekretninu funkcionalnom, pri čemu je u toku postupka nudio i svoje učešće u tim radnjama, ali to apelant nije prihvatio. Nadalje, navodi da je spornu nekretninu kupio radi širenja vlastite proizvodne djelatnosti, uz značajnu planiranu investiciju, dok iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da apelant ostvaruje znatno veću korist korištenjem tuđe nekretnine (91.543,60 KM) od iznosa koji tužilac potražuje (33.000,00 KM). Nadalje, tužilac smatra da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, stvarnu služnost u korist pravnog lica, kakvu je apelant opredijelio u protivtužbenom zahtjevu, ne poznaje ZSP. Ukoliko je nekretnina opterećena pravom služnosti u korist određenog lica, onda se ne radi o stvarnoj služnosti nego o ličnoj služnosti. Služnost vodova ili drugih uređaja na tuđoj nekretnini se može osnovati, ali ne i steći dosjelošću, u kojem slučaju se primjenjuju pravila o nužnim prolazima. Međutim, i tada se podnosilac zahtjeva za osnivanje takve služnosti mora legitimirati kao vlasnik druge, povlasne nekretnine. Navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant nikada nije vodio postupak ustanovljavanja služnosti u skladu s odredbom člana 55. Zakona o građevinskom zemljištu, niti je nakon prestanka primjene tog propisa pokretao vanparnični postupak radi ustanovljenja služnosti na građevinskom zemljištu u smislu člana 358. ZSP-a.
18. Apelant je u izjašnjenju naveo da niti jedan od sudova koji su donijeli osporene odluke nije iznio bilo kakve valjane argumente koji bi doveli u pitanje osnovanost apelacije. Shodno tome, smatra da su apelacioni navodi u cijelosti osnovani. Apelant je cijenio svaki odgovor pojedinačno i ocijenio da su paušalni, da se nisu bavili argumentacijom i da ih treba zanemariti.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
20. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 17/08) u relevantnom dijelu glasi:
DIO III. NAČELA OBAVLJANJA KOMUNALNIH DJELATNOSTI
Član 5. (Javni interes komunalne djelatnosti) (1) Komunalne djelatnosti su od javnog interesa i obavljaju se kao javne službe. (2) Pod pojmom javnog interesa u komunalnim djelatnostima podrazumijeva se zadovoljavanje onih potreba urbanog društva koje su nezamjenjiv uslov života i rada građana, državnih organa, privrednih i drugih subjekata na području Kantona. (3) Pod pojmom javne službe u komunalnim djelatnostima podrazumijevaju se komunalne djelatnosti iz člana 3. ovog zakona, koje kao opšte korisne djelatnosti predstavljaju sistemsku cjelinu organizovanja i vršenja putem državnih službi, jedinica lokalne samouprave, te za to posebno organizovanih samostalnih organizacija koje su prihvaćene, podržavane i kontrolisane od strane državne zajednice. (4) Općine i pravna lica koja obavljaju komunalne djelatnosti, obavezni su na osnovu ovog zakona i posebnih propisa:
a) osigurati trajno obavljanje komunalnih djelatnosti, koje odgovaraju kvalitetom i standardom utvrđenoj visini cijene koju korisnici usluga plaćaju za njihovo izvršenje;
b) osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja koji su u nadležnosti komunalnih preduzeća u stanju funkcionalne sposobnosti;
c) poduzimati mjere za očuvanje i zaštitu okoliša;
d) osigurati javnost i transparentnost rada.
21. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (5)
Dobra od općeg interesa (5) Ako je vlasnik u pogledu neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), kantona ili jedinica lokalne samouprave, prirode, ljudskoga okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je izvršena eksproprijacija onda on ima pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva, a što će se urediti posebnim zakonom.
Član 130. stav (1)
Nesavjestan posjednik (1) Nesavjestan posjednik dužan je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda. Član 229.
Nepravilna služnost (1) Služnost koja je po svojoj naravi stvarna može se osnovati na poslužnoj nekretnini i u korist određene osobe (nepravilna služnost). (2) Na nepravilnu služnost na odgovarajući način primjenjivati će se pravila o ličnim služnostima. (3) Ko tvrdi da je stvarna služnost osnovana u korist određene osobe, treba to i dokazati.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-
3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud zapaža da apelant suštinski ukazuje na proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i uvjerljive razloge kada je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade koju je imao od upotrebe sporne nekretnine isplati traženi iznos, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iako Vrhovni sud u osporenoj odluci nije eksplicitno koristio termin „pasivna legitimacija“, iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je to pitanje razmotreno kroz pravni zaključak da je apelant neposredni korisnik sporne nekretnine, da ostvaruje korist njenim korištenjem i bez čijeg korištenja njegova djelatnost ne bi mogla biti obavljana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenom člana 219. ZOO-a, izričito naveo da je apelant neposredni korisnik tuđe nekretnine i da je kao takav dužan naknaditi ostvarenu korist, čime je suštinski dao odgovor na pitanje ko je pasivno legitimiran u konkretnom sporu. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantovu odgovornost zasnovao na njegovom faktičkom korištenju tuđe nekretnine radi obavljanja djelatnosti i ostvarivanja ekonomske koristi. Pri tome se korist u smislu člana 219. ZOO-a ne veže za vlasništvo nad infrastrukturom već za neposredno korištenje tuđe imovine i izbjegavanje troškova koji bi inače nastali. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge za primjenu člana 219. ZOO-a, ističući da je tužiocu uskraćeno puno ostvarivanje prava vlasništva, te da je apelant kao korisnik sporne nekretnine imao korist korištenjem energetske infrastrukture koja se nalazi na tužiočevoj nekretnini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-489/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode o postojanju javnog interesa i dugogodišnjem faktičkom korištenju sporne nekretnine, te zaključio da te okolnosti, same po sebi, ne mogu predstavljati pravni osnov za besplatno korištenje tuđe imovine, niti isključuju obavezu naknade po pravilima obligacionog prava. U tom kontekstu, Vrhovni sud je naveo da je apelant spornu nekretninu koristio za obavljanje svoje djelatnosti, ostvarujući time imovinsku korist, pri čemu tužiocu nije isplaćivao bilo kakvu naknadu.
29. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim navedenog, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu.
30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.b)Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. U vezi s apelantovim navodima da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelant posjeduje imovinu koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, tačka 27). Pri tome, legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra kako mu je povrijeđeno pravo na imovinu u postupku u kojem obavezan da tužiocu na ime naknade koju je imao od upotrebe sporne nekretnine isplati traženi iznos. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnju o povredi prava na imovinu zasniva na činjenici da je miješanje u njegovo pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene člana 219. ZOO-a u korist tužioca. Uzimajući u obzir ishod parnice u kojoj je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade koristi koju je imao od upotrebe sporne nekretnine isplati iznos od 450.290,00 KM, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, te, stoga, predmetni postupak bez sumnje potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Isto tako, nema sumnje da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Drozdyk i Mikula protiv Ukrajine, presuda od 24. oktobra 2024. godine, predstavka br. 27849/15 i 33358/15, tačka 48).
34. Međutim, postojanje miješanja samo po sebi ne dovodi do povrede prava na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa.
35. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani (vidi tačku 27. ove odluke), Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „predviđeno zakonom“. Nadalje, u pogledu postojanja legitimnog cilja, Ustavni sud zapaža da je cilj osporene odluke zaštita prava vlasništva tužioca, odnosno uspostavljanje ravnoteže između njegovog prava, odnosno prava vlasnika sporne nekretnine i apelantovog interesa koji tu nekretninu koristi bez pravnog osnova. Zaštita prava vlasništva i sprečavanje besplatnog korištenja tuđe imovine predstavljaju legitiman cilj u općem interesu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Prema tome, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelanta imovine proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tačka 100).
37. Ustavni sud podsjeća da se u kontekstu proporcionalnosti, pored apelantovog interesa, uzima u obzir i tužiočev interes kao vlasnika sporne nekretnine na kojoj je smještena energetska infrastruktura koju apelant koristi za obavljanje svoje djelatnosti. Dovodeći navedene kriterije u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije narušena pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu. Naime, apelantu je naložena obaveza plaćanja naknade koja odgovara koristi ostvarenoj korištenjem tuđe nekretnine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi visinu naknade odredili prema važećim gradskim odlukama, pri čemu je ocijenjeno da se radi o minimalnoj zakupnini, a apelant nije dokazao da mu je nametnut prekomjeran ili nesrazmjeran teret. Navedeno posebno imajući u vidu da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da apelant ostvaruje znatno veću korist korištenjem sporne nekretnine (91.543,60 KM) od iznosa koji tužilac potražuje (33.000,00 KM). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi istakao da odsustvo bilo kakve naknade za korištenje privatne imovine u javnom interesu može predstavljati kršenje njihovog prava imovinu (vidi, mutatis mutandis, op. cit., Drozdyk i Mikula protiv Ukrajine, tačka 52, i Dickmann i Gion protiv Rumunije, presuda od 24. oktobra 2017. godine, predstavke br. 10346/03 i 10893/04, tačka 104). Stoga, Ustavni sud smatra da zaključak Vrhovnog suda da apelant djelatnost obavlja u javnom interesu, kao i da energetska infrastruktura nije u njegovom vlasništvu, sam po sebi ne isključuje obavezu naknade za korištenje tuđe imovine, niti dovodi do zaključka da je osporenom odlukom uspostavljena nerazumna ili nepravična ravnoteža na njegovu štetu. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je donošenjem osporene odluke uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i javnog interesa. Stoga, Ustavni sud smatra da se u ovim okolnostima ne može zaključiti da apelant mora snositi poseban i pretjeran, što je u skladu sa standardima zaštite prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud dao jasne i argumentirane razloge zašto je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev da mu apelant na ime naknade koju je imao od upotrebe sporne nekretnine isplati utuženi iznos, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev da je dosjelošću stekao pravo služnosti odbijen kao neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud obavezao apelanta na plaćanje naknade za korištenje tuđe nekretnine jer je time uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i javnog interesa zaštite prava vlasništva, pri čemu apelantu nije nametnut poseban i pretjeran teret, čime je zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman