Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-468/23 (Mirjana kesić i drugi)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-468/23

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-468/23, rješavajući apelaciju Mirjane Kesić i Ivane Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e), člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Kesić i Ivane Marić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 090011 20 Gž od 11. novembra 2022. godine.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP-468/23 od 26. novembra 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirjana Kesić i Ivana Marić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Prijedora, koje zastupa zajednička advokatska kancelarija Miodraga Deretića i Draška Zeca iz Prijedora, podnijele su 26. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 090011 20 Gž od 11. novembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 090011 18 P od 30. decembra 2019. godine.

2. Apelantkinje su podneskom od 25. novembra 2025. godine predložile da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje izvršenja Presude Osnovnog suda broj 77 0 P 090011 18 P od 30. decembra 2019. godine i obustaviti deložaciju iz stana u Prijedoru na adresi Vuka Karadžića broj 27 (u daljnjem tekstu: sporni stan) do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-468/23 od 26. novembra 2025. godine usvojio zahtjev apelantkinja i Osnovnom sudu naložio odlaganje izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj 77 0 P 090011 18 P od 30. decembra 2019. godine i deložaciju apelantkinja iz spornog stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Grada Prijedora, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 14. januara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju dostavljeni su Ustavnom sudu u periodu od 26. januara do 12. februara 2026. godine. Punomoćniku apelantkinja su odgovori na apelaciju radi izjašnjenja dostavljeni 29. januara 2026. godine i 19. februara 2026. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. U pravnoj stvari tužioca D. K. protiv AD „Fabrika celuloze i papira Celpak“ u stečaju (u daljnjem tekstu: „Celpak“ ili prednik tužioca), Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 003743 08 P od 20. juna 2012. godine, potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 003743 12 Gž od 14. decembra 2012. godine, kojom je utvrđeno da je D. K. kao član porodičnog domaćinstva iza umrle majke R. K. kao ranije nositeljice stanarskog prava stekao pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana, primjenom odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Drugim stavom navedene presude, koja je postala pravosnažna 14. decembra 2012. godine, odbijen je zahtjev D. K. za utvrđenje da je na spornom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. U vezi s tim je obrazloženo da se navedeno pravo ima cijeniti u momentu smrti nositeljice stanarskog prava, a to je 29. avgust 2003. godine, a da se prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je stupio na snagu 29. jula 2001. godine, na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo.

7. Na okolnost statusa D. K. na spornom stanu, konkretno da li je bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u vrijeme njene smrti, između ostalih je sproveden dokaz (pismena dokumentacija) iz kojeg proizlazi da je pred nadležnim upravnim organom vođen postupak za iseljenje prvoapelantkinje, koja je sestra D. K., iz spornog stana, da je rješenjem od 24. novembra 2004. godine prvoapelantkinji naloženo da sporni stan isprazni od lica i stvari i da je navedeno rješenje poništeno rješenjem drugostepenog organa 21. aprila 2005. godine.

Osporene presude donesene u parničnom postupku

8. Nakon zaključenja stečajnog postupka nad pravnim prednikom tužioca u avgustu 2015. godine i primopredaje stambenog fonda za 19 neotkupljenih stanova koji su bili u svojini „Celpaka“, tužilac je 21. marta 2018. godine pokrenuo parnični postupak protiv prvoapelantkinje radi iseljenja i predaje u posjed spornog stana. Odlučujući o tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 090011 18 P od 30. decembra 2019. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i naloženo prvoapelantkinji da sa svim licima i stvarima iseli iz spornog stana te da ga preda u posjed tužiocu u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da se među 19 neotkupljenih stanova prednika tužioca nalazi i sporni stan čiji je raniji nosilac stanarskog prava bila majka D. K. i prvoapelantkinje; da je D. K. sporni stan koristio u svojstvu zakupca od 26. avgusta 2013. godine do 19. februara 2014. godine kada je umro; da je D. K. na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda, pravosnažna 14. decembra 2012. godine, stekao pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana kao član porodičnog domaćinstva iza umrle majke kao ranije nositeljice stanarskog prava; da D. K. nije imao članove svog porodičnog domaćinstva te da je prvoapelantkinja bez pravnog osnova počela koristiti sporni stan. Na pripremnom ročištu održanom u oktobru 2019. godine prihvaćeno je učešće drugoapelantkinje (prvoapelantkinjine unuke) na strani prvoapelantkinje u svojstvu umješača. Nakon izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio nesporne činjenice, između ostalih, da je prednik apelantkinja D. K. nakon donošenja pravosnažne presude Osnovnog suda sa „Celpakom“ kao prednikom tužioca zaključio ugovor o zakupu stana 26. avgusta 2013. godine, čime je stekao pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana.

9. Na okolnost kada su apelantkinje počele da koriste sporni stan Osnovni sud je, osim materijalnih dokaza, saslušao prvoapelantkinju i svjedoke, te je na osnovu toga zaključio sljedeće: da apelantkinje nisu pokretale postupak utvrđivanja da su bile članovi porodičnog domaćinstva D. K. koji je do svoje smrti bio trajni i nesmetani korisnik spornog stana, da je prvoapelantkinja prije useljenja u sporni stan otkupila stan koji je dobila od firme u kojoj je radila na adresi P. M. Nenadovića, da taj stan više nije u njenoj svojini te da je naslijedila suvlasnički dio stana iza svog umrlog supruga na adresi Mile Rajlića. U vezi s pitanjem da li su apelantkinje bile članovi porodičnog domaćinstva D. K., na osnovu izvedenih dokaza, posebno iskaza prvoapelantkinje, izveden je zaključak da apelantkinje nisu živjele u ekonomskoj zajednici sa D. K. kao posljednjim zakonitim korisnikom spornog stana više od deset godina. Naime, kako je obrazloženo, D. K. je preminuo 2014. godine, a ugovor o zakupu s prednikom tužioca zaključio 26. avgusta 2013. godine pa je ocijenjen neosnovanim prigovor apelantkinja da tužilac nije podnio zahtjev za deložaciju u rokovima propisanim u odredbi člana 30. ZSO-a. U vezi s tim je citiran stav 2. navedene odredbe, kojim je propisano da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. U stavu 7. iste odredbe je propisano da protek navedenog roka od tri godine ne isključuje pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od pet godina. Imajući u vidu da je D. K. posljednji zakoniti korisnik stana, da su apelantkinje od datuma njegove smrti 19. februara 2014. godine od kada se računa rok za pokretanje postupka pred nadležnim sudom sporni stan koristile bez pravnog osnova, dakle nezakonito, zaključeno je da je tužilac pokrenuo postupak za iseljenje unutar roka od osam godina (tužba podnesena 21. marta 2018. godine). Ocijenjeno je da su do smrti D. K. apelantkinje u spornom stanu živjele uz njegovu saglasnost, a nakon toga bez pravnog osnova. Osim toga, sud je obrazložio da, suprotno stavu apelantkinja, praksa iz odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u predmetu broj CH/00/3619 od 8. marta 2006. godine Vesne Delkić i Slavice Gaković protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije) nije primjenjiva. Naime, ta praksa bi, kako je zaključio Osnovni sud, mogla biti primijenjena samo u slučaju da su apelantkinje nakon smrti D. K. pokrenule postupak utvrđenja da su stekle svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. S obzirom na to da apelantkinje to nisu učinile, Osnovni sud je primjenom relevantnih odredbi ZSO-a zaključio da je zahtjev tužioca osnovan jer je unutar roka od osam godina od smrti D. K. kao posljednjeg zakonitog korisnika spornog stana pokrenuo postupak za iseljenje apelantkinja.

10. Odlučujući o žalbi apelantkinja protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 090011 20 Gž od 11. novembra 2022. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 30. decembra 2019. godine. U obrazloženju je, imajući pri tome u vidu jasno opredijeljen tužbeni zahtjev tužioca, Okružni sud ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te istakao da je pravilan zaključak prema kojem apelantkinje nisu bile članovi porodičnog domaćinstva umrlog D. K. te da je tužilac u okviru roka od osam godina, računajući od njegove smrti, zatražio iseljenje prvoapelantkinje kao nezakonite korisnice spornog stana. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore kojima je ukazano na nesavjesnu ocjenu dokaza i povredu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je obrazložio da je prvostepeni sud u svemu postupio shodno odredbi iz člana 8. ZPP-a jer je svaki dokaz cijenio posebno i sve dokaze zajedno te dao razloge zašto neke dokaze prihvata, a neke ne. Zatim je ukazao na sadržaj odredbe člana 30. st. 1. i 2. ZSO-a te podržao stav prvostepenog suda da rokovi iz navedene odredbe teku od smrti D. K. (februar 2014. godine). Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nisu prihvaćeni ni žalbeni prigovori u pogledu povrede prava na dom iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je obrazloženo da iz „činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda utemeljenog na iskazu [prvoapelantkinje] datom u svojstvu parnične stranke proizlazi da je [prvoapelantkinja] otkupila stan koji se nalazi u Prijedoru, u ul. […], a potom ga prodala tako da više nije u njenom vlasništvu, kao i to da je u ostavinskom postupku iza umrlog supruga naslijedila suvlasnički dio na stanu koji se nalazi u Prijedoru u ul. […]“.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantkinje su navele da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe su ukazale, iako to nisu explicite navele, na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim je navedeno da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, prvoapelantkinja je istakla da je u spornom stanu živjela i prije nego je njen brat D. K. pokrenuo sudski postupak za utvrđenje svojstva člana porodičnog domaćinstva, što, prema njenom mišljenju, proizlazi iz obrazloženja Presude Osnovnog suda broj 77 0 P 003743 08 P od 20. juna 2012. godine. Iz te presude, koja je za prvoapelantkinju ključna za rješenje konkretne pravne stvari, proizlazi zaključak da je ona živjela s majkom koja je bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, da je kasnije živjela s bratom D. K. koji je takođe imao status zakonitog korisnika, pa je pogrešan zaključak suda da se treba iseliti i vratiti ga u posjed tužiocu. Ponovljen je stav iz predmeta CH/00/3619 prema kojem „nezakonito useljenje ex lege postaje zakonito“ ukoliko od dana useljenja protekne rok od osam godina od dana nezakonitog useljenja a davalac stana na korišćenje ili drugo zainteresovano lice ne pokrene postupak iseljenja pred nadležnim organom. Stoga smatra da je pravo na dom stekla čak i u slučaju da je u sporni stan uselila nezakonito. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju učesnici u postupku su istakli da pred redovnim sudovima nisu počinjene povrede na koje se apelacijom ukazuje, da se u apelaciji ponavljaju prigovori koji su bili predmet redovnog sudskog postupka povodom kojih su data jasna obrazloženja, da su presude zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, uz primjenu relevantnih odredbi ZSO-a. Negirajući da je apelantkinjama povrijeđeno pravo na dom, Osnovni sud je istakao da je prvoapelantkinja prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavila da je otkupila stan koji je dobila na korišćenje od firme u kojoj je bila zaposlena, a zatim ga prodala, te da ima suvlasnički dio stana koji je naslijedila od svog muža. Osporene presude su, kako je dalje navedeno, donesene u skladu sa zakonom i njima nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

14. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 12. ovog zakona.

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo vise od tri godine.

Protokom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

15. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav 1.

Stupanjem na snagu ovog zakona grad, odnosno opština preuzima sredstva, prava i obaveze dosadašnjih samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti, osnovanih na njihovom području, ukoliko to nije već riješeno na drugi način.

Član 74.

Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.

Lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korišćenju stana nastavljaju sa korišćenjem stana po osnovu tih ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantkinje ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

21. U odnosu na prigovor kojim se dovodi u pitanje činjenično stanje u vezi s ocjenom dokaza koji su prema mišljenju apelantkinja „ključni“ za konkretnu pravnu stvar, i to presude Osnovnog suda iz 2012. godine, Odluke Komisije i iskaza prvoapelantkinje u svojstvu parnične stranke, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

22. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno navodima iz apelacije, proizlazi da je dokazni postupak sproveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama (član 8. ZPP-a), da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja i da su, u vezi s tim, data jasna i argumentovana obrazloženja. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud kao prethodno riješio pitanje statusa apelantkinja na spornom stanu budući da su obje tvrdile da u spornom stanu žive dugi niz godina. U tu svrhu su u dokaznu građu uvršteni i ocijenjeni prethodno navedeni dokazi koje apelantkinje smatraju ključnim. Osnovni sud je prilikom ocjene dokaza detaljno obrazložio zbog čega presuda iz 2012. godine ne utiče na zahtjev tužioca da zahtijeva iseljenje prvoapelantkinje iz spornog stana te naveo razlog zbog čega stav iz Odluke Komisije u konkretnoj situaciji nije primjenjiv (vidi tačku 9). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud navedenu presudu doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, iskazima svjedoka i iskazom prvoapelantkinje u svojstvu parnične stranke, i to na okolnost pravnog osnova za korišćenje stana. Pri tome je utvrđeno da prvoapelantkinja, suprotno njenim tvrdnjama, nema pravni osnov za korišćenje stana budući da se u postupku okončanom presudom iz 2012. godine nije raspravljalo i odlučivalo o njenim pravima već o pravima D. K. na spornom stanu. Osim toga, utvrđeno je da je prvoapelantkinja živjela u stanu koji je dobila i otkupila od preduzeća u kojem je radila, a nakon toga ga prodala, te da je u ostavinskom postupku iza umrlog supruga naslijedila suvlasnički dio stana. Okružni sud je podržao odlučenje i pravne stavove prvostepenog suda. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su apelantkinje nakon smrti D. K. 19. februara 2014. godine stan koristile nezakonito te da je tužilac tužbu za iseljenje od 21. marta 2018. godine podnio u okviru roka koji je propisan članom 30. stav 7. ZSO-a.

23. Dovodeći navedeno obrazloženje osporene presude u vezu s odredbama čl. 6. i 30. ZSO-a, na koje su se redovni sudovi pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a time ni razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje sudova, pogotovo zato što apelantkinje, osim ponavljanja navoda koje su isticale u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a koje su redovni sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali relevantne i dovoljne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, u apelaciji nisu ponudile drugu relevantnu argumentaciju u prilog navodima o proizvoljnosti utvrđenja o bespravnom korišćenju spornog stana.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi da je apelantkinjama u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma

25. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

27. Ustavni sud naglašava da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, predstavka broj 18535/91, tačka 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

28. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja „dom“ apelantkinja u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njihovog „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo srazmjerno cilju koji se želio ostvariti, te stoga „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).

29. Prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ je nezavisan pojam koji ne zavisi od klasifikacije u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka 3572/06, tačka 33). Prema praksi Ustavnog suda, domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 30. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je takođe u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačka 37. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati „domom“ apelantkinja u smislu člana

8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su apelantkinje u spornom stanu živjele uz saglasnost D. K. kao posljednjeg nesmetanog i trajnog korisnika sve do njegove smrti u februaru 2014. godine i dalje, kao i u vrijeme odlučivanja o privremenoj mjeri pred Ustavnim sudom BiH. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantkinje imale dovoljne i trajne veze sa spornim stanom i da stoga taj stan predstavlja njihov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo na „dom“ jer je osporenim presudama naloženo prvoapelantkinji kao bespravnom korisniku da sa svim licima i stvarima iseli iz spornog stana te da ga preda u posjed tužiocu kao nosiocu prava raspolaganja.

31. Odgovarajući na pitanje da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, Ustavni sud zapaža da je zahtjevu za iseljenje spornog stana udovoljeno u skladu s relevantnim odredbama ZSO-a. Naime, sudovi su utvrdili da su apelantkinje bespravni korisnici predmetnog stana i da su ispunjeni uslovi za njihovo iseljenje, propisani članom 30. st. 1, 2. i 7. ZSO-a. Iz navedenog proizlazi zaključak da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog i Ustavnog suda, miješanje u pravo na poštovanje doma bilo predviđeno zakonom jer se zasnivalo na mjerodavnom stambenom zakonodavstvu i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužioca kao nosioca prava raspolaganja na spornom stanu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mateljan protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2018. godine, predstavka broj 64855/11, tačka 69).

32. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje u ovom postupku istakle prigovor povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Naime, u postupku su isticale da su u spornom stanu živjele dugi niz godina u različitim periodima i da se zbog toga taj stan mora smatrati njihovim „domom“ jer „nezakonito useljenje ex lege postaje zakonito ukoliko od dana useljenja protekne rok od osam godina“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud imali u vidu te navode te su ispitali da li je sporni stan jedini koji su koristile i u njemu živjele. U vezi s tim, saslušanjem prvoapelantkinje u svojstvu parnične stranke utvrđeno je da je u ostavinskom postupku iza umrlog supruga naslijedila suvlasnički dio jednog stana a da je drugi stan dobila od preduzeća u kojem je radila, otkupila ga i zatim prodala. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja imali u vidu dva zaštićena prava, tužioca i apelantkinja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da je u datim okolnostima zadovoljen i princip proporcionalnosti miješanja budući da nalaganjem prvoapelantkinji, koja je svoj stan prodala te koja ima u susvojini stan koji je naslijedila od supruga, da sa svim licima i stvarima iseli iz spornog stana nije stavljen prekomjeran lični teret.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelantkinja na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelantkinje smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i argumentovani razlozi za zaključak da su apelantkinje bespravne korisnice spornog stana i da ga moraju napustiti, te da tužiocu kao vlasniku pripada vraćanje stana u posjed, iz kojih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u pravo apelantkinja na dom zasnovano na zakonu i predstavlja neophodnu mjeru kojom je uspostavljena proporcionalnost između dva suprotstavljena interesa, pri čemu je interes za iseljenje apelantkinja kao bespravnih korisnica proporcionalan u odnosu na interes tužioca kao vlasnika stana da raspolaže predmetnim stanom u skladu s relevantnim propisima.

37. Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP-468/23 od 26. novembra 2025. godine.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-468/23 (Mirjana kesić i drugi) | Sudska praksa | Aktio